Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas562
mod_vvisit_counterJučer613
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan4865
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec11473
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2466983

Trenutno na stranici: 5
0 198.143.37.7
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
Hrvatska Pravoslavna Crkva- realnost i potreba PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 2
LošeOdlično 
HPZ - Aktualnosti
Urednik Administrator   
Nedjelja, 15 Kolovoz 2010 09:54

 

 

Hrvatska Pravoslavna Crkva- realnost i potreba

Piše: Ivan Škrlec, tajnik GO grada Zagreba, 11. lipnja 2010.

Često se, sasvim pogrešno, prikazuje da je ideja o Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi nastala u doba NDH. Ta je ideja, naime, nastala još u drugoj polovici 19. stoljeća. Eugen Kvaternik je 1861. godine, na primanju kod hrvatskog bana, bio prvi koji je predložio stvaranje sinode ili patrijarhata HPC, budući je Rusija slavenstvom prijetila opstanku Hrvata. Antun Radić napisao je u svojim Sabranim djelima kako je ''tek 30 do 40 godina što su se ljudi grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji", te da ''pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku Crkvu, pravoslavni Srbin ima svoju srpsku Crkvu, a pravoslavni Hrvat nema svoje Crkve, nego mora u srpsku ići.''

Pravoslavne ili ortodoksne Crkve nastaju raskolom između istočnog i zapadnog kršćanstva 1054. godine, kao rezultat više godišnjih trzavica između grčkog i latinskog svećenstva. Najveći uzroci odvajanja Crkava bili su carigradsko ne priznanje vrhovne Crkvene vlasti rimskoga pape, razlike u obredima, jeziku i dogmama, te u odnosu prema celibatu.

 

Od 11. stoljeća pravoslavne episkopije nosile su imena mjesta ili pokrajina u kojima su bile osnovane, a nakon 1920. godine počele su pravoslavne crkve dobivati nacionalne nazive (prve pravoslavne Crkve bile su grčka, ruska i srpska). S tim preoblikovanjem pravoslavlje prelazi s univerzalnog (Katolička Crkva) u državne sustave vladajućih režima. Danas u pravoslavlju postoji, osim nabrojanih, još i rumunjska, bugarska, albanska, gruzijska, ciparska, sinajska, slovačka, poljska, češka i finska pravoslavna Crkva, kao priznate, te makedonska, crnogorska i ukrajinska pravoslavna Crkva, kao osporavane.

 

Međutim, dok su ostale nacionalne pravoslavne crkve ostale u svojim državnim okvirima, srpsko je pravoslavlje naglo počelo krčiti sebi put zapadno od rijeke Drine, noseći sa sobom natruhe velikosrpstva. Zbog nacionalističkog ekspanzionizama Srbi su doživjeli preobraćenje s pravoslavlja u srboslavlje, pa su Srbima tako postali svi pravoslavni vjernici drugih nacionalnih manjina (prema popisu stanovništva iz 1931. godine, na području buduće NDH bilo je nešto više od 6 miliona stanovnika, od čega 30-ak posto pravoslavnih; svi oni bili su, htjeli to ili ne, pripadnici SPC). Velikosrpska politika je planirala naseljavati Makedonce u Hrvatskoj, jer su velikosrpski ideolozi smatrali da Makedonci s područja Kraljevine Srbije pokazuju sklonost bugarstvu, a u Hrvatskoj će se prikloniti srpstvu i postati Srbima, što praksa nije pokazala. Bilo je i slučajeva privođenja hrvatskog katoličkog stanovništva k pravoslavlju na otocima, gdje se stanovnicima dijelila zemlja uz uvjet da prijeđu na pravoslavlje. Ipak, ta politika nije uspjela polučiti značajnije rezultate. Najveće rezultate dalo je plansko naseljavanje državnih službenika, Srba i Crnogoraca, u gradove.

 

Breme srpskog pravoslavlja hrvatski je narod nosio na svojim leđima skoro cijelo jedno stoljeće, a ono je, osnaženo četništvom i tzv. antifašizmom, ostavilo tragove gnjusnih posljedica diljem Hrvatske i BiH. Drugi Svjetski rat otvorio je mogućnost hrvatskom narodu stvaranja Nezavisne Države Hrvatske na povijesnom i etničkom teritoriju. NDH je stvorena voljom hrvatskog naroda, uz najveće ljudske žrtve, u borbi protiv udruženih neprijatelja: srpskih četnika, srpskih partizana, jugoslavenskih partizana i engleske masonerije. U takvim ratnim vremenima u NDH je postojala Hrvatska pravoslavna crkva (prije njena osnivanja, uspostavom NDH, dokinut je naziv srpsko pravoslavna vjera i zamijenjen nazivom grkoistočna vjera, koji se upotrebljavao prije godine 1918.) i Hrvatska islamska zajednica koje su, kao i katolička crkva, bile odvojene od države i uživale potpunu samostalnost.

 

Poglavnik dr. Ante Pavelić je osnivanje autokefalne pravoslavne crkve najavio u svojem govoru u Hrvatskom Državnom Saboru u veljači 1942. godine: ''U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, koja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.''

 

U ožujku 1942. godine pokrenuta je inicijativa za osnivanje autokefalne crkve, a u lipnju iste godine stupio je na snagu Ustav HPC, te su imenovani kandidati za najviša mjesta u crkvenoj hijerarhiji. Na čelo HPC postavljen je mitropolit Germogen, emigrant iz SSSR-a, o čemu je bio obaviješten i patrijarh SPC Gavrilo Dožić. Uz Zagrebačku mitropoliju osnovane su brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Na upražnjene parohije upućeni su mladi pravoslavni svećenici iz Srijema. S obzirom na nedovoljan broj svećenika, ubrzan je završetak školovanja bogoslova koji su bili pred završetkom studija, pa su i oni upućeni u parohije po NDH.

 

Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

 

Zanimljivo je i mišljenje Alojzija Stepinca, koji je povodom svečanog dočeka mitropolita Germogena kod Poglavnika, rekao kustošijanskom župniku Vilimu Cecelji: ''Vidiš, mene nitko nije dočekao, a patrijarha dočekuju s počasnom četom. A kada sam ja predlagao osnivanje hrvatske pravoslavne crkve, onda nije valjalo…''

 

Slomom NDH neprijatelji su uništili opstojnost HPC, a Zagrebačkog metropolita Germogena ubili su prvog dana ulaska u Zagreb. Jurisdikcija HPC ponovno je vraćena SPC. Zabranjena je bila i Hrvatska islamska zajednica, a zagrebačkog muftiju Ismeta Muftića osudili su na smrt strijeljanjem.

 

Danas u Hrvatskoj postoji više od 10.000 stanovnika koji su se po nacionalnosti izjasnili kao Hrvati, a po vjeri su pravoslavci. Ti isti, prema postojećem Zakonu o vjerskim zajednicama, imaju pravo osnovati HPC, jer ispunjavaju potrebne uvjete za registraciju. Naime, potrebno je imati barem 500 članova i čekati pet godina da bi se mogla ustoličiti neka vjerska zajednica u RH. Činjenica je također da makedonski, crnogorski, albanski, rumunjski, bugarski, češki, poljski, mađarski i drugi pravoslavci u Hrvatskoj ne žele biti u SPC, jer se osjećaju građanima Hrvatske, a ne Srbije, te smatraju da im je mjesto u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.

 

Srbe, srbofile, tzv. antifašiste i Židove u Hrvatskoj već je obuzela panika da će biti obnovljena HPC pa su, kao po nekom dogovoru, ustali u obranu SPC isključivo s antihrvatskog stajališta, ne i vjerskog. Inicijativa za obnovu HPC izazvala je osude čak i hrvatskog predsjednika i predsjednika vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama, iako Opća deklaracija o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda; članak 18 kaže: ''Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.'' Dakle, predsjedniče, što tu vama nije jasno?

 

Možemo još i shvatiti srdžbe srpskog vjerskog poglavarstva u RH, jer im se tim činom oduzima primat na pravoslavlje u Hrvatskoj. No, mnogi su zaboravili da je tijekom rata SPC sa svojim cijelim vodstvom bila uz Miloševića, da su davali blagoslov četnicima i oružju koji su ubijali po hrvatskim gradovima i selima. Zar netko, tko je priseban, može zaboraviti Škabrnju, Vukovar, Srebrenicu i druga stratišta, te za "uzvrat" pisati osvrte na zbivanja iz doba NDH, gdje se također nitko ne osvće na duhovno i vjersko djelovanje HPC, već isključivo na režim u NDH.

 

Episkop Jelisej, jedan od kandidata za patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve, uručio je kritičarima pismenu poruku: "Na otpor smo spremni, episkopi i političari već su upućivali protestna pisma Vladi, ali dobili smo odgovor da nema zapreka da se u Hrvatskoj obnovi HPC. Još gore napade očekujemo od srpskih političara u Hrvatskoj, no ljudi trebaju shvatiti da žive u Hrvatskoj i da su tu dobrodošli, a tko želi drugu vjeru i ideologiju, neka ide iz Hrvatske.''

 

Bog i Hrvati

 

 

Ivan Škrlec, tajnik GO grada Zagreba

 

 

 

 

 

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg