Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas366
mod_vvisit_counterJučer738
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan2481
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec9089
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2464599

Trenutno na stranici: 17
0 198.143.37.23
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
OBJAVLJENI TEKSTOVI I KOMENTARI ZA OPRAVDANOST OSNIVANJA HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U HRVATSKOJ PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 2
LošeOdlično 
HPZ - Aktualnosti
Urednik Administrator   
Ponedjeljak, 19 Travanj 2010 18:51

OBJAVLJENI TEKSTOVI I KOMENTARI ZA

OPRAVDANOST OSNIVANJA HRVATSKE

PRAVOSLAVNE CRKVE U HRVATSKOJ

 

 

I

 

HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAO DUHOVNA POTREBA

 

Kakva je to Srpska pravoslavna crkva, koja se ne pridržava osnovnih načela pravoslavlja u svijetu. Ali Hrvati su to zadnjih 150 godina osjetili na vlastitim leđima, kulminacijom terora od 1918. do1941. godine potom od 1945. do 1990. godine uključujući i rat koji su Srbi vodili od 1990. do 1995. godine opet na hrvatskom teritoriju, sve kako bi i dalje Hrvate eksploatirali i držali u pokornosti. Hrvati znaju i nije tajna da Srpska pravoslavna crkva sukreira skupa sa svjetovnom vlasti Srbije, što je i normalno, ali je i glavni savjetnik u srpskoj politici koji tendenciozno potiče ratove protiv Hrvatske zbog eksploatiranja, nanijevši hrvatskom narodu toliko stradanja.

 

Nakon što je stvorena kraljevina SHS na tim područjima silom ili milom ujedinile su se sve pravoslavne crkve sa sjedištem u Beogradu ( glavnim gradom velike Srbije).

Danas kao i prije 100 godina nitko ne zamjera Srbima što ne žele biti pod Grčkom ili Bugarskom pravoslavnom crkvom, još od propadanja Bizanta pravoslavne crkve se vežu uz vlastitu državu, a ne kao katolici, bilo koje države uz duhovni centar Vatikan.

Dakle, nije vlada Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine kršila pravila hrvatskih pravoslavaca ili pravila pravoslavne crkve u svijetu, naprotiv poštivala je pravila pravoslavne crkve, omogućivši Hrvatima pravoslavne ispovijest da imaju svoju crkvu koja se vezala uz Zagreb i hrvatsku svjetovnu vlast, kao što je pravilo pravoslavnih crkvi uopće, kao što se Srpska pravoslavna crkva vezala uz Beograd ili Bugarska pravoslavna crkva uz Sofiju.

Drugo je što se Srpska pravoslavna crkva teže odriče svojih kolonija nego svjetovna vlast u Srbiji, koju je ona i poticala protiv Hrvata još od 1879. od svoje autokefalnosti, i više od stvaranja Jugoslavije 1918. godine, još drskije nakon što se Srbima svidjela Hrvatska kao kolonija.

Ako je riječ o samoj duhovnosti, zašto se Srpska pravoslavna crkva ne pripoji npr. Grčkoj pravoslavnoj crkvi, Srbe i Srpsku pravoslavnu crkvu kakvi jesu to ne zanima, jer znaju da bi takvim potezom postali grčka kolonija.

Nije slučajno da Srpska pravoslavna crkva stvara probleme i u Crnoj Gori gdje također želi zauzeti mjesto Crnogorske pravoslavne crkve.

Znaju Srbi da se pretpostavljalo kada je Srpskoj pravoslavnoj crkvi sjedište u Beogradu, da je automatski Hrvatska srpska pokrajina ili kolonija, i evo odgovora što se događalo i zašto se događalo s Hrvatskom sve do 1990. godine od strane Srba.

Ovo sve skupa hrvatski predsjednik kao znanstvenik trebao bi znati a ne da mu kao paravan služi članak tri stav jedan, koji je davno smišljen u Beogradu, potom navikavanjem hrvatski predsjednik misli da tako nešto treba prijeći pomoću ustanka 1941. godine u Srbu u tradiciju, što su Srbi uz pomoć janjičara taj članak tri stav jedan potvrđivali u Borićevcima, Zrin, u podkozarju i još puno mjesta u Hrvatskoj, fizički uništivši sve Hrvate pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, isto su učinili i 1945. godine pobivši ukupno svećenstvo Hrvatske pravoslavne crkve i katoličke koliko su stigli, i to na hrvatskom teritoriju koju su ponovo okupirali do 1990. godine.

Istina je da Srpska pravoslavna crkva direktno sudjeluje i u svjetovnoj vlasti države, što je i demonstrirala zadnjih 100. godina nad kolonijama koje su tvorile Jugoslaviju, odnosno Veliku Srbiju.

Nevjerojatno, znanstvenik - pravnik, aktualni predsjednik Hrvatske tumačeći članak tri stav jedan kao da želi pomoći Srbima, da Bugarska, Grčka, Makedonija čak i Rumunjska preko Srpske pravoslavne crkve postanu srpske kolonije.

Josipović misli da bi Srbe u Hrvatskoj, kako ističe, Hrvatska pravoslavna crkva uznemirila, kao produžene ruke matice Srbije, tu je u pravu.

Nije se sjetio kao pravnik da Srbima kaže kako proturiječe sami sebi svojim ponašanjem zbog Udruge Hrvatske pravoslavne crkve.

Gdje je tu demokracija? Ipak, XI. dalmatinsku danas više ne može poticati Srpska pravoslavna crkva na akcije od Kočevskog roga do Širokog brijega i Mostara.

Na kraju Josipoviću, u Srbiji postoji katolička crkva, Luteranska i. . . a ipak se Hrvati u Srbiji zbog toga ne ljute, a niti im srpski predsjednik Tadić pomaže člankom tri stavom jedan zakona . . . države.

Stranka hrvatskog zajedništva Zadarske županije

II

Fra.martin

Činjenica meni poznata

Prije svršetka I. svjetskoga rata nije bilo SPC na teritoriju s lijeve strane rijeke Drine. Pravosklavni na tako širokom području bili su pod jurisdikcijom Carigrada. Budući da je Carigradska patrijaršija imala svoje sjedište na Fanaru u Carigradu, pravoslavni toga širokoga područja zvali su se fanarioti. Svršetkom I. svjetskoga rata i stvaranjem SHS Srbi su uzeli sve crkvene posjede i sakralne i gospodarske od Carigradske petrijaršije. Koliko je to časno i pošteno neka se ispit

Kako bi bilo da naši fratri na njemačkim i austrijskim župama razviju hrvatsku zastavu, počnu na hrvatskom propovjedati i hrvatski jezik u crkvi progalsiti službenim? Naši fratri poštuju narodnost i Nijemaca i Austrijanaca. Oni im propovjedaju Kristov nauk.Dužnost je bila i danas je da pravoslavci u Hrvatskoj propovjedaju Kristov nauk, poštujući nacionalnu pripadnost pravoslavnih vjernika i ne protiviti se obnovi HPC. Neka se obnovi HPC nakon mučeničke smrti njezina Patrijarha, njezinih svećenika i pravoslavnih vjernika hratskoga naroda. Neka se na hrvatseke pravoslavce primjeni Tertulajanova izreka: "Mučenička krv sjeme je novih kršaćana!" U ovom slučaju: Mučeničaka hrvatska kršaćsnko-pravosklavna krv sjeme je obnove HPC, ali ne na području Srbije nago samo na području Hrvatske, ako je uopće ona postoji. No, na žalost, tako barem izgleda današnja je Hrvatska pod navodnim znacima takozvana Hrvatska ili "Hrvatska" pa zato raste suvišna i betrazložna polemika..

< Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

III

Proturječnosti uspostave Hrvatske Pravoslavne crkve

Problem pravoslavlja – ne u vjerskom, nego u političkom smislu – u Hrvatskoj je već dugo prilično naglašen. Međutim, mi ga obično potiskujemo, nadajući se da će se nekako sam riješiti. Nažalost, neće, a to najbolje dokazuje zloupotreba vjerske pripadnosti u minula dva rata. Umjesto da iz toga izvučemo pouku i pokušamo naći rješenje, uspostava autokefalne Hrvatske Pravoslavne crkve, kao moguće rješenje, u Hrvatskoj je na neki način još uvijek tabu-tema, a i samo spominjanje te mogućnosti mnogi pravoslavni hrvatski Srbi doživljavaju kao poziv na zločin.

 

Već i samu činjenicu da ja kao Hrvat i katolik ponovno otvaram tu temu, mnogi će od njih smatrati činom neprijateljstva i ne pokušavajući razmotriti o čemu se zapravo radi. No problem zaista postoji i moramo tražiti rješenje. Stoga ih molim da ovo pažljivo pročitaju i razmisle. Samo toliko. Naglašavam da ovo ne pišem ni s pozicija nacionalnog hrvatstva, niti pak katolištva. Pišem kao čovjek, humanist, kršćanin i domoljub – građanin ove države, a jedini mi je cilj u smanjenju uzroka i poticaja društvene nestabilnosti zajedničke nam domovine.

U cilju boljeg razumijevanja, nužno je osvrnuti se na povijest Crkve. Kršćanstvo je izrazito nadnacionalna religija. Isus je propovijedao čovjeku, bez obzira na sve razlike i pripadnosti. Uza sve teškoće i progone u prva tri stoljeća ono se tako i širilo. Nažalost, zaboravljajući Isusov nalog: «Bogu Božje, a caru carevo», kršćanstvo je u četvrtom stoljeću upalo u opasnu zamku. Dovodeći u opasnost izvornu duhovnost, ono postaje državnom religijom, opredjeljujući se za svjetovne okvire. Crkva je i ranije bila regionalno organizirana na patrijaršije, biskupije i uže zajednice. Rimski je biskup smatran slijednikom sv. Petra, no u onim uvjetima od njega se tražilo mišljenje, ili suglasnost samo u najvažnijim pitanjima od općeg interesa, dok su patrijaršije imale široku autonomiju. Međutim, nakon «podržavljenja» počinje borba pojedinih patrijaršija i biskupija oko jurisdikcije nad pojedinim područjima. Nakon preseljenja cara u Konstantinopolis (Carigrad) i tamo je uspostavljena patrijaršija, koja nastoji dobiti što šire i veće ovlasti. Zaoštravaju se i već ranije započete polemike oko razlika u teološkim tumačenjima Isusova naučavanja

Da bi se u interesu mira u Carstvu uklonile te nesuglasice, 325. g. car Konstantin saziva Prvi opći (ekumenski) sabor u Nicei. Nešto su uskladili, ali su time otvorili nova pitanja, oko kojih su se još više zapetljali. Kasnije je sazvano još nekoliko općih sabora, Bile su to prave svađe oko prihvatljivosti pojedinih formula vjerskih istina koje je trebalo proglasiti. Neslaganja su dovela do potpunog odvajanja nekoliko crkvenih zajednica u posebne Crkve (Nestorijanska, Sirijska, Koptska i još neke druge)

Propašću zapadnog dijela Rimskog carstva u 5. stoljeću, Carigrad je postao jedinim centrom moći. Stoga carigradski patrijarsi nastoje da ih se po ugledu i ovlaštenjima barem izjednači s rimskim biskupom. Tu su zapravo nastali korijeni potpunog razlaza Istočne i Zapadne Crkve. Crkva je državna, vlast je u Carigradu, a Rim životari u potpunom ekonomskom, kulturnom i društvenom rasulu. Obe Crkve idu svaka svojim putem u organizacijskom i liturgijskom smislu. Osnivanjem Franačke države položaj papa sve više jača, što izaziva ogorčene proteste Crkve na Istoku. Konačno, 1054. g. jedna, Velika crkva i formalno se dijeli u dvije odvojene Crkve – i to ljutito, uz uzajamna isključenja iz Crkve i proglašenja prokletstva. Povod je bio u preformuliranju ranije usvojene vjerske istine (dogme) o tomu da li Duh sveti izlazi iz Oca po Sinu, u: Oca i Sina (Filioque). U to ovdje nema potrebe šire ulaziti, tim više što su stvarni razlozi zapravo bili u potpunoj podjeli područja jurisdikcije

Slabljenjem Bizanta i konačnim padom Carigrada, Istočna Crkva dočekala je duboko zbunjena. Za razliku od Zapadne, koja je bila strogo centralizirana, Istočna je bila podijeljena na, u velikoj mjeri autonomne, autokefalne Crkve, pa su se i među njima stalno pojavljivali otpori oko promjena jurisdikcije i osnivanja novih autokefalnih crkava.

Neki su hrvatski krajevi sve do 13. stoljeća bili pod jurisdikcijom Carigrada, a bez obzira na susjedstvo Bizanta, Crkva u Srbiji je tada bila u nadležnosti Rima. Drugim riječima; pravoslavlje je u Hrvatskoj stotinama godina starije od onog u Srbiji, dok je nacionalno-vjersko srpsko pravoslavlje počelo prodirati u naše krajeve tek prije 200 godina.

Obzirom na osporavamnje nekih hrvatskih povijesnih podataka, ovdje ću se poslužiti podacima uzeti iz knjige D. T. Batakovića Nova istorija srpskog naroda objavljenoj u nakladi: Naš dom –Beograd 2000.Citiram Istoriju: «još je car Iraklije, u prvoj polovini VII. veka, počeo da pokrštava tek doseljene Srbe, i to posredstvom sveštenika iz Rima (...) Srpski veliki župan Stefan Namanjić dobio je kraljevsku krunu 1217. od pape Honorija III.».

Njegov je brat Rastko kaluđer, pod imenom Sava. On nije odobravao tu krunidbu, jer svoje crkvene ambicije nije mogao ostvariti u okviru centraliziranog katolištva. Stoga je od cara Teodora I. i patrijarha Manojla tražio i uspio (1219.) dobiti pristanak da se Crkvi u Srbiji dodijeli autonomija (autokefalnost), a on je postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. To je početak Srpskog pravoslavlja.

Na čelo države kasnije dolazi Dušan. On je Srbiju snažno proširio, pa se želio proglasiti carem. No, to je morao potvrditi i patrijarh, kojega Srbija nije imala. «Zbog toga je odlučio da SPC uzdigne u rang patrijaršije. Već početkom 1346. srpski je arhiepiskop Joanikije proglašen patrijarhom. Državni je sabor održan u Skoplju, prihvatio je proglašenje srpskog carstva i patrijaršije. (...), Dušan je u Skoplju, na Vaskrs, 16. aprila 1346. primio carsku krunu.».

Zbog toga je carigradski patrijarh 1350. prokleo Dušana, srpskog patrijarha i svećenstvo, isključivši ih time iz zajednice pravoslavnih kršćana.

«Dušan je 1354. uputio izaslanstvo papi Inoćentiju VI, iskazujući spremnost da papsku stolicu prizna za apostolskog naslednika i vrhovnog poglavara hrišćanske crkve.». Bio je odlučio vratiti Crkvu Rimu, ali je (1355.) iznenada umro

Dolaskom Turaka patrijaršija SPC je dokinuta. Obnovljena je 1557., a ponovno je dokinuta 1766., pa su se opet svi našli pod vlašću Carigradske patrijaršije.Oslobođenjem balkanskih naroda od Turske, nastale su nove države, koje su uspostavile svoje autokefalne Crkve. U Austro-Ugarskoj pak djeluju četiri područne crkve, dok za četiri egzarhata u BiH Vlada nije predložila samostalnost, pa su nakon okupacije BiH (1878.), ostale pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha.

Kasnija uspostavljanja patrijarhata u Srbiji onemugućivana su crkveno-političkim sporenjima između Rusije i Austrougarske. Sve to nema nikakve veze s religijom kao takvom. U pitanju su prvenstveno državne politike. Ovdje je potrebno spomenuti, da je poslije dokidanja autokefalnosti SPC, Crkva u Crnoj Gori ostala samostalnom.

Na prijelazu u 20. stoljeće, stanje je slijedeće. Ruskoj PC pridružila se i Gruzijsaka. U Austrougarskoj djeluju: Crkva u Karlovcima, Bukovici, Sibinju (za madžarske Rumunje), te u Dalmaciji. Zatim imamo pet državnih crkava: Rumunjska, Bugarska, Srpska, Grčka i Crnogorska PC. Za Četiri egzarhata u BiH austrougarska Vlada nije predložila crkvenu samostalnost jurisdikcijskih područja, te su nakon okupacije BiH (1878.) ostali formalno pod jurisdikcijom carigradskog Patrijarha.

Kao što su oslobođenjem balkanskoh naroda od turske okupacije nastale su nove države, koje su na temelju kanonskog prava PC uspostavile svoje autokefalne crkve, tako je i nakon Prvog svjetskog rata nastala nova država: Kraljevina SHS, pa je u toj državi trebalo formalno riješiti status PC. Nakon dugih pregovora, kralj Aleksandar uz veliku novčanu naknadu 1922. g. dobiva od Carigradske Patrijaršije pravo na centralizirano rješenje: priključenje svih PC na teritoriju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Srpskoj PC. Preimenovanjem države SHS u Jugoslaviju, ni Vlada, ni Patrijaršija nisu tražili preimenovanje u Jugoslavensku PC.

Raspadom Jugoslavije 1941. g. Crkva u Makedoniji propojena je Bugarskoj PC, a crnogorska je opet postala samostalnom. Bez obzira što mislili o njezinu režimu, kao i o drugim okolnostima, novouspostavljena hrvatska država imala je po kanonskom pravu PC pravo na pokretanje postupka za samostalnost PC na svome podrčju. No postupak priznavanja i inače traje dugo, a u okolnostima svjetskog rata, to je bilo nemoguće do kraja i formalno okončati.

No Hrvatska je izgubila rat i ponovno je priključena Jugoslaviji, ovaj put komunističkoj u kojoj je vjera odvojena od države, ali je Srpska PC ponovno dobila jurisdikciju na cijelom podrčju države. Premda antinacionalisti, a vjerski – najblaže rečeno – nezainteresirani, komunisti su prihvatili tvrdnje srpskih nacionalista da je uspostava Hrvatske PC zločin. Stoga su svi svećenici HPC – njih 61 – osuđeni na smrt i strijeljani. Patrijarh je obješen. Čak ni nacisti nisu pobili sve židovske rabine

Voljom narodâ i ta se Jugoslavija raspala. Definitivno! Opet je uspostavljena samostalna hrvatska država, u kojoj po svim pravilima kanona PC treba uspostaviti i samostalnost PC. No, to više ne može činiti država, nego je to dužnost svećenstva i vjernika te Crkve. Povijest minulih stoljeća učinila je da se uspostavljanem novih država stječe i pravo na autokefalnost PC, ali tomu se “matične” crkve obično protive, a kod nas je umjesto na: «Pravoslavna», naglasak premješten na «Srpska».

Zanimljivo je da se u Novoj istoriji srpskog naroda pojam «Svesrpstva» ne ostavlja mitološkoj prošlosti, nego se jasno aktualizira: «Od svih nacionalnih programa nastalih u modernom dobu, najveći značaj imalo je Načertanije (nacrt) Ilije Garašanina, sastavljano 1844. (...). Načertanje je prvi put u srpskoj politici, istaklo načelo ujedinjenja Srpstva kao najviše načelo državne politike»... a u toj se ideologiji ključnu ulogu daje ponašanju SPC, koje je usmijereno izrazito nacionalno i državotvorno, pa je to i posebno naglašeno. Tako već u Uvodu knjige piše da je odanost Srpskoj pravoslavnoj crkvi «Vertikala srpske istorije (...)», te da je taj identitet «u poslednja dva veka, iz etničkog, versko-etničkog i protonacionalnog prerastao u nacionalni identitet.».

 

Ova povezanost nacionalnog i državotvornog sa srpskom pravoslavljem, izvan Srbije stvara opasne društvene probleme, a posebno od početka buđenja nacionalne svijesti polovinom IX stoljeća. Stoga ova knjiga snažno aktualizira stalno potiskivanu potrebu uspostave autonomije Pravoslavne crkve u Hrvatskoj.

Buđenjem nacionalne svijesti sredinom 19. stoljeća, populistički politikanti skreću u nacionalistički hegemonizam. SPC ne samo da ih u tomu slijedi, nego hijerarhija SPC srpsko pravoslavlje čini temeljnom podlogom srpskom nacionalističkom hegemonizmu. Njoj je glavni cilj zadržati jurisdikciju i na područjima koja nikad nisu bila u sastavu srpske države. Poznato je da su i Turci i Austrougarska masovno naseljavali pripadnike pravoslavlja iz istočnih krajeva na područje Hrvatske i BiH. Bez obzira na njihovu etničku pripadnost, upisujući ih krštenjem u Srpsku PC, oni su automatski postajali Srbima. Time je SPC postala velikom «tvornicom» srpstva. Djelujući potpuno nekršćanski, u ovom zadnjem krvavom sukobu SPC se spremno pridružila Miloševićevom sotonskom pozivu: «Svi Srbi u jednoj državi». Dogodilo se što se dogodilo. Ti su zavedeni ljudi bili samo topovsko meso. Njihova sudbina ne zanima srbijanske hegemoniste. Zanima ih samo teritorij u kojemu ti ljudi žive. To polako (ali našom neodlučnošću i previše polako) počinju shvaćati i mnogi Srbi izvan Srbije, a to nam pruža šansu za mir u budućnosti.

I pored oštrog protivljenja hijerarhije SPC, PC je u Makedoniji već praktično samostalna. Proglašena je i samostalnost PC u Crnoj Gori. Pa zašto to ne bi smjele učiniti i PC u Hrvatskoj i BiH? To su samostalne države. Da li bi pravoslavnim vjernicima u tim državama automatski bilo oduzeto njihovo srpsko nacionalno opredjeljenje? Većina ljudi ne zna, a nacionalistički politikanti prešućuju da postoje, npr. Madžarska, Poljska i Finska PC, premda u tim crkvama praktično nema pripadnika većinskih naroda tih država – pa ipak pripadnicima nacionalnih manjina nitko ne osporava njihovu nacionalnu pripadnost. Bjelorus je ostao Bjelorus – državljanin Poljske.

 

Poticanjem ekumenizma i međureligijskog dijaloga bavim se već preko trideset godina. Neposredno pred rat, na posebno organiziranim tribinama, na tu sam temu držao nekoliko uspješnih predavanja. Obično su bili prisutni i pravoslavni svećenici, ali se nisu javljali za riječ. Kasnije sam razgovarao s jednim od njih. Pitao sam ga da li sam pogriješio u ocjeni ponašanja hijerarhije SPC. Ako jesam, rado ću to ispraviti. Odgovorio mi je da se kao hrišćanin i čovjek potpuno slaže sa mnom, ali: «ja to pred ovim našim ne smijem govoriti». Drugi mi je rekao: «U ovoj uzavreloj situaciji, moji bi me ispekli na ražnju». Tragično.

Nema više ražnjeva. Žao mi je srpskog naroda, što kao u Domanićevom «Vođi» slijepo slijedi slijepe vođe. Jedina Institucionalna veza koja nas još veže s Beogradom je SPC. Imaju li pravoslavni građani Hrvatske snage i mudrosti, da u svojoj domovini Hrvatskoj proglase svoju autokefalnu Crkvu, koja može i treba biti u prijateljskim vezama s SPC, ali ne i o njoj ovisna? To je u interesu mira i stabilnost. Isus je svoje učenike pozdravljao isključivo pozdravom: «Mir vama!».

 

Prof. Filip Ćorlukić, umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač i publicist

 

IV

 

NUŽNO JE POTREBNA OBNOVA HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Nedavno je osnovana udruga «Hrvatska Pravoslavna Zajednica» koja je najavila osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve.HČSP je to pozdravila te izrazila nadu da će inicijativa prerasti u širu inicijativu Hrvata pravoslavne vjere.

Ne tajimo da nismo presretni činjenicom što se početno stekao krivi dojam da se inicijatori HPC, isključivo povezuju sa tradicijom HPC za vrijeme NDH.Takvo povezivanje nije povijesno korektno jer su korijeni HPC-a znatno dublji a uz to dovodi se u opasnost i uspjeh projekta.

Zato smo sa zadovoljstvom primini na znanje otvoreno pismo predsjednika udruge «Hrvatska Pravoslavna Zajednica», igumana Jeliseja od 21. ožujka 2010. koji sam priznaje da je inicijativa «obnavlja se Hrvatska Pravoslavna Crkva» možda i bila nesretno sročena.

U otvorenom pismu sredstvima javnog priopćavanja «Dokle će legitimne težnje hrvatskih državljana biti taocem vama mrske NDH» otac Jelisej ističe kako se želi fokusirati na sadržaj i da NDH ne bude jedini sinonim za HPC, te ispravno tvrdi kako je već i Eugen Kvaternik, jedan od pravaških otaca, 1861. u Hrvatskom saboru predlagao osnivanje HPC.

Otac Jelisej je u tome pismu izričito osudio svaki zločin, svaki totalitarni režim, bilo fašizam, nacizam, komunizam, i sve što ljudima nanosi zlo i na taj način izbio oružje iz ruke poglavaru SPC u Hrvatskoj, episkopu dalmatinskom Fotiju i njegovom pomoćniku, te predsjedniku Republike Hrvatske dr. Ivi Josipoviću koji žele, ne samo spriječiti osnivanje autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, već i registriranje same udruge «Hrvatska Pravoslavna Zajednica».

Za Njegovo Preosveštenstvo poglavara SPC u Hrvatskoj, episkopa dalmatinskog Fotija HPC je bila «fantomska».

Slijedom toga mitropolit HPC Germogen i brojni predhodnici te crkve poubijani od komunističke vlasti 1945. po episkopu Fotiju nisu postojali i time nisu ničije žrtve.

Je li se otac Fotije ikada pomolio za duše svoje pravoslavne braće poput dr. Save Besarovića, Gjure Gruića i ostalih koji koji su pred partizanskim «sudovima»1945. gledajući smrt u oči izgovorili: « Živio hrvatski narod!»; «Živila Nezavisna Država Hrvatska»!?

Je li uopće svjestan toga da je veliki broj Hrvata pravoslavne vjere ulijelo krv u temelje ne samo Nezavisne Države Hrvatske već i sadašnje Republike Hrvatske?

Na koju se to tradiciju SPC-a poziva otac Fotije.

Zar mi moramo podsjećati Njegovo Preosveštenstvo da je autokefalna grčkoistočna/pravoslavna crkva u Hrvatskoj postojala još prije osnutka SPC.

 

Učenom ocu Fotiju bi trebao biti poznat službeni "Katalog autokefalnih crkava", objavljen u Ateni 1855., prema kojem je tada bilo deset autokefalnih crkava i da se na sedmom mjestu spominje Hrvatska (sa sjedištem u tada hrvatskim Srijemskim Karlovcima) dok tada nema srpske jer je Srbija u to vrijeme bila sastavni dio Turske, te je nadležnost nad srpskim vjernicima imala Carigradska crkva.

Samo usput rečeno u tome katalogu se spominje i Crnogorska crkva, pa smo slobodni upitati Njegovo Preosveštenstvo i predsjednika Republike Hrvatske, tko je stariji, kći ili mater.

Njegovo Preosveštenstvo bi trebalo znati da je SPC osnovana 1879. ali da tada a ni 1918. kada je ukinuta Crnogorska pravoslavna Crkva nije ukinuta i hrvatska, već da sjedište Svetog sinoda dalmatinske mitropolije, znači one kojoj je danas na čelu otac Fotije, do 1920. nije bilo u Srbiji već na teritoriju negdašnje austrougarske monarhije.

Slijedom toga hrvatska grčkoistočna/pravoslavna crkva do tada nije imala nikakve veze s SPC.

Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, oduzet je Hrvatskoj istočni Srijem i Srijemski Karlovci.

Navedimo i činjenicu, da je na osnovu autokefalnog propisa iz Halcedona, za cijelo područje bivše kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca (SHS) godine 1920. ukinuta hrvatska grčkoistočna/pravoslavna crkva i to Uredbom kralja Petra I. Karađorđevića stavljena pod jurisdikciju SPC.

Kada su Srijemski Karlovci 1941. ponovo ušli u sastav hrvatske države slijedom crkvene jurisdikcije manastira u Srijemskim Karlovcima član toga samostana postao je godine 1942. metropolit obnovljene Hrvatske pravoslavne Crkve.

Budući da episkop dalmatinski Fotije i predsjednik Republike Hrvatske ali i drugi neupućeni obmanjuju hrvatsku javnost da je Hrvatska pravaslavna Crkva godine 1942. obnovljena na inicijativu Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra. Ante Pavelića, dajemo im do znanja da su Hrvati pravoslavne vjere, predvođeni svojim svećenikom Vasom Šurlanom i umirovljenim činovnikom Petrom Lazićem dana 3. travnja 1942. podnijeli Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja molbu za dozvolu osnutka i djelovanja crkvene obćine Hrvatske pravoslavne crkve.

Na temelju zakonske odredbe izdana je dozvola i na području NDH osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva kao samostalna (autokefalna)

Kao takva je obnovljena 7.6.1942. na temelju važećeg ekumenskog propisa o autokefalnosti pravoslavnih crkava.

Slijedom toga HPC nije obnovljena na iniciativu Poglavnika dra. Ante Pavelića, već na inicijativu i molbu Hrvata pravoslavne vjere; obnovljena je slijedom crkvene jurisdikcije manastira u Srijemskim Karlovcima.

Budući da je obnovljena na temelju važećeg ekumenskog propisa o autokefalnosti pravoslavnih crkava slobodni smo upitati Njegovo Preosveštenstvo g. Fotija i predsjednika dr. Ivu Josipovića što je to sporno oko Hrvatske Pravoslavne Crkve ili se jedino želi podržavati izvršeni kulturocid nad hrvatskim nacionalnim bićem kada je Petar I. Karađorđević poistovijetio pravoslavlje sa srpstvom.

Njegovo Preosveštenstvo i predsjednik dr. Ivo Josipovic su zabrinuti što se konačno želi ispraviti nepravda a nisu zabrinuti zbog četničkih zločina i rehabilitacije četništva u Hrvatskoj, što se provodi obnovom spomenika u Srbu.

 

No, budući da otac Fotije potječe iz okolice Banja Luke te da je odgojen u Novom Sadu, možda o tome svemu ne zna ništa ali sigurno zna koliko su naši domaći pravoslavci-četnici pridonijeli da Hrvatska izmedju 1990. i 1995. ima što manje žrtava.

 

Očito je na temelju tih zasluga od predsjednika Republike Hrvatske tražio i dobio pomoć ne samo da se spriječi osnivanje autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, već i registracija udruge «Hrvatska Pravoslavna Zajednica».

 

U partizanskom sinu predsjedniku dr. Ivi Josipoviću našao je dobrog i vještog ortaka koji čak i javno u svom pismu KLASA: 070-03/10-03/01 URBROJ: 71-02-07-10-02 od 18.ožujka 2010.) tvrdi da je na inicijativu dra. Ante Pavelića 1942. obnovljena Hrvatska katolička crkva!

 

On bi morao znati što govori a još više što piše, ipak je predsjednik!

 

Jao Domovino tko ti tumači povijest i kroji budućnost!!!

 

SPC se u Hrvatskoj dokazala kao sredstvo preko kojeg se provodi politika protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države.

 

Prevareni su svi oni koji su vjerovali da SPC više ne može i neće poticati na krvave akcije od mjesta Srba preko Kočevskog roga do Širokog brijega.

 

Domaće četničke horde su u razdoblju između 1990. i 1995. ponovo upisane krvavim slovima u povijest hrvatskoga naroda i hrvatske zemlje, a Njegovo Preosveštenstvo ne samo da šutke prelazi preko toga već ima hrabrosti zločince proglašavati žrtvama a one koji su branili svoju domovinu zločincima.

 

Sve je to na žalost u skladu s Ustavom ali je li i pravedno?

 

Naime, u Ustavu RH čitamo kako nam se Domovina temelji na «odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske» četnici su priznati kao «antifašisti» što dokazuju govori potpredsjednika hrvatske vlade Slobodana Uzelca, saborske zastupnice Vesne Pusić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, koji su održani prošle godine u Srbu.

 

A izgradnja toga četničkog spomenika financira se iz sredstava ministarstva kulture.

 

Naša predsjednica vlade gospođa Jadranka Kosor-Vlaisavljević potvrdila je Njegovom Preosveštenstvu pismeno da je Hrvatska „antifasiticka“, znači partizansko-četnička država.

 

Svaki sabornik koji je digao ruku za važeći Ustav Republike Hrvatske, cementirao je Jugoslaviju kao počelo Hrvatske do 1990. i legalizirali su sve zločine od godine 1941.; legalizirao se Bleiburg, sva nasilja, ubojstva počinjena na stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata sve do 1990. pa čak i one do 1995.

 

Zbog toga niti jedan partizanski zločinac nije nikada ni suđen ni osuđen.

 

Tek kada ova sramotna ljaga bude izbrisana iz Ustava naše Domovine i obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva imati ćemo hrvatsku a ne partizansko-četničku jugo Hrvatsku.

 

Pravoslavna crkvena autokefalnost je čimbenik, temelj državne i nacionalne samobitnosti te organizacione samostalnosti pravoslavne vjerske zajednice u jednog državi

Slijedom toga je sasvim opravdano i povijesno korektreno što je dr. Ante Pavelić rekao u Hrvatskom Saboru 28. veljače 1942.

«U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može

biti srbske pravoslavne crkve».

 

Hrvatska čista stranka prava je u svojoj povijesti imala niz istaknutih članova pravoslavne vjere poput Nikole Kokotovića, koji su oštro napadali velikosrpstvo te izjednačavanje pravoslavlja sa srpstvom.

 

Nauk Oca Domovine, ljubav prema povijesnoj istini i Domovini Hrvatskoj te mučenička smrt Patrijarha i svećenika HPC, nas kao kršćane i članove Hrvatske čiste stranke prava obvezuje suprostavljati se srbokomunističkim lažima te podupirati obnovu Hrvatske pravoslavne Crkve koja će propovijedati Kristov nauk i ljubav među ljudima bez obriza na vjersku, nacionalnu ili političku pripadnost.

 

Ivan Lozo, međunarodni tajnik Hrvatske čiste stranke prava

 

 

 

 

 

 

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg