Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas365
mod_vvisit_counterJučer613
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan4668
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec11276
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2466786

Trenutno na stranici: 12
0 198.143.37.12
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
MJEŠOVITE ŽENIDBE U KATOLIČANSTVU, PRAVOSLAVLJU I ISLAMU (I.) PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 19
LošeOdlično 
HPZ - Pravoslavni nauk
Urednik Administrator   
Utorak, 07 Prosinac 2010 08:17

81

MJEŠOVITE ŽENIDBE U KATOLIČANSTVU,

PRAVOSLAVLJU I ISLAMU (I.)

Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima*

Tomo Vukšić, Sarajevo

UDK: 265.5 : 261.8

Izvorni znanstveni rad

Primljeno 10/2006.

Sažetak

Jedno od važnih područja u međuvjerskim odnosima svakako

je vezano uz pitanje mješovitih ženidaba  i uz način na koji  je ono

na zakonskoj i dušobrižničkoj razini riješeno u pojedinim Crkvama i

vjerskim zajednicama na općem i lokalnom planu. U našim krajevima

to  se  ponajprije  odnosi  na  katoličanstvo,  pravoslavlje  i  islam,  od

kojih jedino Katolička crkva dosljedno poštuje prirodno pravo izbora

ženidbenoga druga jer ne poznaje apsolutnu zabranu ni jedne vrste

mješovite ženidbe. U ovom članku, koji je podijeljen u četiri poglavlja,

nakon  pregleda  važnijih  katoličkih  dokumenata  i  smjernica  o

ovoj  temi,  kako  onih  opće  Crkve  tako  i  na  hrvatskom  govornom

području,  raspravlja  se  o  mješovitim  ženidbama  u  kanonskom

pravu  i  pastoralu  Katoličke  crkve.  U  trećem  dijelu  slijedi  najprije

prikaz stajališta crkvenoga prava u Pravoslavnoj crkvi prema istom

pitanju, gdje se ustanovljuje kako se u pravoslavlju može vjenčati

samo dvoje krštenih, a nikada krštena i nekrštena osoba. Potom se

čita pogled na islamsko šerijatsko pravo, koje muslimanki apsolutno

zabranjuje sklapanje svake mješovite ženidbe, a muslimanu takav

brak  dopušta  samo  s  kršćankom  i  židovkom.  I  na  kraju,  nakon

usporedne analize katoličkoga  i pravoslavnog  ženidbenoga prava,

dolazi  rasprava  o  (ne)mogućnosti  da  katolik,  u  postojećem  stanju

stvari, od svojega mjerodavnoga crkvenog poglavara dobije oprost

od obvezatnoga oblika sklapanja ženidbe te dopuštenje kako bi se

vjenčao u Pravoslavnoj crkvi.

Mješovite ženidbe kao pojava zabilježene su već na biblijskim

stranicama,  iako  u  Starom  zavjetu  češće  negoli  u  Novom.  Radi

se  o  tekstovima  u  kojima  se  članovima  Izabranoga  naroda

*   Ovo je tekst predavanja koje je 4. rujna 2006. održano svećenicima na Seminaru

za ovlast ispovijedanja u Sarajevu.82

izravno zabranjuje sklapanje ženidaba s pripadnicima poganskih

naroda  (npr.  Izl  34,  15-16;  Pnz  7,  3)  dok  se,  s  druge  strane,  u

novozavjetnim Pavlovim tekstovima neizravno odvraća kršćane od

sklapanja  ženidaba  s  nevjernicima,  otpadnicima  i  nekršćanima.

No,  iako  odvraćaju  kršćane  od  sklapanja  mješovitih  ženidaba,

svetopisamski tekstovi istovremeno svjedoče da je takvih ženidaba

bilo i da ih je rana Crkva tolerirala (npr. 1 Kor 5, 11; 1 Kor 7, 12-

14).

Prema tome, gledano iz kuta crkvenoga zakona, Sveto pismo

odvraća vjernike od sklapanja mješovitih ženidaba, ali nigdje se ne

govori o njihovoj nevaljanosti,  što  znači da mješovitost  vjere nije

zapreka božanskoga prava. Stoga nije moguće dovoditi u pitanje

načelnu  valjanost  mješovite  ženidbe  jer  je  tu  zapreku  moguće

ukloniti, o čemu, kao i o pastoralnoj brizi za takve obitelji, postoji

brojna literatura.

1

Jednake stavove prema mješovitim ženidbama bilježi kasnija

crkvena i kanonska tradicija: crkveni oci, pokrajinski i opći crkveni

sabori  i,  naravno,  crkveno  zakonodavstvo.  Prema  tome,  ako  su

1   Usp. npr. Peter Erdo (i dr.), I matrimoni misti, Libreria Editrice Vaticana, Città

del Vaticano, 1998; M. BordognaTognetti (ur.), Legami familiari e immigrazione:

i  matrimoni  misti,  Harmattan  Italia,  Torino,  2001;  Jozef  Tomko,  Matrimoni

misti, Dehoniane, Napoli, 1971; Silvia Hell, Die konfessionsverschiedene Ehe,

Herder, Freiburg Br, 1998; Ursula Beykirch, Von der konfessionsverschiedenen

zur  konfessionsverbindenden  Ehe,  Echter,  Würzburg,  1987;  John  Baptist

Sequeira, Tout mariage entre baptisés est-il nécessairement sacramentel?, Cerf,

Paris,  1985;  Die Kirchen  und  die  Ehe,  Lembeck,  Frankfurt M.,  1984;  Zenon

Grocholewski,  Il matrimonio  nel  nuovo Codice  di  diritto  canonico, Gregoriana,

Padova  1984;  Josef  Prader,  Das  religiöse  Eherecht  der  christlichen  Kirchen,

der  Mohammedaner  und  der  Juden,  Metzner,  Frankfurt  M.,  1973;  Heribert

Heinemann, “Mischehe” oder bekenntnissverschiedene Ehe? Eine  theologische,

rechtliche  und  pastorale  Untersuchung,  Paulinusverlag,  Trier,  1982;  Walter

Schöpsdau,  Konfessionsverschiedene  Ehe.  Ein  Handbuch,  Kommentar  und

Dokumente  zu  Seelsorge,  Theologie  und  Recht  der  Kirchen,  Vandenhoeck  &

Ruprecht, Göttingen,  1995.  – Na našim  stranama  o  ovoj  temi  često  je  pisao

Velimir Blažević, Mješovite ženidbe u pravu Katoličke crkve, u: Dobri Pastir 1-

4/1974., str. 55-83; Isti, Mješovite ženidbe u pravu Katoličke crkve, KS, Zagreb,

1975; Isti, Stav Katoličke crkve prema civilnim ženidbama pravoslavnih vjernika,

u: Nova et vetera 2/1977., str. 55-67;  Isti, Mješovite ženidbe, u: Bogoslovska

smotra 1-2/1979, str. 163-177;  Isti, Ženidbeno pravo Katoličke crkve. Pravno-

pastoralni  priručnik,  KS,  Zagreb,  2004.,  str.  265-292.  – Usp.  također Matija

Berljak, Mješovita  ženidba prema novom crkvenom Zakoniku, u: Kateheza 4/1983,

str. 33-39; Isti, Kanonski oblik ženidbe. Povijesni razvoj – Zakonik kanonskoga

prava / 1983, GK, Zagreb, 1999., str. 45-52, 83-88; Nikola Škalabrin, Ženidba.

Pravno-pastoralni priručnik, Teologija u Đakovu – Pravni fakultet Osijek, Đakovo,

1995., str. 267-280.

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu83

danas  neke  mješovite  ženidbe  nevaljane,  to  je  zbog  odredaba

kanonskoga prava.

Crkvena  kanonska  tradicija  među  mješovitim  ženidbama,

polazeći od stupnja zajedništva u vjeri bračnih partnera, razlikuje

ženidbe  katolika  s  nekrštenim  osobama  (disparitas  cultus  =

različita vjera), gdje  je  zajedništvo u vjeri vrlo malo, od  ženidaba

katolika s krštenim nekatolicima  (mixta religio = mješovita vjera),

gdje  je  stupanj  vjerskoga  zajedništva  mnogo  veći.  U  toj  istoj

tradiciji  za  obje  ove  vrste  ženidaba  ustalio  se  naziv  “mješovita

ženidba”, pa  je tako  i danas službeni naziv De matrimoniis mixtis

= Mješovite ženidbe (to je naslov VI. poglavlja u IV. knjizi Zakonika

kanonskoga prava koja nosi zajednički naslov De Ecclesiae munere

sanctificandi  =  Posvetiteljska  služba Crkve). Međutim,  u  bogatoj

pravnoj  i  teološkoj  literaturi  na  svjetskim  jezicima,  osim  pojma

“mješovite  ženidbe”, mogu  se naći  i drugi nazivi  (npr.  talijanski:

“matrimoni interconfessionali”; njemački:  “konfessionsverschiedene

Ehen”,  “bekenntnissverschiedene Ehen”;  engleski:  “interreligious

Marriages”;  francuski:  “mariages  interconfessionnels”), no oni se

ne koriste u crkvenom zakonodavstvu.

U novije vrijeme u nekim tolerantnijim dijelovima svijeta prire-

đeni su čak obrednici za održavanje “ekumenskih vjenčanja”,

2 čega

u nas, zbog mnogo razloga, vjerojatno još dugo vremena neće biti.

1. NOVIJI KATOLIČKI DOKUMENTI

Temi  ženidbe  i  obitelji  Crkva  je  uvijek  posvećivala  veliku

pozornost  te  o  tim  pitanjima  raspravljala  i  uređivala  ih  na

najvišoj  razini,  pa  čak  i  na  općim  crkvenim  saborima3  čiji  su

dokumenti  postajali  polazišta  za  kasniju  regulativu  i  pastoralno

ponašanje.  Isto  se  tako  u  novije  vrijeme  crkveni  dokumenti,

2   Usp.  npr.  Evangelisch-Katholische  Arbeitsgemeinschaft  für  Mischehen-

Seelsorge  der  Deutschen  Schweiz,  Ökumenische  Trauung.  Ordo  celebrandi

matrimonium, Benzinger,  Zürich  1973; Deutsche Bischofskonferenz, Gemein-

same  Feier  der  kirchlichen  Trauung.  Ordnung  der  kirchlichen  Trauung  für

konfessionsverschiedene Paare unter Beteiligung der zur Trauung Berechtigten

beider Kirchen, Pustet, Regensburg, 1995.

3   Usp. Barberi  Piero  -  Tettamanzi Dionigi, Matrimonio  e  famiglia  nel magistero

della Chiesa. I documenti dal concilio di Firenze a Giovanni Paolo II., Massimo,

Milano, 1986.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9584

nastali nakon Drugoga  vatikanskog  sabora,

4 koji na  zakonskoj  i

pastoralnoj  razini  reguliraju  pitanje mješovitih  ženidaba,  nalaze

na  liniji  teologije  i  odredaba  saborskoga  dekreta  o  istočnim

crkvama Orientalium Ecclesiarum, dekreta o ekumenizmu Unitatis

redintegratio te deklaracije Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi.

Od svih njih svakako na prvome mjestu treba spomenuti Zakonik

kanonskoga  prava  iz  1983.  godine,  odnosno  posebice  njegove

kann.  1124-1129.  Među  izvorima  tih  propisa5  posebno  mjesto

zauzimaju dokument Pavla VI.  “Motu proprio Matrimonia mixta”6

od  31.  ožujka  1970.,  koji  se  pojavio  kao  posljedica  rasprava  na

Prvoj redovitoj općoj skupštini Biskupske sinode  (29. rujna – 29.

listopada 1967.), te neka autentična tumačenja Papinske komisije

za  tumačenja  dokumenata  Drugoga  vatikanskog  sabora.

7  Osim

toga, nikako  se ne mogu  zaobići  još neka  očitovanja  središnjega

crkvenog učiteljstva,  čija  je misao ugrađena u kanonske propise

i  pastoralno  djelovanje.  Tako  je,  neposredno  nakon  završetka

Sabora,  Kongregacija  za  nauk  vjere  18.  ožujka  1966.  objavila

“Instrukciju Matrimonii Sacramentum”,

8 a Kongregacija za istočne

crkve  22.  veljače  1967.  “Instrukciju  Crescens  matrimoniorum”.

9

4   Usp. Pontificio consiglio per  la  famiglia  (a cura di), Enchiridion della  famiglia.

Documenti  magisteriali  e  pastorali  su  famiglia  e  vita  1965-2004,  Edizioni

Dehoniane (dalje: EDB), Bologna, 2004.

5   Usp. Zakonik kanonskoga prava s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996., str.

548-550.

6   Usp. Pavao VI., Matrimonia mixta, u: Acta Apostolicae Sedis (dalje: AAS) 62/1970.,

str. 257-263; Communicationes 2/1970., str. 9-14; Enchiridion Vaticanum, III.,

EDB, Bologna, 1982., str. 1440-1453. Hrvatski prijevod O mješovitim ženidbama

– De matrimoniis mixtis, Dokumenti 29, Kršćanska sadašnjost (dalje: KS) Zagreb

s. a.. – Normativni dio ovoga dokumenta, s crkveno-povijesnim opisom tematike

mješovitih ženidaba, protumačio je Velimir Blažević, Mješovite ženidbe u pravu

Katoličke crkve.

7   Usp.  Papinska  komisija  za  tumačenje  dokumenata  II.  vatikanskoga  sabora,

Responsa ad proposita dubia, br. I., Enchiridion Vaticanum, S1, EDB, Bologna,

1990., str. 438-441, od 11. veljače 1972.; De dispensatione a forma canonica in

matrimoniis mixtis, u: Enchiridion Vaticanum, S1, str. 678-679., od 9. travnja

1979. (tema u oba slučaja je dispenza od kanonske forme); Državno tajništvo,

Litterae  od 15.  travnja 1970.  (neke  važne preporuke  za primjenu Matrimonia

mixta).  Usp.  Xaverius  Ochoa,  Leges  Ecclesiae,  IV.,  Institutum  iuridicum

clarentianum, Roma, 1987.

8   Usp.  Kongregacija  za  nauk  vjere,  Matrimonii  Sacramentum  de  matrimoniis

mixtis,  u:  AAS  58/1966.,  str.  235-239;  Enchiridion  Vaticanum,  II.,  EDB,

Bologna 1981., str. 630-639.

9   Usp.  Kongregacija  za  istočne  crkve,  Crescens matrimoniorum  de matrimoniis

mixtis  inter  catholicos  et  orientales  baptizatos  acatholicos,  u:  AAS  59/1967.,

str.165-166; Enchiridion Vaticanum, II., str. 820-823; Kongregacija za istočnu

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu85

Nešto  kasnije  (21.  studenoga  1981.)  Ivan  Pavao  II.  objavljuje

“Apostolsku pobudnicu Familiaris consortio”10 koja se također bavi

pitanjem mješovitih ženidaba. A na Papinu misao kako je poželjno

da  se  biskupske  konferencije  pobrinu  te  se  izda  “Direktorij

za  pastoral  obitelji”  (Familiaris  consortio,  br.  66)  reagirale  su  i

Hrvatska biskupska konferencija11 i Biskupska konferencija Bosne

i Hercegovine12  izdavanjem, svaka  za svoje područje, dokumenta

upravo s tim nazivom, koji nije zaboravio ni mješovite ženidbe.

Osim toga, s obzirom da su mješovite ženidbe vrlo česta pojava

u našim krajevima, bilo je potrebno da pastoralni djelatnici dobiju

upute  i  na  lokalnoj  razini  crkvenoga  života.  Stoga  je Biskupska

konferencija BiH, na čijem području mješovite ženidbe nisu rijetke,

za svoje područje 14. srpnja 1999. proglasila “Pastoralne upute o

brakovima među kršćanima  različitih  vjeroispovijesti”,

13 koje  su,

zapravo, prilagođene odredbe BKJ-a iz 1984. godine.

14

2. MJEŠOVITE ŽENIDBE U KANONSKOM PRAVU I PASTORALU

Mješovite  ženidbe  su  Crkvu  uvijek  zanimale  kao  posebno  i

vrlo složeno pitanje. Tako su, osim sa stajališta prava, promatrane

i proučavane također pod različitim drugim vidovima: dogmatskim,

moralnim,  pastoralnim,  socijalnim,  psihološkim  itd.  No,  budući

da  ovdje nije moguće  zahvatiti  i predstaviti  svu  iznijansiranost  i

crkvu, Dekret: Crescens matrimoniorum, u: Nova et vetera 1/1977., str. 248-

249. Uz ovu problematiku vezana je također odluka: Vrhovno sudište Signature

apostolske, Decizija o nevaljanosti ženidbe između pravoslavaca sklopljene bez

svetog obreda u: Nova et vetera 1/1977., str. 250.

10   Usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, u: AAS 73/1981., str. 81-191; Enchiridion

Vaticanum, VII., EDB, Bologna, 1983., str. 1388-1603. Hrvatski prijevod Obiteljska

zajednica – Familiaris consortio, Dokumenti 64, KS, Zagreb, 1997.

11   Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u

Hrvatskoj, KS, Zagreb, 2002.

12   Usp. Biskupska konferencija BiH, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Bosni

i Hercegovini, BK BiH, Sarajevo, 2005.

13   Usp. Vrhbosna 3/1999., str. 331-336. – Pri sklapanju mješovitih ženidaba predvi-

đeno je i popunjavanje sljedećih formulara: izjave i obećanja katoličke stranke,

molba za dopuštenje mixta religio te molba za oprost od disparitas cultus.

14   Usp.  Službene  vijesti,  1/1984.,  str.  7-14;  1/1985.,  str.  7.  – Nisam  pronašao

potvrdu da  je  i Hrvatska biskupska konferencija  za svoje područje proglasila

Pastoralne upute o brakovima među kršćanima različitih vjeroispovijesti no, ako

i nije, treba smatrati da su one na snazi još od 1984. godine.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9586

složenost ovog pitanja, zadržat ćemo se samo na nekim vidovima

crkveno-pravne i pastoralne naravi.

2.1. Zabrana mješovitih ženidaba

Osnovno  stajalište  crkvenoga  zakona mješovitim  ženidbama

među  krštenim  osobama,  od  kojih  jedna  nije  katoličke  vjere,

nego pripada nekoj drugoj kršćanskoj Crkvi ili crkvenoj zajednici,

izraženo je u kan. 1124, koji glasi: “Ženidba između dviju krštenih

osoba  od  kojih  je  jedna  krštena  u  Katoličkoj  crkvi  ili  je  u  nju

primljena  poslije  krštenja  i  koja  nije  od  nje  formalnim  činom

otpala,  a  druga  pripada  Crkvi,  ili  crkvenoj  zajednici  koja  nema

potpunog  zajedništva  s  Katoličkom  crkvom,  zabranjena  je  bez

izričite dozvole mjerodavne vlasti.”

S druge strane, glede ženidaba između vjernika katoličke vjere

i  osobe  koja  uopće  nije  krštena  kan.  1086,  §  1  određuje:  “Nije

valjana  ženidba  između  dviju  osoba  od  kojih  je  jedna  krštena u

Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje

otpala, a druga je nekrštena.”

Prema  tome,  crkveni  zakon  bitno  razlikuje  ove  dvije  vrste

ženidbenih  smetnja  tako  da  je  u  slučaju  mixta  religio  ženidba

samo zakonski zabranjena, dok je ona u slučaju disparitas cultus

čak nevaljana. No, budući da je pravo na ženidbu prirodno pravo

i  budući  da  zabrana  mješovite  ženidbe  nije  božanskoga  prava,

u Katoličkoj  crkvi  je moguće dobiti  oprost  i  od  jedne  i  od druge

smetnje.  Taj  oprost  i  u  jednom  i  drugom  slučaju  daje  nadležni

mjesni ordinarij ako stranke  ispune predviđene uvjete  i na način

kako to određuju kann. 1125 i 1126.

1.  Katolička  strana  mora  izjaviti  da  je  spremna  otkloniti

pogibelji otpada od vjere i dati obećanje da će učiniti sve što je u

njezinoj moći kako bi sva djeca bila krštena i odgojena u Katoličkoj

crkvi.

2.  Druga  strana  mora  biti  obaviještena  o  obećanjima  koja

je  dala  katolička  strana  kako  bi  bila  svjesna  obećanja  i  obveza

svojega katoličkoga partnera.

3.  Obje  stranke  trebaju  biti  poučene  o  svrhama  i  bitnim

svojstvima  ženidbe  koje  ni  jedna  ni  druga  stranka  ne  smije

isključiti.

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu87

2.2. Pastoralna briga za mješovite brakove

Iz već navedenoga  jasno  je da Katolička crkva odvraća svoje

vjernike od mješovitih ženidaba, ali, ako zaručnici ispune određene

uvjete, odobrava njihovo sklapanje.  I upravo  jer dopušta njihovo

sklapanje, takve ženidbe smatra valjanim i posvećuje im pastoralnu

brigu. U tome smislu zanimljivo je podsjetiti da papa Ivan Pavao II.

u svojoj pobudnici Familiaris consortio pitanje mješovitih ženidba,

preporučujući ih dušobrižničkoj skrbi, smješta u poglavlje kojemu

daje naslov  “Obiteljski pastoral u  teškim  slučajevima”.

15 Drugim

riječima,  za  razliku  od  kanonskoga  prava,  koje  svojim nazivljem

samo  konstatira  postojanje  mješovitih  ženidaba  i  razliku  među

njima te regulira njihovo sklapanje, doktrinarno-pastoralni crkveni

spisi  najviše  razine  iznose  i  kvalificirajući  stav  prema  njima

smatrajući  ih  casus difficilis  (=  težak  slučaj). Ta  činjenica,  kao  i

sve veći broj mješovitih  ženidaba, kako  između katolika  i drugih

kršćana, tako i između katolika i nekršćana, prema istim crkvenim

dokumentima  traži  osobitu  pastoralnu  pozornost,  u  skladu  sa

smjernicama Svete Stolice i dokumentima koje izrađuju biskupske

konferencije.

Katekizam Katoličke  crkve  kaže  da  svaka mješovita  ženidba

“traži  osobitu  pozornost  i  supružnika  i  dušobrižnika”  a  ženidba

s različitošću vjere “iziskuje  još veću opreznost”. U  tome pogledu

tamo  se  pojašnjava  ovako:  “Različita  vjeroispovijest  supružnika

ne predstavlja nesavladivu zapreku za ženidbu, ukoliko im uspije

povezati što  je svako od njih primilo u vlastitoj zajednici,  i  jedno

od drugoga naučiti na koji način svako od njih živi svoju vjernost

Kristu.  Ali  ipak  ne  treba  omalovažiti  teškoće mješovitih  ženidbi.

One  proizlaze  iz  činjenice  da  podjela  među  kršćanima  još  nije

prevladana.  Supruzi  se  izlažu  opasnosti  da  drama  kršćanske

nesloge  odjekne  i  unutar  njihova  doma.  Različitost  vjere  može

te  teškoće  samo  povećati.  Vjerska  razmimoilaženja,  drugačije

poimanje  ženidbe  i  drugačije  religijsko mišljenje  i  osjećaj mogu

biti izvorom bračnih napetosti, osobito glede odgoja djece. Tada se

može javiti i napast: vjerska ravnodušnost.”16

15   Usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, Dokumenti 64, KS, Zagreb, 1997., str.

106-109.

16   Katekizam  Katoličke  crkve,  Hrvatska  biskupska  konferencija,  Zagreb,  1994.,

str. 421.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9588

2.3. Stav naših biskupskih konferencija

Budući  da  je  zadaća  svake  biskupske  konferencije  da  bude

vjerna  sadržaju  dokumenata  središnjega  crkvenog  učiteljstva  i

zakonodavstva  te  da  se  za  svoje  prilike  prilagodi  dokumentima

Svete Stolice, pa ako treba da ih i dopuni, ovdje ćemo se zadržati

na  prikazu  “Pastoralnih  uputa  o  brakovima  među  kršćanima

različitih vjeroispovijesti” naših biskupa.

Biskupi  prije  svega  podsjećaju  kako  živimo  u  vremenu  u

kojemu  su  gotovo  posvuda  izmiješani  ljudi  različitih  nazora,

uvjerenja  i  vjera.  Tome  uvelike  pridonosi moderno  preseljavanje

ljudi, moderna  prometna  sredstva  koja  omogućuju  putovanja  te

sredstva  društvenoga  priopćavanja  koja  na  svoj  način  smanjuju

udaljenosti među ljudima. No tim vanjskim promjenama pridružuju

se promjene u načinu mišljenja i osjećanja, naglašavanje čovjekove

osobnosti  i  slobode,  poštivanje  njegove  savjesti  i  uvjerenja  te

činjenica da vjersko uvjerenje sve manje utječe na životne odluke

i izbore.

Pozivajući  se  na  Matrimonia  mixta  pape  Pavla  VI.,  biskupi

kažu kako mješovite ženidbe, osim ako se izuzmu neki pojedinačni

slučajevi, ne koriste nastojanjima oko ponovne uspostave jedinstva

među kršćanima. “Naime, vrlo mnoge su poteškoće pomiješane s

mješovitom  ženidbom,  ukoliko  ona  unosi  neku  podijeljenost  u

živu  stanicu Crkve,  kako  se  kršćanska  obitelj  s  pravom  naziva,

te  se  zbog  razlika u  vjerskom  životu otežava  vjerno  ispunjavanje

evanđeoskih  zapovijedi,  naročito  s  obzirom  na  sudjelovanje  u

crkvenom kultu i na odgoj djece.”17

Dostojanstvo  braka  među  kršćanima  je  sakramentalno.

To  Kristovo  otajstvo  ostvareno  je  također  u  mješovitom  braku

između  dvoje  kršćana.  Istina,  iako  postoje  među  Crkvama  i

drugim  kršćanskim  zajednicama  različiti  stupnjevi  jedinstva,  to

jedinstvo je ipak stvarno iako nije potpuno. Stoga taj već postojeći

stupanj jedinstva među njima može “omogućiti potrebno duhovno

jedinstvo  u  kršćanskoj  obitelji  mješovitog  braka  i  dati  temelj

kršćanskom odgoju” djece koja se rađaju u takvoj obitelji. Moguće

je  čak,  usprkos  vjerskim  razlikama među  bračnim  drugovima,  i

zajedničko sudjelovanje na bogoštovnim činima, kako to predviđaju

pravila crkvenoga života.

Međutim,  usprkos  ponekad  visokom  stupnju  jedinstva  i

unatoč čestoj dobroj volji, u mješovitim obiteljima se svakodnevno

17   Vrhbosna 3/1999., str. 331.

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu89

osjeća  podijeljenost  Crkve,  a  nerijetko  i  razlika  u  nauku,  što

često ima negativne posljedice u psihološkom i vjerničkom životu

osoba  koje  žive  u  takvu  braku.  Zato,  vele  biskupi:  “Zbog  ovih

razloga Crkva, svjesna svojih odgovornosti, odvraća od sklapanja

mješovitih  ženidbi  jer  žarko  želi da katolici u  ženidbi mogu naći

savršen  duhovni  sklad  i  puno  zajedništvo  života.  No  budući  da

čovjek  ima  prirodno  pravo  na  sklapanje  braka  i  rađanje  djece,

Crkva  svojim  zakonima,  koji  jasno  pokazuju  njezinu  pastoralnu

skrb, nastoji tako urediti ovo pitanje da se s jedne strane osiguraju

propisi božanskog prava, a s druge da bude zajamčeno spomenuto

pravo na sklapanje ženidbe.”18

Osim  što  od  dušobrižnika  traži  da,  tijekom  priprave  na

brak,  posvete  posebnu  brigu  parovima  koji  se  spremaju  sklopiti

mješovitu  ženidbu,  Crkva  prihvaća mogućnost  da  u  toj  pripravi

izravno  sudjeluju  i  inovjerni  vjerski  službenici  jer,  osim  same

priprave zaručnika, priprava mješovitih ženidaba može omogućiti

i  predstavnicima  Crkava međusobno  susretanje  te  time  stvarati

ekumensko ozračje. A što se tiče vjernika koji su odlučili sklopiti

mješovitu  ženidbu,  oni  su  dužni  pravodobno  se  obratiti  svome

dušobrižniku,  koji mora  pomoći  da  se  sve uredi  za  valjan  brak.

Njegova  je  dužnost  poučiti  ih,  posebice  nekatoličku  stranu,  o

obvezama katoličkog vjernika koji stupa u mješovitu ženidbu. To

vrijedi  naročito  za  odgoj  djece,

19  jer  je  to  dužnost  koja  obvezuje

savjest bračnih drugova. Ujedno, u kasnijem  zajedničkom  životu

upravo kod ispunjavanja te dužnosti često nastaju teškoće. No, u

svakom slučaju, katolička strana ima obvezu ostajanja u vlastitoj

vjeri i odgajanja djece u njoj, o čemu je već bilo govora.

Međutim,  među  supružnicima  u  braku  u  kojemu  je  jedna

strana nekrštena, postoji manja zajednička vjerska osnova negoli

u mješovitom braku u kojemu  su  oba partnera kršteni. No, ako

je  sklopljena  nakon  prethodno  dobivena  oprosta  od  zapreke

“razlike vjere”, i takva ženidba je valjana i ima svoje dostojanstvo

i nerazrješivost. Ali zbog manje zajedničke vjerske osnove, razlike

i poteškoće u takvoj obitelji su veće. Stoga Crkva snažnije odvraća

vjernike od takvih ženidaba, ali s ljubavlju pomaže onima koji su

se po  savjesti  odlučili  za  takav brak.  I naravno, kao  i u  slučaju

“mješovite  vjere”,  katolička  je  strana  dužna  u  ovakvu  braku

ustrajati  u  svojoj  vjeri,  živjeti  bračni  i  obiteljski  život  prema

18   Vrhbosna 3/1999., str. 332.

19   Usp. Karlo Nola, Vjerski odgoj djece iz ‘mješovitih ženidbi’, u: Bogoslovska

smotra 2-3/1971., str. 241-246.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9590

katoličkim  načelima,  s  ljubavlju  pomagati  bračnoga  druga  i

odgajati djecu u katoličkom duhu.

2.4. Priprave za mješovitu ženidbu

Biskupi pozivaju dušobrižnike da ozbiljno pripravljaju vjernike

koji su se odlučili na sklapanje mješovite ženidbe. Pozivaju da se u

daljnjoj pripravi za brak na različitim tečajevima i u vjeronaučnim

skupinama  treba  govoriti  o  mješovitim  brakovima,  naročito  u

sredinama  gdje  se  živi  izmiješano,  ali  sve  u  duhu  ekumenskih

načela.  Mlade  treba  poučiti  kako  postoji  stvarna  opasnost  za

njihovu  vjeru  i  za  spasenje  te  za  njihovu  buduću  djecu  ako  se

vjenčaju s nekim tko ne pripada njihovoj vjeri. Treba im govoriti s

poštovanjem o dostojanstvu kršćanskoga braka i javno prikazivati

obveze  katoličke  strane,  ali  i  poteškoće  koje  mogu  nastati  u

mješovitom braku te ih upoznati s razlozima zašto Crkva odvraća

od mješovitih ženidaba.

S  druge  strane,  u  neposrednoj  pripravi  dušobrižnik  treba

svesrdno  pomoći  zaručnicima  koji  su  se  odlučili  na  sklapanje

mješovite ženidbe, da brak bude ne samo valjano sklopljen nego

i sretan i plodan u svakom smislu. On tako treba postupati čak i

onda kad ženidba nije sklopljena u Katoličkoj crkvi, pa čak  i ako

zaručnici ne uzmognu dati sva obećanja koja traži Crkva.

Na  neposrednu  pripravu  zaručnici,  ako  je  ikako  moguće,

trebaju  dolaziti  zajedno,  kako  bi  nekatolička  strana  što  više

upoznala katoličko shvaćanje i sakramentalnu veličinu ženidbe, no

pritom se katolički dušobrižnik mora čuvati svakog, pa i prividnog

oblika prozelitizma.

Katoličkom  vjerniku  treba  pomoći  da  upozna  zajedničke

kršćanske  vrednote  koje  dijeli  s  Crkvom  svojega  partnera,  da

upozna  barem  osnove  vjere  svojega  bračnoga  druga, mogućnost

zajedničke  molitve,  slušanja  Riječi  Božje  i  neke  mogućnosti

sudjelovanja u bogoslužju kako bi  se omogućio  rast obiteljskoga

zajedništva.

U pripravi mogu sudjelovati svećenici obiju Crkava. Dapače,

katoličkom  svećeniku  je,  kao  što  je  već  rečeno,  dopušteno  čak

pozvati  nekatoličkoga  dušobrižnika  da  sudjeluje  u  pouci  kako

bi  sa  svoje  strane  i  on  pomogao.  Isto  tako,  ako  bude  pozvan,

Crkva  katoličkom  svećeniku  dopušta  sudjelovati  u  pripravi  kod

predstavnika  druge  Crkve,  ako  taj  posebno  priprema  svojega

vjernika na brak.

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu91

U svakom slučaju, svećenik je dužan poučiti svojega vjernika

u  svemu  što Crkva  traži, a  vjernik  je dužan obećati da  će ostati

vjeran Crkvi  i  da  će  učiniti  sve  što  je  u  njegovoj moći  da  djecu

krsti  i  odgoji  u  katoličkoj  vjeri,  a,  prema  propisu  kan.  1126,

zadaća je biskupske konferencije utvrditi oblik na koji će se davati

ta  obećanja  što  je  već  davno  učinjeno  pripremom  prikladnih

formulara. Uz to, na našem području se od nekatoličke strane ne

traži  nikakva  formalna  izjava,  ali  se  nekatoličku  stranku  mora

upoznati s obećanjima koja daje katolička strana.

Ni u jednom slučaju katolik ne može sklopiti valjan brak koji

ne  bi  imao  bitna  svojstva  kršćanskog  braka.  Stoga  “obje  strane

treba  da  se  pouče  o  svrhama  i  bitnim  svojstvima  ženidbe,  koje

ni  jedna  ni  druga  stana  ne  smije  isključiti”  (kan.  1125,  t.  3).  A

kao što je poznato, bitna svojstva kršćanske ženidbe su jednost i

nerazrješivost (kan. 1056), dok su njezine svrhe dobro supružnika

te rađanje i odgoj potomstva (kan. 1055, § 1). To je vrlo važno jer ni

ukrjepljenje u korijenu nevaljano sklopljene mješovite ženidbe nije

moguće izvršiti bez prihvaćanja bitnih svojstava i svrha.

Sastavljajući  zapisnik  za  vjenčanje  (“Postupak  za  ženidbu”),

dušobrižnik za obje stranke treba imati dokumente koji potvrđuju

primljeni  sakrament  krštenja  i  slobodno  stanje. A  ako nekatolik

nema  neki  od  tih  dokumenata,  treba  postupiti  na  jednak  način

kao  kad  neki  katolik  nema  takve  dokumente,  tj.  pribaviti  izjave

barem  dvojice  autentičnih  svjedoka.  Nakon  toga  se  oglašavanje

ovih ženidaba vrši na uobičajen način, ali se vjera supružnika u

oglasima ne spominje.

Katolički svećenik dužan je svome vjerniku izdati dokumente

kad ih on traži te, ako ikako može, treba mu pomoći kako bi sklopio

valjan kršćanski brak. No, prije vjenčanja katolik mora od biskupa

dobiti  oprost  od  zabrane mješovite  vjere,  odnosno dopuštenje  za

sklapanje braka. To dopuštenje u ime zaručnika traži dušobrižnik

koji pri tome mora navesti istinite i ozbiljne razloge. Ujedno mora

biskupa  obavijestiti  da  je:  katolička  strana  poučena  u  svojim

dužnostima, da  je  iskreno obećala da će te dužnosti  ispuniti  i da

je nekatolička strana o svemu tome obaviještena.

Priprava  na  brak  koji  osoba  katoličke  vjere  želi  sklopiti  s

nekršćaninom vrši se na sličan način te treba sve primijeniti kao

i u  slučaju mixta  religio. No,  oprost  od  zapreke disparitas  cultus

(različita vjera) potreban je za valjanost ženidbe (kan. 1086), a ne

samo za dopuštenost, kao u slučaju ženidbe između dvoje krštenih

od kojih jedno nije katolik.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9592

2.5. Vjenčanje

Mješoviti brakovi između dviju krštenih osoba od kojih jedna

nije  katolik  sklapaju  se  vjenčanjem  u  crkvi  prema  kanonskom

obliku i propisanom obredu u novom obredniku za vjenčanje bez

mise. Mjesni ordinarij može dopustiti da se takvo vjenčanje obavi

i pod misom ali da bi se  takvo dopuštenje dobilo, potrebno  je da

i  nekatolička  strana  bude  suglasna.  Za  vrijeme  te mise,  prema

pravilima koja uređuju pitanje comunicatio in sacris (kan. 844, §§

3-4),

20 nekatoličkoga partnera, ako je kršćanin, može se pripustiti

i pričesti, uz uvjet da je pravo raspoložen, da to svojevoljno traži i

ako očituje katoličku vjeru u Kristovu prisutnost u Euharistiji.

21

No, kad su u pitanju članovi istočnih kršćanskih crkava, a naročito

vjernici Pravoslavne crkve, vjera u stvarnu Kristovu prisutnost se

pretpostavlja, osim ako je za neku konkretnu osobu jasno da nije

tako.

Vjenčanje ženidbe s nekršćaninom obavlja se također u crkvi

ili nekoj drugoj prikladnoj prostoriji prema posebnom obredu, ali

bez mise.

22 Međutim,  pričest  se nikada ne  podjeljuje  onome  tko

nije kršćanin.

2.6. Pastoralna briga za mješovite obitelji

U nastavku svoje upute biskupi naglašavaju da je dušobrižnik

dužan i nakon vjenčanja održavati vezu s mješovitim obiteljima u

svojoj župi, kako bi im pomogao da kršćanski žive i djecu ispravno

odgajaju te da katolička strana održi vjernost svojoj Crkvi. Svećenik

sve to radi i ispunjava svoje dužnosti tako da uvijek poštuje drugu

vjeru  te pomaže da  i nekatolički drug živi od  istine  i milosti koju

dobiva  u  svojoj  Crkvi.  Za  zdravo  ozračje  u  mješovitoj  obitelji

osobito  je  važno  zajedničko  sudjelovanje  u  vjerskom  životu,  pri

čemu se pitanje zajedničkoga sudjelovanja u bogoslužju i posebice

primanja euharistije ravna prema crkvenim pravilima.

Ako su djeca krštena i odgojena u Katoličkoj crkvi, svećenikova

je  briga  da  budu  i  poučena  u  katoličkoj  vjeri,  a  “ako  su  djeca

20   Usp.  također  Papinsko  vijeće  za  promicanje  jedinstva  kršćana,  Direktorij  za

primjenu načela i normi o ekumenizmu, IKA, Zagreb, 1994.

21   Usp.  Hrvatska  biskupska  konferencija,  Red  slavljenja  ženidbe,  KS,  Zagreb,

1997., str. 14-15, 19-65.

22   Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Red slavljenja ženidbe, str. 15, 66-75.

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu93

krštena u nekatoličkoj vjeroispovijesti, zato što katolik nije mogao

ispuniti  svoje  obećanje,  neka  dušobrižnik  katoličkog  vjernika

potpomaže da i u tim prilikama ustraje u Katoličkoj crkvi, ostane

svjedokom njezinih duhovnih vrednota i da ih na prikladan način

posreduje svojoj obitelji.”23

Međutim,  ako  je  neka  mješovita  ženidba  sklopljena  na

nevaljan način, dušobrižnik će se pobrinuti, ako je ikako moguće,

da se postigne valjanost toga braka. Tako će se savjest katoličkoga

vjernika  rasteretiti  i  omogućiti  mu  se  pristup  sakramentalnoj

milosti koja će postati izvor novih snaga za kršćanski život, pravu

obiteljsku  sreću  i  spasenje. U  takvu  slučaju dijecezanski biskup

može podijeliti i ozdravljenje u korijenu za mješoviti brak (sanatio

in radice) ako su, kao i u drugim nevaljano sklopljenim ženidbama,

ispunjeni svi potrebni uvjeti koje traže kann. 1161-1165. A budući

da  je  dušobrižnik  prije  svega  službenik  Crkve,  u  sumnjivim

slučajevima (naročito kad se radi o civilno ili crkveno rastavljenim

nekatolicima) on neće postupati na svoju ruku, nego će se obratiti

nadležnom  biskupskom  ordinarijatu  koji  će mu u  tim  pitanjima

pružiti potrebnu pomoć.

Podsjećajući na obvezu izgradnje Kraljevstva Božjega na zemlji

i širenja ljubavi među ljudima, na kraju svojega dokumenta biskupi

vele  da  Katolička  crkva  “želi  istinski  i  na  području  mješovitih

ženidaba promicati mir  i  jedinstvo među  svim kršćanima  i  svim

ljudima dobre volje te svima pomagati da bi lakše mogli ispravno

živjeti  i  postići  spasenje.  Time  ispunjava  volju  svoga  Božanskog

Utemeljitelja i širi Božju slavu”.

24

(Nastavak u sljedećem broju)

I MATRIMONI MISTI NEL CATTOLICESIMO,

NELL’ORTODOSSIA E NELL’ISLAM

La questione giuridica e pastorale nei rapporti interreligiosi

Riassunto

Uno  dei  settori  importanti  nelle  relazioni  interreligiose  è

legato  alla  questione  dei matrimoni misti  e  al modo  in  cui  essa

è  risolta  al  livello  giuridico  e  pastorale  nelle  singole  Chiese  e

23   Vrhbosna 3/1999., str. 335-336.

24   Vrhbosna 3/1999., str. 336.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-9594

comunità  religiose.  Nelle  nostre  zone  questo  problema  riguarda

prima  di  tutto  il  cattolicesimo,  l’ortodossia  e  l’islam  tra  i  quali

però  soltanto  la  Chiesa cattolica  rispetta  con  coerenza  il  diritto

naturale  nella  scelta  del  compagno  matrimoniale  e  quindi  non

conosce alcun divieto assoluto di contrarre un matrimonio misto.

In quest’articolo, suddiviso in quattro parti, dopo la presentazione

dei  documenti  cattolici  più  importanti  riguardanti  questo  tema,

viene discusso l’argomento di matrimoni misti nel diritto canonico

e  nell’azione  pastorale  della  Chiesa  cattolica.  Nella  terza  parte

segue  la  presentazione  di  codesto  tema  nel  diritto  ecclesiastico

ortodosso,secondo il quale dove il matrimonio puo essere contratto

solo tra i due battezzati e mai tra una persona battezzata e  l’altra

non battezzata. Viene poi presentato  il punto di  vista del diritto

islamico  il  quale  mentre  alle  donne  musulmane  vieta  qualsiasi

possibilita  di  contrarre  un  matrimonio  misto,  lo  permette  agli

uomini musulmani  a  condizione  che  si  tratti  di  donne  ebree  e

cristiane. Alla  fine, viene discussa  la possibilità che un cattolico,

nel  presente  stato  delle  cose,  ottenga  la  dispensa  dalla  forma

canonica  della  celebrazione  del  matrimonio  e  il  permesso  di

celebrarlo nella Chiesa ortodossa.

Come risulta da questa presentazione, sia il cattolicesimo che

l’ortodossia  come pure  l’islam per principio  sconsigliano  i propri

seguaci di contrarre i matrimoni misti però nell’applicazione di tale

principio si notano tra di loro notevoli differenze. Ognuno  di questi

tre sistemi giuridici  conosce le proprie ragioni per le quali cerca di

scoraggiare i propri fedeli  dal concludere  i matrimoni misti.

Nonostante  la  fondamentale  disapprovazione  di  matrimoni

misti  in tutte le tre comunità religiose studiate da noi i matrimoni

misti vengono permessi a ben precise condizione. Nell’ortodossia,

però, esiste la totale proibizione della celebrazione di un matrimonio

misto  tra  una  persona  di  fede  ortodossa  e  l’altra  nonbatezzata

poiche  ciò  viene  considerato  un  impedimento  non  amovibile.

Nell’islam  ci  sono  due  impedimenti  assoluti  che  ostacolano  la

celebrazione del matrimonio misto:  tra una donna musulmana e

qualsiasi uomo non musulmano e poi tra un uomo di fede islamica

e una donna che non è né musulmana, né cristiana né ebrea.

La  legislazione  cattolica  rispetta  molto  più  degli  altri  i

diritti umani dei partner nella  scelta del proprio  coniuge perché

non  conosce  alcun  ostacolo  di  principio  che  avrebbe  un  vigore

assoluto. Ovvero, partendo dalla fondata persuasione che il diritto

a  sposarsi  sia un diritto naturale di  ogni uomo  e di  ogni donna

che codesto diritto comporta il diritto alla libera scelta del proprio

Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu95

compagno, un  cattolico  può  prendere  in moglie  chi  vuole  e una

donna cattolica può sposare qualsiasi uomo di propria scelta. Però

la legge ecclesiastica fa attenzione perché in tali casi non venisse

leso  il  diritto  naturale  e  divino  e  regola  e  che  tutto  avvenga  in

accordo alla morale cattolica. Alla persona non cattolica  il diritto

canonico  della  Chiesa  non  chiede  alcuna  dichiarazione  formale.

Ciò  perché  le  leggi  puramente  ecclesiastiche  obbligano  soltanto

quanti sono battezzati nella Chiesa cattolica e in essa ricevuti (can.

11). Al cattolico, però, si chiede di restare  fedele alla propria fede,

di fare tutto il possibile tutto per far battezzare e educare i propri

figli nella fede cattolica e di  rispettare la convinzione religiosa del

coniuge informando la parte non cattolica sulle proprie convinzioni

e  intenzioni.

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 81-95

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg