STANOVNIŠTVO U NAŠIM KRAJEVIMA-TKO SU ZAPRAVO VLASI

Upis korisnika(login)

Dobrodošli,Gost

Molimo vas da se ulogirate ili registrirate
Login Register
Password? | Username?

Brojač Posjeta

	Danas	482
	Jučer	1258
	Ovaj Tjedan	5221
	Prošli Tjedan	8234
	Ovaj Mjesec	31657
	Prošli Mjesec	34251
	Ukupno	645771

Trenutno na stranici: 20
0 107.21.186.38
,
0

Visitors Counter

Pristupnica

Najnovije na stranici

Najposjećeniji Sadržaji

STANOVNIŠTVO U NAŠIM KRAJEVIMA-TKO SU ZAPRAVO VLASI

HPZ - Povijest

Urednik Administrator

Četvrtak, 15 Srpanj 2010 17:36

Pripremio: Darko Španić

STANOVNIŠTVO U NAŠIM KRAJEVIMA-TKO SU

ZAPRAVO VLASI?

Iako se već preko tisuću godina spominje jedinstveni narod na području Balkana zvanog Vlasi, njihovo podrijetlo nije riješeno ni do današnjeg dana. O njihovoj ranijoj povijesti malo se zna, te ih zbog toga možemo nazvati zagonetni narod. Sigurno je da su Vlasi starosjediteljsko pučanstvo na Balkanu i ne pripadaju slavenskoj rasi. Sama riječ Vlah dolazi od njemačkog «Valah», što u prijevodu znači Roman-Rimljanin tj. podanik Rimskog carstva. Pretpostavlja se da su Vlasi potomci rimskih kolonista i ostaci antičkih naroda Ilira i Tračana, koji su bili poromanjeni. Pojavili su se negdje južno od planine Balkana u današnjim makedonskim i tesalskim planinama.Ti su Vlasi bili pokrštavani od pravoslavnih grčkih misionara, ali su ostali nepismeni. Govorili su svojim vlaškim romanskim jezikom. Tijekom X stoljeća ovi Vlasi bježe na bizantsko područje, gdje zauzimaju velike teritorije. Uglavnom se bave stočarstvom, te su često zbog toga bili prinuđeni seliti na nove ispaše.

Prije dolaska Osmanlija, poglavito na području Dalmacije, Like pa sve od Istre do Dubrovnika isto nalazimo žitelje zvane Vlasi. To nisu samo doseljeni Vlasi, nego su to starosjeditelji Latini ili romanizirani Iliri (zvani i Morlaci). Iz toga se može zaključiti da je starim Hrvatima Vlah bio svaki Roman, ali i uopće svaki starosjeditelj ili pastir u planinama, koje dijele Hrvatsku od Bosne.

Ti su se Vlasi živeći s Hrvatima vrlo rano, već početkom 14. stoljeća pohrvatili, a po vjeri nesumnjivo su bili katolici, te se od tog vremena ni ne pojavljuju pod vlaškim imenom. Govore hrvatskim jezikom i preuzimaju u velikoj većini hrvatska narodna imena. Zanimljivo je da se još sada mogu naći manje grupe ljudi jedino u Istri koji još govore vlaškim jezikom. Šteta što se taj jezik nije uspio održati.

Početkom 15. stoljeća dolazi naročito u Kraljevini Hrvatskoj do doseljavanja manjeg broja Vlaha i iz drugih dijelova Balkana na imanja domaćih knezova. Po nacionalnosti ti se Vlasi ne mogu smatrati ni Hrvatima ni Srbima. Ne može se ustanoviti da su imali kakvo crkveno uređenje, iako su veći dio bili grčko-istočne vjere. Naročito se ističu Vlasi u Lici. , gdje imaju svoju općinu, svoj «vlaški stol/sud/», kojemu je na čelu knez, vladika i vojvoda, a uz njih i suci. Nisu bili oslobođeni od vojničke službe u ratovima protiv Mletaka i Osmanlija, a plaćali su i ratnu daću Iz dostupnih spisa vidljivo je da su mnogi prihvatili rimokatoličku vjeru, tako da imamo jedno prezime koji su grčko-istočne vjere, a drugi katolici, no i jedni i drugi su se do konca 15. stoljeća pohrvatili, a što se vidi i po pohrvaćenim imenima i prezimenima, a izgubili su i svoj vlaški jezik. Mnogi potomci tih doseljeni Vlaha mogu se i danas prepoznati po svojim prezimenima od kojih da spomenem samo neka:

Vlaška prezimena koja su se i do današnjeg dana zadržala u

Hrvatskoj i BiH - ili ti povjesnoj Hrvatskoj

Arambaša, Arula

Bilbija, Boban, Bokan, Bender, Besara, Bovan, Basta, Burcar, Basarić, Bjegović, Bobul, Bukarica, Bastaja, Bjelobaba, Banjeglav, Bogdanul, Bolović, Bulj, Basara, Banović, Batinić, Bambul, Balša,

Beara, Banda, Buščul, Bartulović

Cvjetičanin, Capitlaka, Crnokrak, Crnobrnja, Ciganović, Cvijanović, Cimeša

Ćormaković, Ćosić, Ćuruvija, Ćuk, Čurčić

Čubrilović, Čuturilo, Čokeš, Čubrilo, Čupurdija, Čirigul, Čubra, Černul

Doman, Drakula, Dodig, Didulica, Didul, Drobnjak, Divjak, Drakulj, Dopuđa, Diklić, Doman, Dokman,

Dereta, Dragaš

Đerman, Đodan, Đotlić, Đipalo

Eror, Eremija

Funduk, Furtul, Fila, Fuzul

Glumac, Gajić, Guteša, Gnjaki, Gvozden, Grozdanić, Govorčina, Gnjatović, Guzina

Hajduk

Javorina, Jađovul, Jalača, Jančić, Javorović, Jankulija

Kalin, Karan, Keser, Kokotović, Korać, Kupica, Konjac, Kalinica, Korkut, Kulundžija, Kuduz, Kekić, Kečina, Krneta, Kasulja, Kekilović, Komadina, Krnjaić, Kliska, Kacin, Kutul, Korda, Kokor, Krneta, Kožul

Lastavica, Lončar, Lopar, Luben, Latas, Levarda

Ljuština, Ljuljak

Macura, Malbaša, Maoduš, Mašić, Munjas, Mileusnić, Momčilović, Masnikosa, Mrkobrada, Musul, Mamula, Marulić, Matulić

Narandža, Najfada, Negoš

Njegovan, Njegomir

Opačić, Oštrokapa, Ostreva, Ovuka

Pađen, Paripović, Počuča, Paškaš, Plečaš, Pjevač, Popović, Praskonja, Polovina, Pijuk, Prica, Prodanović, Pokonj, Panjković, Princip, Peleš, Poropat

Radula, Rajčević, Rašeta, Rajšić, Radmanović, Repatulj, Rogić, Rapajić, Radule, Regul, Rkman

Sikerica, Sekula, Smoluč, Samotaka, Starčević, Sudar, Starješina, Svilar, Savatović, Sukara, Sarapa

Šokman, Šola, Šolaja, Škorić, Šobor, Šegan, Štetić, Šuput, Šanišul, Šišul, Šikul, Šaša

Tintor, Trkulja, Tepšić, Tarbuk, Tesla, Teslić, Trkul

Ugarak, Uzelac, Uskok

Vitas, Vuksan, Vukoder, Vukelić, Vujnović, Vučković, Vranješ, Vukmirović, Vukobrat, Vidul, Vidulić, Vraneš, Vila, Vujaklija

Zoroje, Zorul, Zobenica, Zečević, Zelentur, Zubundžija

Žegarac, Žutić, Žlaić, Žugaja

Kako se vidi ta su imena sasvim neslavenska i nehrvatska. Međutim u novije vrijeme i ta se imena slaveniziraju dodavajući nastavak ić, ović ili ević.

. Tih istih Vlaha ima i u Srbiji (Homolje) i Makedniji (Kruševo) koji su sačuvali svoj stari vlaški jezik.

Zanimljivo je da su se odnedavno Vlasi u Srbiji počeli izjašnjavati kao Vlasi, te ih je tako registrirano preko 50000. Kao takvi i politički su se počeli organizirati. Ako želite možete na Youtubu pogledati i njihove vokalne pjevače i igrače koji pjevaju na vlaškom jeziku, a na svojim slavama i drugim crkvenim obredima pravoslavni svećenici mole na vlaškom jeziku.

Interesantno je vidjeti da ti Vlasi u staroj Srbiji, kao nesrpski narod nije imao nikakva građanska prava, kako mi to sada kažemo. Tako i Zakonik cara Dušana, koji je u suštini bio rasni zakon, nije dozvoljavao brak između Vlaha i Srba. Prva građanska prava ti su Vlasi dobili od Osmanlijske vlasti kada su osvojili ta područja. Kao stočari korišteni su da se brinu o konjima i ostaloj stoci osmanlijske vojske, a kasnije su prevozili i robu. Kada su Osmanlije osvajali naše krajeve, dolazi do naseljavanje tijekom 15. i 16. stoljeća velikoga broja pravoslavnih Vlaha, pretežno na granična područja, koja su bila pusta, jer je veći dio domaćeg stanovništva bilo izbjeglo, poubijano ili odvedeno u roblje. Tako su osmanlijski Vlasi postali temeljna poluga njihove agresije na naše krajeve. Zadržavaju određenu samostalnost, nose oružje, ali ne primaju plaću. Poznati kao martolozi upadaju na hrvatski teritorij radi pljačke, od koje i žive, jer ne vole obrađivati zemlju. Moraju ići s Osmanlijskom vojskom u velike vojne pohode. Iako je jedan dio Vlaha u Bosni prihvatio islam, veći dio je bio zadržao grčko istočnu vjeru – pravoslavlje. Pred konac 18. stoljeća pojedini emisari iz Beograda zajedno sa srpskom crkvom vrše pritisak na to stanovništvo /kao što su često radili i s katolicima/ da po vjeri prime srpsku pravoslavnu crkvu i tako se uklope u srpsku naciju, iako su pripadali direktno pod upravu Carigradske Patrijaršije. Narod ih i dalje zove Vlasi ili pravoslavci sve do dvadesetih godine prošlog stoljeća kada dolaze, za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije i Jugoslavije, pod upravu srpske pravoslavne crkve, te postaju Srbi. Tako su najveći dio Srba u Bosni /95%/ potomci neslavenskog življa zvanog Vlasi. Zanimljivo je da su do danas zadržali lijepu krajišku ijekavicu, s kojom se služe i pravoslavno svećenstvo u svojim liturgijama, za razliku od naših hrvatskih, koji uporno njeguju ekavicu, smatrajući da su valjda tako veći Srbi. U Hrvatskoj njihovo svećenstvo i episkopi i u javnim nastupima /televizija/ govore ekavicom, valjda ih je stid govoriti, što bi bilo prirodno i pristojno, hrvatskim jezikom.

Kasnije, u doba slabljenja Otomanske imperije ti su isti Vlasi prelazili na austrijsku stranu granice, tj na naša područja, gdje su ih u ono doba zvali pribjezi ili prebjezi. Često su ti Vlasi boreći se protiv Osmanlija ujedno borili i protiv svojim Vlaha s druge stranice granice.

U Hrvatskoj je situacija bila znatno drugačija, jer do 20. stoljeća nije bilo Srba, niti se je tu govorilo srpskim jezikom. Tu su živjeli stoljećima s Hrvatima i pripadnici pohrvaćenih Vlaha.

Hrvatski Sabor dao im je sva građanska prava, o čemu govore i vlaški statuti. Po osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađerđevića, koji dobivaju autokefalnost SPC na području cijele nove Kraljevine, uplaćujući 1,500,000.-franaka carigradskom Patrijarhu. Tako dolazi do nasilnog pretvaranje hrvatskih pravoslavaca, kao i svih drugih pravoslavaca na ovom području, u Srbe, a da njih nitko nije ni pitao da li se oni osjećaju tako ili ne. Kroz cijelo vrijeme svog boravaka imali su samostalnost svoje pravoslavne zajednice i to u Srijemskim Karlovcima, za sjeverno područje Hrvatske, a za Dalmaciju u Bukovini. Jedan dio stanovništva grčko-istočnog obreda /Uskoci/ se unijatio i počeo priznavati Papu /grkokatolici/ pod vodstvom Vladike Simeona 21.09.1611. jer nisu htjeli priznati Pećku patrijaršiju i prihvatiti srpsku pravoslavnu crkvu, jer su bili svjesni da će izgubiti svoj hrvatski identitet. Papa Pavao V. postavi ga za grko-katoličkog biskupa sa sjedištem u Marči.

Kada su hrvatski pravoslavci vlaškog podrijetla nasilno proglašeni Srbima, bio je to čas velike nesreće, kako za njih tako i za nas. Ti su Vlasi trebali ostati ili Vlasi ili kako su to mnogi napravili nazvali se Hrvatima. O tome svjedoče cijela plejada njihovih pjesnika Preradović, Harambašić, Vukelić, Medić i dr. koji su bili veliki hrvatski rodoljubi i pisali hrvatske budnice. Izjašnjavanje nacionalnosti prema vjeri je nešto nakaradno i neprihvatljivo. Ne mogu svi pripadnici jedne vjere bili pripadnici jedne nacije. Toga zapravo nigdje i nema u svijetu osim kod nas.

Koncem 19. stoljeća dolazi u Hrvatsku četnička organizacija, koja zajedno sa srpskom pravoslavnom crkvom stvara novu srpsku naciju Zapadne Srbe ili «Prečane». Najveće zlo je u tome što su ih odmah počeli huškati na većinsko hrvatsko stanovništvo u čemu su imali podršku vladajuće mađaronske stranke Kuena Hedervarija. Iako je do tada vladao mir između pravoslavaca i domaćeg življa, od toga vremena više nema mira među njima. To je rezultiralo stalni rat među njima i teški pokolji i pogromi i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, a kako smo svjedoci ni ovaj treći hrvatsko-srpski rat to nije mimoišao.

Interesantno je da pravi Srbi baš i ne priznaju i ne vole te Prečane, niti ih smatraju Srbima, kako se je to u povijesti puno puta dogodilo To bi mogli potvrditi i mnogi naši izbjegli Srbi tijekom ovog rata, koji su izbjegli u Srbiju i koji nisu dobili odgovarajuću pomoć i dobrodošlicu od domaćina, kakvu su očekivali. Često su se mnogi selili u Vojvodinu, gdje su se osjećali mnogo ugodnije nego u Srbiji zbog drugačijeg sastava stanovništva i veće tolerancije.

Zašto onda Srbiji i SPC trebaju Srbi u Hrvatskoj ? Iz povijesti možemo zaključiti samo jedno, kako bi mogli okupirati naše teritorije, jer gdje žive tobožnji Srbi – tu je i Srbija. Otuda besmisleni ali uporno i do današnjih dana branjeni slogan Srbija do crte Virovitica, Karlovac i Karlobag.

Napomena: Literaturu za ovaj tekst isključivo sam našao na Internet stranicama.

Komentari (2)