Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

www.liberohosting.com

HrvatskiPravoslavacKorice1

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas531
mod_vvisit_counterJučer1146
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan4416
mod_vvisit_counterProšli Tjedan7235
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec29943
mod_vvisit_counterProšli Mjesec32627
mod_vvisit_counterUkupno1566271

Trenutno na stranici: 15
0 198.143.41.1
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
MJEŠOVITE ŽENIDBE U KATOLIČANSTVU, PRAVOSLAVLJU I ISLAMU (II.) PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 21
LošeOdlično 
HPZ - Pravoslavni nauk
Urednik Administrator   
Utorak, 07 Prosinac 2010 08:36

MJEŠOVITE ŽENIDBE U KATOLIČANSTVU,

PRAVOSLAVLJU I ISLAMU (II.)


Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima*
Tomo Vukšić, Sarajevo
UDK: 265.5 : 261.8
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 10/2006.


Sažetak 2.


Jedno od važnih područja u međuvjerskim odnosima svakako
je vezano uz pitanje mješovitih ženidaba  i uz način na koji  je ono
na zakonskoj i dušobrižničkoj razini riješeno u pojedinim Crkvama i
vjerskim zajednicama na općem i lokalnom planu. U našim krajevima
to  se  ponajprije  odnosi  na  katoličanstvo,  pravoslavlje  i  islam,  od
kojih jedino Katolička crkva dosljedno poštuje prirodno pravo izbora
ženidbenoga druga jer ne poznaje apsolutnu zabranu ni jedne vrste
mješovite ženidbe. U ovom članku, koji je podijeljen u četiri poglavlja,
nakon  pregleda  važnijih  katoličkih  dokumenata  i  smjernica  o
ovoj  temi,  kako  onih  opće  Crkve  tako  i  na  hrvatskom  govornom
području,  raspravlja  se  o  mješovitim  ženidbama  u  kanonskom
pravu  i  pastoralu  Katoličke  crkve.  U  trećem  dijelu  slijedi  najprije
prikaz stajališta crkvenoga prava u Pravoslavnoj crkvi prema istom
pitanju, gdje se ustanovljuje kako se u pravoslavlju može vjenčati
samo dvoje krštenih, a nikada krštena i nekrštena osoba. Potom se
čita pogled na islamsko šerijatsko pravo, koje muslimanki apsolutno
zabranjuje sklapanje svake mješovite ženidbe, a muslimanu takav
brak  dopušta  samo  s  kršćankom  i  židovkom.  I  na  kraju,  nakon
usporedne analize katoličkoga  i pravoslavnog ženidbenoga prava,
dolazi  rasprava  o  (ne)mogućnosti  da  katolik,  u  postojećem  stanju
stvari, od svojega mjerodavnoga crkvenog poglavara dobije oprost
od obvezatnoga oblika sklapanja ženidbe te dopuštenje kako bi se
vjenčao u Pravoslavnoj crkvi.
227
*   Ovo je tekst predavanja koje je 4. rujna 2006. održano svećenicima na Seminaru
za ovlast ispovijedanja u Sarajevu. Prvi dio ovoga članka objavljen je u Crkvi u
svijetu br. 1/2007., str. 81-95.228
3. MJEŠOVITA ŽENIDBA U PRAVOSLAVLJU I ISLAMU
Problematiku mješovitih ženidaba ne može se promatrati samo
iz kuta katoličkoga ženidbenoga prava i dušobrižničkih nastojanja
Katoličke crkve. To prije svega zato što sama mješovita ženidba kao
takva uključuje ne samo osobu druge vjere nego, posredstvom te
inovjerne osobe koja  je  sklopila  ženidbu  s katoličkom  strankom,
i  Crkvu,  odnosno  vjersku  zajednicu  kojoj  ta  osoba  pripada.  U
našim  krajevima  sve  to  vrlo  vidljivo  dolazi  do  izražaja  i  zato  što
posvuda u naseljima žive izmiješani sljedbenici različitih vjera koji
međusobno sklapaju mješovite ženidbe. To konkretno znači da bi
ovaj pokušaj prikaza bio vrlo nepotpun ako se ne bi barem malo
zavirilo u pravoslavno i islamsko zakonodavstvo koje uređuje ovu
tematiku.
3.1. Pravoslavno ženidbeno pravo
Ženidbeno  pravo  Srpske  pravoslavne  crkve  poznaje  bračne
smetnje  među  kojima  razlikuje  uklonjive  i  neuklonjive.  Među
neuklonjivim  smetnjama  nalazi  se  i  “razlika  vere”25  (disparitas
cultus),  što  znači  da  pravoslavac  ni  u  kojem  slučaju  ne  može
sklopiti  valjanu  ženidbu  s  nekrštenom  osobom,  dok  smetnja
“razlika veroispovesti” (mixta religio) pripada među one uklonjive.
26
Naime,  u  pravoslavlju  je  svaki  oblik mješovite  ženidbe  dugo  bio
zabranjen, a to pravilo oslanjalo se na neke odredbe starih sabora
i  carskih  zakona. Tako  je npr. najstarija  odluka koja  zabranjuje
ženidbu  kršćana  i  nekršćana  uopće  nastala  na  Pokrajinskom
saboru u Arlesu (južna Francuska) godine 314. dok je Laodicejski
sabor 343. godine prvi zabranio ženidbu između kršćana i heretika.
U SPC-u je zabranu mixta religio ozakonio Dušanov zakonik (čl. 9)
koji glasi: “Ako se nađe jeretik koji bi se oženio pravoslavnom, može
se, ako pristane, krstiti u pravoslavlje; ako li se ne bi pokrstio, da
mu se uzmu  žena  i deca  i da  im se da deo od kuće, a on da se
25   Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, Beograd,
²1994., § 12. – Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve otisnuta su također u:
Dimšo Perić, Zakonodavstvo Srpske pravoslavne crkve od stvaranja Jugoslavije
do  novijeg  vremena.  Prilog  proučavanju  odnosa  Crkve  i  države,  Srpska
pravoslavna eparhija kanadska, Toronto, 1995., str. 196-248. – Usp.  također
Jovan  Mejendorf,  Brak  u  svetlosti  pravoslavne  teologije,  u:  Teološki  pogledi
3/1974., str. 153-207.
26   Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, § 13.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu229
protera.”27  To  znači  da  je mješovita  ženidba  i u  drugom  slučaju
(mixta  religio)  načelno  bila  zabranjena,  ali  je  Pravoslavna  crkva,
“snishodeći slabostima svojih vernih”, uz  ispunjavanje određenih
uvjeta, u najnovije vrijeme dopušta.
28
Glede  tih uvjeta, kad  su u pitanju mješovite  ženidbe,  § 115
Bračnih pravila Srpske pravoslavne crkve određuje:
Brak između pravoslavnog lica i lica druge veroispovesti može
se sklopiti samo pod ovim uslovima:
1)  lice druge veroispovesti mora pre stupanja u brak potpisati
pismenu  izjavu  pred  nadležnim  parohom  pravoslavnog  lica,  u
prisutnosti  dva  svedoka,  da  neće  svog  budućeg  bračnog  druga
pravoslavne  vere  odvraćati  od  pravoslavnog  ispovedanje  vere,  ni
pokušavati da ga ma kojim načinom navede da pređe u drugu veru;
da neće smetati pravoslavnom  licu u vršenju njegovih dužnosti  i
čuvanju pravoslavnih obreda i običaja;
2)  lice druge veroispovesti mora se pred nadležnim parohom
i dva svedoka, pismenom  izjavom, naročito obavezati da će svoju
decu iz toga braka krštavati i vaspitavati u pravoslavnoj veri;
3) pravoslavno  lice,  koje  želi  stupiti  u  brak  s  licem  druge
veroispovesti, ima pred nadležnim parohom svečano obećati da će
stalno,  lepim načinom, nastojati da  svoga budućeg druga privoli
pravoslavnoj veri.
4) Brak pravoslavnog  lica sa  licem druge veroispovesti mora
se sklopiti u pravoslavnom hramu, od pravoslavnog sveštenika i po
pravoslavnom obredu.
Izjavu pravoslavnog  lica,  označenu u  tačkama prvoj  i drugoj
ovoga  paragrafa,  potpisuju  i  prisutni  svedoci  pred  nadležnim
parohom.
Nadležni pravoslavni  svećenik neće  obaviti  vjenčanje  ako  se
savjesno ne uvjeri da nepravoslavni partner pruža dovoljno jamstva
da  će  ispuniti  gornje  obveze.
29  No  prije  vjenčanja  pravoslavni
svećenik  će  izvijestiti nadležnoga pravoslavnoga biskupa  i  tražiti
od njega razrješenje i blagoslov pa tek nakon dobivena razrješenja
i  blagoslova  obaviti  vjenčanje  (§  117).  Pritom  on  mora  voditi
računa da bivši pravoslavni vjernik ne može sklopiti ženidbu ako
je njegova prethodna ženidba bila razvedena zbog njegova otpada
od pravoslavne vjere (§ 107 i 116).
27   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo i crkvenosudski postupak Srpske
pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sinod SPC, Beograd, 1973., str. 90-91.
28   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 184.
29   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 184-187.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243230
Poslije  vjenčanja  nadležni  pravoslavni  župnik  mora  voditi
naročitu brigu o vjerskom  i moralnom vladanju bračnih drugova
iz mješovite ženidbe i brinuti se da se preuzete obveze ispunjavaju
te poduzeti mjere ako primijeti da se te obveze  izigravaju, pa čak
pokrenuti i postupak za utvrđivanje krivice (§ 118), a djeca iz takva
braka,  sklopljenog u Pravoslavnoj  crkvi, mogu  se krstiti  samo u
pravoslavnoj vjeri (§ 120).
Isto  tako,  ako  je  jedan  bračni  partner  pravoslavne  vjere,  a
brak  sklopljen  u  nekoj  drugoj  Crkvi,  djeca  se  također  moraju
krstiti u pravoslavnoj vjeri, a “protivan ugovor roditelja o krštenju
dece nema nikakve važnosti za pravoslavnu Crkvu” (§ 121).
Ako je i samo jedan bračni partner pravoslavne vjere, za pitanje
valjanosti, poništenja ili razvoda toga braka nadležni su isključivo
pravoslavni crkveni sudovi, a odluke  tih vlasti mjerodavne su  za
oba bračna partnera.
Mješovita  ženidba, u  skladu  s  propisima  kanonskoga  prava
SPC-a, načelno može biti  sklopljena  i u nekoj drugoj kršćanskoj
zajednici. Međutim:  “Ako  je mešoviti brak, u kojem  je  jedno  lice
pravoslavno,  sklopljen  od  predstavnika  druge  veroispovesti,  a
drugo lice neće da pređe u pravoslavnu veru, ima se takav mešoviti
brak, po  traženju pravoslavnog bračnog  lica, njegova  zastupnika
po zakonu ili po službenoj dužnosti, poništiti zbog bračne smetnje
iz § 13  t. 8”  (§ 123, st. 1). A  ta smetnja  je, samo da podsjetimo,
upravo  mixta  religio.  Odnosno,  u  pretpostavci  npr.  da  je  neka
mješovita ženidba između katoličke i pravoslavne osobe sklopljena
u Katoličkoj crkvi, pa nakon toga katolička stranka neće da prijeđe
na  pravoslavlje,  samim  time  ona  pruža  kanonski  razlog  svome
pravoslavnom partneru da pred nadležnim crkvenim sudom SPC-a
njihova ženidba bude poništena, uz napomenu da bi takva odluka
vrijedila samo za pravoslavnu stranku.
No,  ako  nepravoslavna  osoba,  čiji  je  brak  poništen  zbog
razloga  koji  predviđa  upravo  spomenuti  propis  (§  123,  st.  1),
kasnije  prijeđe  na  pravoslavnu  vjeru  i  sporazumno  sa  svojim
bračnim drugom odluči ponovno uspostaviti bračnu vezu, “izvršiće
se među ovim  licima novo sklapanje braka,” po općim propisima
za sklapanje ženidbe u Pravoslavnoj crkvi (§ 123, st. 2).
30
30   Srpsko pravoslavno zakonodavstvo  iz malo ranijega vremena glede mješovitih
ženidaba koje je prikazao Milaš Nikodim, Pravoslavno crkveno pravo, Beograd,
³1926., str. 683-685; Sergije Troicki, Crkveno pravo, Beograd, 1937.; Meyendorff
John, Marriage, St. Vladimir’s Press, New York, 1984.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu231
I  na  kraju,  postoje  slučajevi  da  netko  tko  je  već  kršćanin,
prijeđe  na  pravoslavlje  nakon  što  je  već  bio  sklopio  kršćansku
ženidbu u svojoj Crkvi, ali se nakon toga na civilnom sudu razveo.
Tako razvedena osoba prelaskom na pravoslavlje “na osnovu same
presude  građanskog  suda  o  razvodu  njihovog  ranijeg  verskog
obreda”,  odlukom  Svetog  arhijerejskog  sinoda  iz  1946.  godine,
stječe pravo na drugi, tj. pravoslavni brak, a da crkveni sud SPC-a
ne vodi nikakav postupak glede prve ženidbe  (§ 124).
31 Međutim,
ako  netko  tko uopće  nije  kršćanin,  a u  nekršćanstvu  je  sklopio
ženidbu i u njoj živi, prijeđe na pravoslavlje, takav brak ostaje na
snazi u nadi  spasenja  bračnoga  druga  koji  je  ostao nekršćanin.
No, ako bračni partner koji je ostao u nekršćanstvu, ne želi dalje
živjeti  sa  svojim  dosadašnjim  bračnim  drugom  koji  je  postao
pravoslavac ili mu smeta u vršenju njegovih kršćanskih dužnosti,
tada nadležni pravoslavni sud, na zahtjev obraćenoga pravoslavca,
može takav brak raskinuti i pokrštenoj osobi dopustiti stupanje u
novu ženidbu, s  time da  takva odluka vrijedi samo za pokrštenu
pravoslavnu osobu (§ 125).
32
3.2. Islamsko ženidbeno pravo
Šerijatsko ženidbeno pravo je, prema sudu stručnjaka za ovu
problematiku,
33  najrazvijenija  grana  šerijatske  znanosti  a,  kao  i
cijelom šerijatskom zakonodavstvu, izvori su mu Kur’an i Sunnet.
A  za  ispravno  razumijevanje  pitanja  mješovitih  ženidaba,  treba
podsjetiti da  islamsko  ženidbeno pravo poznaje  tri  vrste bračnih
smetnji. Prve su trajne, a to su krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku
i  srodstvo  po  tazbinstvu.  Privremena  je  smetnja  brak  žene  koji
traje, odnosno bračnost žene ili ženidbeni vez, dok se ukljonjivom
smetnjom  smatra  mješoviti  brak.  Gledano  teoretski,  mješovita
ženidba mogao  bi  biti  brak muslimana  s nemuslimankom,  brak
nemuslimana  s  muslimankom  te  mješoviti  brak  koji  nastaje
promjenom vjere jednog od muslimanskih supružnika. No, nikako
se  ne  može  ispustiti  iz  vida  da  u  islamu,  osim  monogamnoga
(jednoženstvo), postoji  i poligamni brak, koji može postojati  ili u
31   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 187.
32   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo,  II. Bračno pravo…, str. 188-189. Usp.  također
Jovo  Nikolić,  Razvod  braka  u  Pravoslavnoj  crkvi,  u:  Bogoslovska  smotra  1-
2/1979., str. 181-185.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243232
obliku  sukcesivnoga  višeženstva,  tj. kad  se  sklapa nova  ženidba
nakon prestanka prve, ili u obliku istovremene oženjenosti jednoga
muškarca  s  više  žena  kada  neka  od  žena  može  biti  također
nemuslimanka.
Prije svega, iz svake priče o mješovitom braku u islamu treba
isključiti mogućnost  udaje muslimanke  za  pripadnika  bilo  koje
druge vjere, jer ni jedna priznata islamska pravna škola, pozivajući
se  na  navod  iz  Kur’ana  (El-Mumtehine,  10),  ne  dopušta  brak
između  muslimanke  i  nemuslimana  i  svi  smatraju  da  je  takva
ženidba apsolutno zabranjena te da se ni pod kakvim uvjetima ne
smije dopustiti.
Razlog  zbog  kojega  je  apsolutno  zabranjen  brak  između
muslimanke i nemuslimana svodio bi se ukratko na sljedeće. Prvo,
kršćani  i  židovi,  koji  bi  jedini  eventualno mogli  doći u  obzir,  ne
priznaju Muhameda  vjerovjesnikom niti Kur’an Božjom knjigom,
već autorstvo Kur’ana pripisuju Muhamedu. Iz toga proizlazi drugi
razlog,  koji  se  sastoji  u  islamskom  stajalištu  da  muslimanka,
koja se vjenča, u budućem životu mora slijediti vjeru svoga muža,
njegove običaje, kulturu odijevanja, prehrane  itd. Tako bi  se  sve
pretvorilo  u  vjerski  otpad  muslimanke,  što  se  nikako  ne  može
dopustiti. I treće, djeca se obično odgajaju u vjeri oca, naročito ako
je vjenčanje bilo vjersko, a vjersko vjenčanje po obredu bilo koje
druge vjere značilo bi da je izvršena apostazija od islama.
Zbog  svega  toga  se  svaki  govor  o  mješovitim  ženidbama  u
islamu  svodi  na  moguće  sklapanje  braka  između  muslimana  i
nemuslimanke, odnosno samo kršćanke ili židovke. No, kaže jedan
islamski pravnik, i takav brak “je za našu vjersku zajednicu jedno
zlo, pa svejedno što su  ti mješoviti brakovi po šeriatu dozvoljeni,
33   Usp. Ibrahim Džananović, Islamski brak. Udžbenik za medrese, Rijaset Islamske
zajednice, Sarajevo, 2004., str. 27-36; Ferhat Šeta, Islamski brak, Starješinstvo
Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1985.; Hammudah Abd
al’Ati, The Family Structure, Tripoli, 1977.; Mehmed Begović, Šerijatsko bračno
pravo, Beograd, 1936.; Abdulah Bušatlić, Porodično i nasljedno pravo muslimana,
Sarajevo 1926.;  Ivan Pavlinac, Šerijatski bračni propisi, u: Vrhbosna 5/1940.,
113-119;  Tomislav  Jablanović,  Ženidba  u  islamu,  u:  Bogoslovska  smotra  1-
2/1979., str. 195-198; Ante Komadina,  Il matrimonio musulmano, Rim, 1983.
Usp. također Mješoviti brakovi, Rijaset islamske zajednice, Sarajevo 1996. gdje
su ponovno objavljeni neki stariji članci (Fehim Spaho, Mješoviti brakovi; Handžić
Mehmed,  Mišljenja  islamskih  učenjaka  koji  su  bili  protiv  mješovitih  brakova;
Husejn  Jahić,  Opasne  posljedice mješovitih  brakova, Mehmed-Ali  Ćerimović,
Mješoviti brak, Mehmed Ali Ćerimović,  Zašto  islam ne dozvoljava muslimanki
brak s nemuslimanom) i još neki polemički tekstovi iz novijega vremena na temu
mješovitih brakova.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu233
odnosno,  pravije  rečeno,  trpljeni”.
34  Drugi  je,  međutim,  nešto
blažega stava, kad za takvu ženidbu veli “da,  iako  je to u potrebi
dozvoljeno, ipak nije lijepa i poželjna stvar”.
35
Mogućnost da se musliman oženi ženom kitabijom (tj. ženom
iz religije knjige) oslanja na kur’anski ajet (El-Maide, 5) koji kaže:
“I dopuštene su vam čestite vjernice  i čestite žene onih kojima  je
Knjiga dana prije vas, kad  im vjenčane poklone njihove dadnete,
s namjerom da se njima oženite, a ne da blud činite, niti da ih za
prilježnice  imate.”  No,  kao  što  je muslimankama  zabranjeno  da
se udaju  za mnogobošce,  tako  je  i muslimanu  zabranjen brak  s
politeistkinjom,  što  je propis koji  se  temelji na  ajetu  (El-Bekare,
221): “Ne ženite se mnogoboškinjama, sve dok ne postanu vjernice.
(…) Ne udajite vaše ženskinje za mnogobošce sve dok ne postanu
vjernici.”
U  kategoriju  politeistkinja  pripada  i  svaka  muslimanka
koja  je  izvršila  apostaziju,  odnosno  napustila  islam.  Brak  s
takvim osobama  je apsolutno ništetan,  jer  je takva osoba, prema
islamskom učenju, u moralnom smislu “već mrtva” za islam pa se
s mrtvom osobom ne može sklopiti ženidba.
Kod  obreda  vjenčanja,  kad  dvoje  muslimana  sklapa  brak,
svjedoci  njihova  vjenčanja  moraju  biti  također  muslimani.  No,
kod  sklapanja  braka  između muslimana  i  nemuslimanke  obred
se  razlikuje  od  obreda  predviđenoga  za  ženidbu  muslimana
i  muslimanke  po  tome  što  svjedoci  vjenčanja  ne  moraju  biti
muslimani. No,  i u  takvu braku, prema  islamskom nauku, djeca
moraju  biti  odgajana u  vjeri  oca,  tj.  kao muslimani,  jer  se  žena
nemuslimanka prilikom  vjenčanja  odriče prava na  odgoj djece u
svojoj  vjeri.  Osim  toga,  nakon moguće  smrti muža  starateljstvo
nad djecom preuzima onaj srodnik koji bi  ih  inače preuzeo kada
bi se radilo o braku između supružnika muslimana koji su umrli.
Uz to, žena nemuslimanka ne može naslijediti muža, niti obratno,
ali može u nasljedstvo dobiti imetak u visini od jedne trećine ako
joj muž ima i drugih nasljednika.
36
U  islamu  postoji  više  razloga  rastave  braka  na  šerijatskom
sudu  te  nekoliko  razloga  prekida  sklopljene  ženidbe  snagom
zakona bez ikakve intervencije suda. Jedan od tih razloga prekida
braka jest otpad (apostazija) jednog supružnika od islamske vjere.
34   Fehim Spaho, Mješoviti brakovi, str. 7.
35   Mehmed-Ali Ćerimović, Mješoviti brakovi, str. 86.
36   Usp. Ibrahim Džananović, Islamski brak, str. 33.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243234
Taj brak sam po sebi, bez ikakve posebne sudske presude, prestaje,
a  supružnik  koji  je  ostao u  islamu  zadržava  sva  prava  koja mu
inače  po  islamskim  propisima  pripadaju.  To  posebice  vrijedi  u
slučaju ako muž napusti  islam. Ali ako  žena napusti  islam, njoj
se ostavlja vremena da razmisli o svome činu i da se možda vrati.
I ako se  zaista vrati u vremenskom  roku koji  joj  je dan, brak se
nastavlja. Isto tako, ako neka kršćanka ili židovka, koja je udana
za muslimana, za vrijeme braka prijeđe iz kršćanstva u židovstvo
ili  obratno,  prema  šerijatskom  zakonu  to  ne  proizvodi  nikakve
pravne posljedice te se brak nastavlja.
S druge strane, budući da postoji mogućnost da se na islam
obrati netko tko je u prethodnoj vjeri bio u braku, predviđene su
različite mogućnosti ovisno o tome je li se obratio jedan supružnik
ili oboje.
U  prvom  slučaju,  ako  dođe  do  prelaska  na  islam  samo
jednoga od supružnika, vrijede sljedeća pravila. Prvo, kad udana
kršćanka prijeđe na islam prije svoga muža, ona je slobodna i može
sklopiti novu  ženidbu  jer muslimanka ne može  živjeti u braku  s
nemuslimanom. Drugo,  žena koja  je prešla na  islam, ponudit će
svome mužu da i on prijeđe na islam te, ako i on prijeđe na islam,
njihov  brak  i  dalje  vrijedi  ako  ne  postoje  neke  od  smetnja  koje
predviđa  šerijatsko  ženidbeno  pravo.  Treće,  ako muž  prijeđe  na
islam, ponudit će ženi da i ona učini isto. No ako postoje smetnje
koje predviđa šerijatsko pravo, njihova ženidba će biti poništena.
Ali  ako  žena  ne  prijeđe  na  islam,  a  drugih  smetnji  nema,  brak
se nastavlja  jer  se musliman može  ženiti nemuslimankom  i nije
potrebno nikakvo novo vjenčanje.
Međutim,  moguće  je  da  dvoje  nemuslimana  koji  su  već  u
braku,  istodobno prijeđu na  islam. U  tome slučaju njihov brak  i
dalje vrijedi ako nema šerijatskih smetnji i nije potrebno nikakvo
ponovno vjenčanje.
I posljednje, u poligamnom islamskom braku, a to je u islamu
svaki  brak  s  više  od  jedne,  a  najviše  s  četiri  žene,  neka  od  žena
također može biti nemuslimanka, no za nju vrijede već spomenuti
propisi.
Prema tome, kao ni u katoličanstvu i pravoslavlju, mješovita
ženidba ni u islamu nije preporučena. Stoga, sažimljući islamsko
učenje  o  mješovitoj  ženidbi,  jedan  od  suvremenih  tumača  ove
tematike  kaže:  “Brak  između  muslimana  i  nemuslimanke,
pripadnice  jedne od nebeskih objavljenih vjera, može se smatrati
dopuštenim  u  nuždi,  ali  nikako  preporučenim,  jer  je  njegova
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu235
kategorija (mješovitog braka – između muslimana i nemuslimanke)
mekruh – pokuđen.”37
4. OPROST OD ŽENIDBENOGA OBLIKA  I VJENČANJE NA   
NEKATOLIČKI NAČIN
4.1. Dobivanje oprosta od kanonskog oblika
Budući da nije rijetka pojava da u slučaju mješovite ženidbe
nekatolički  partner  zahtijeva  vjenčanje  na  način  svoje  vjere,
ovdje  se  čini  potrebnim  napisati  također  nekoliko  pojašnjenja
glede  mogućnosti  davanja  katoličkoj  stranci,  koja  namjerava
sklopiti  mješovitu  ženidbu,  oprosta  od  propisanoga  kanonskog
oblika  sklapanja  ženidbe  i,  povezano  s  time,  o  davanju  dozvole
za  vjenčanje  katoličke  stranke  na  nekatolički  način  te  o  obvezi
biskupske konferencije da donese odredbe prema kojima će se taj
oprost davati što se temelji na propisu kan. 1127 koji glasi:
§ 1. Što se tiče oblika koji treba da se primijeni u mješovitoj
ženidbi, neka se obdržavaju propisi kan. 1108; ako pak katolička
stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnog obreda,
kanonski oblik sklapanja treba da se obdržava samo za dopuštenost;
za valjanost pak  traži se sudjelovanje posvećenog službenika, uz
obdržavanje ostaloga što po pravu treba obdržavati.
§  2.  Ako  obdržavanju  kanonskog  oblika  stoje  na  putu  veli-
ke  poteškoće,  mjesni  ordinarij  katoličke  stranke  ima  pravo  u
pojedinačnim  slučajevima  dati  oprost  od  njega,  posavjetovavši
se  ipak  s  ordinarijem mjesta  gdje  se  sklapa  ženidba  i  poštujući
za  valjanost  neki  javni  oblik  sklapanja;  biskupska  konferencija
treba  da  donese  odredbe  prema  kojima  će  se  spomenuti  oprost
ujednačeno davati.
§ 3. Zabranjuje se, prije ili poslije kanonskog sklapanja prema
odredbi § 1, drugo vjersko sklapanje  iste ženidbe radi davanja  ili
obnavljanja  ženidbene  privole;  isto  tako  neka  ne  bude  vjerskog
sklapanja u kojemu bi katolički  i nekatolički  služitelj  istodobno,
obavljajući svaki svoj obred, tražili privolu stranaka.
Neki  crkveni  pravnici,  koji  pišu  na  hrvatskom  jeziku,
ne  spominju  postojanje  nikakvih  odredaba  naših  biskupskih
konferencija u ovoj materiji, već samo obvezu tih istih biskupskih
37   Ibrahim Džananović, Islamski brak, str. 32.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243236
konferencija  da  takve  odredbe  donesu.
38  Drugi  izričito  tvrde  da
“naša BK u vezi s tim pitanjem nije donijela svoje odredbe”,
39 dok
treći znaju da su biskupske konferencije ipak donijele odredbe koje
se od njih očekuju.
40 Naime, kao što je već bilo spomenuto, bivša
biskupska konferencija je još 1984. usvojila i proglasila “Pastoralne
upute  o  brakovima  među  kršćanima  različitih  vjeroispovijesti”,
gdje nije zaboravljeno ni ovo pitanje.
41
4.2. Nekršćanski oblik ženidbe
U  svojim  uputama  biskupi  ne  razmatraju  mogućnost
sklapanja mješovite  ženidbe  između katolika  i nekršćanina pred
vjerskim službenikom nekršćanske zajednice, npr. muslimanskim,
vjerojatno zato što u tom slučaju zbog navedenih uvjeta u prikazu
šerijatskoga ženidbenog prava koje to pravo traži, nije ni moguće
dobiti oprost od kanonskog oblika. Nisu predvidjeli ni da bi se, u
slučaju  oprosta  od  kanonskog  oblika,  kao  javni  oblik  sklapanja
ženidbe  prihvatio  obred  civilne  ženidbe, no  imaju  pravo  oni  koji
zaključuju da to ipak ne priječi pojedinoga mjesnog ordinarija da
dadne oprost od kanonskog oblika  i dopusti  sklapanje mješovite
ženidbe u civilnom obliku.
42 Naravno, ako za to postoji opravdan
razlog i ako građanski oblik sklapanja ženidbe ne sadrži elemente
koji se protive katoličkom shvaćaju ženidbe.
4.3. Oprost od kanonskog oblika radi vjenčanja u
Pravoslavnoj crkvi ili drugoj kršćanskoj zajednici
Već iz samoga naslova dokumenta naših biskupa jasno je da
su  to  “Pastoralne  upute  o  brakovima među  kršćanima  različitih
vjeroispovijesti”, a u vezi s onim što nas ovdje zanima, određeno
je kako slijedi:
1. Mješoviti  brakovi  sklapaju  se  vjenčanjem  u  crkvi  prema
kanonskom  obliku  i  propisanom  obredu  u  novom  obredniku  za
vjenčanje.
38   Usp. Viktor Nuić, Opće pravo Katoličke crkve, KS, Zagreb, 1985., str. 372.
39   Usp. Nikola Škalabrin, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, str. 274.
40   Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 279.
41   Usp.  Službene  vijesti  Biskupske  konferencije  Jugoslavije  1/1984.,  str.  7-14;
ispravak u: Službene vijesti Biskupske konferencije Jugoslavije 1/1985., str. 7.
42   Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 279-280.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu237
Biskupi mogu dopustiti vjenčanje s Misom.
Dopuštenje daju ako je i nekatolička stranka s time suglasna.
U  iznimnim  slučajevima može  biskup  prema  Ekumenskom
pravilniku  dopustiti  (t.  44  i  45)  pričest  i  nekatoliku,  ako  je
pravilno pripremljen i ako ima iskrenu nakanu u istinitu Kristovu
prisutnost u euharistiji.
2. Ako se zaručnici po savjesti odluče za vjenčanje u drugoj
kršćanskoj  Crkvi,  neka  dušobrižnik  za  katolika  pravovremeno  i
obrazloženo postigne dopuštenje od biskupa.
Vjenčanje pred svećenikom istočne Crkve (npr. pravoslavnim)
je valjano i bez dopuštenja. Ono se traži samo radi dopuštenosti.
Vjenčanje  pred  predstavnikom  kakve  zapadne  rastavljene
Crkve ili crkvene zajednice (npr. evangelici, baptisti) je bez dozvole,
odnosno dispenze od kanonske forme, nevaljano. Vjenčanje mora
biti povezano s vjerskim obredom,  inače  takvo vjenčanje biskupi
Bosne i Hercegovine ne dopuštaju.
3.  Nije  dopušteno  isti  brak  dva  puta  sklapati,  tj.  ponovno
izražavati pristanak pred drugim vjerskim predstavnikom.
Nije  dopušteno  da  bi  katolički  i  drugi  vjerski  predstavnik
istovremeno  zajedno  tražili pristanak  zaručnika  (kan. 1127, par.
3).
Zaručnici  smiju  ići  u  obje  crkve,  ako  se  u  jednoj  obavi
vjenčanje, a u drugoj prikladne molitve ili bogoslužje koje ne smije
biti  niti  imati  oblik  novog  sklapanja  braka.  O  tome  se  moraju
predstavnici Crkava međusobno iskreno dogovoriti.
4.  Katolički  dušobrižnik  neka  vjenčanje  pravilno  upiše  u
svoje matične knjige. Neka upiše  i  oproste koji  su dani. Valjano
vjenčanje pred vjerskim predstavnikom druge Crkve neka također
upiše u matičnu knjigu, ali bez rednoga broja. Kada s biskupovim
dopuštenjem daje otpusnicu, neka predstavnika  te Crkve  zamoli
da  ga  o  sklopljenom  braku  sam  ili  preko  vjenčanih  zaručnika
službeno obavijesti.
Dušobrižnik  neka  obavijesti  Crkvu  nekatoličke  strane
o  sklopljenom  braku.  To  zahtijeva  pravednost  i  međusobno
poštovanje.
Biskupska  konferencija,  donoseći  ovaj  dokument  prema
kojemu  se  oprost  od  kanonskog  oblika  treba  ujednačeno  davati
(kan.  1127,  §  2),  ipak  nije mogla  dati  odgovore  na  sva moguća
pitanja  koja  bi  netko  mogao  postaviti.  Međutim,  na  sva  važna
pitanja,  posebice  u  vezi  s  mogućim  vjenčanjem  u  Pravoslavnoj
crkvi, odgovor je zaista ponuđen dok sve ostalo što se može pojaviti
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243238
treba rješavati u duhu zakona. Stoga bi na neka od  tih mogućih
pitanja trebalo odgovoriti kako slijedi:
1. Naši biskupi “velike poteškoće” iz kan. 1127 definiraju tako
da kažu: “Ako se zaručnici po savjesti odluče za vjenčanje u drugoj
kršćanskoj Crkvi…” Time su sebi ostavili diskreciono pravo da sami
prosude kad  je  to  zaista  tako. A samo usporedbe  radi, njemački
biskupi vele da ta velika poteškoća postoji “u slučaju kad ženidbeni
par nije spreman za katoličko vjenčanje”.
43 Talijanski biskupi pak
na razini dvaju primjera, koji nisu taksativni već mogu biti šireni,
smatraju da su te velike poteškoće npr. “rodbinska veza ili posebna
obveza društvenih ili prijateljskih odnosa stranaka s nekatoličkim
službenikom”,  ili  “valjano  utemeljeni  otpor  nekatoličke  stranke
prema vjenčanju u kanonskom obliku”.
44
2. “Pojedinačni  slučaj”  jest  kriterij  davanja  oprosta.  Naime,
mjesni ordinarij  samo u pojedinačnim  slučajevima,  tj. u  svakom
pojedinom slučaju ako postoje kanonski razlozi, može dati oprost
od kanonske  forme. Odnosno,  taj  oprost može dati  onda kad  se
neki slučaj pojavi a ne može donijeti neku opću uredbu kojom bi
unaprijed za sve slučajeve, koji će se pojaviti, dao takvu dispenzu.
3. Izraz  “pravovremeno”  glede obveze dušobrižnika katoličke
stranke da od svoga mjesnog ordinarija dobije oprost treba razumjeti
kao “što prije” (quam primum) koji se, kao izraz, pojavljuje na više
mjesta u zakonu i mislim da ga nema potrebe posebice tumačiti jer
to treba urediti jednostavno što je prije moguće kako bi se vjenčanje
moglo uredno obaviti.
4. Katolička stranka i njezin partner nakon vjenčanja trebaju,
ako to nije učinio ili odbija učiniti nekatolički službenik, o svome
vjenčanju  obavijestiti  župnika mjesta  krštenja  katoličke  stranke
kako bi ovaj, bez  rednoga broja, mogao upisati  to  vjenčanje. Taj
isti župnik će u prijepisu matice vjenčanih na kraju godine uredno
obavijestiti svojega mjesnog ordinarija o svim vjenčanjima.
5. Obavijest župniku o vjenčanju u redovitim prilikama morala
bi  biti  obavljena  donošenjem  “Vjenčanoga  lista”  koji  katolička
stranka može dobiti u pravoslavnom župnom uredu ili se, ako nije
moguće  doći  do  takva  dokumenta,  obavljeno  vjenčanje  dokazuje
iskazima vjerodostojnih svjedoka.
43   Usp. Kirchliches Amtsblatt (Essen), br. 13/1970., str. 152.
44   Usp. Enchiridion CEI. Decreti, dichiarazioni, documenti  pastorali  per  la  chiesa
italiana (1954-1972), I., EDB, Bologna, 2006., str. 1257.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu239
6. “Postupak za ženidbu” popunjava samo onaj vjerski službe-
nik koji zaručnike pripravlja za ženidbu.
Za ponašanje mjesnog ordinarija također je vrlo važna odredba
da se mjesni ordinarij katoličke stranke, prije negoli dadne oprost
od kanonskoga oblika za sklapanje ženidbe, mora posavjetovati s
ordinarijem mjesta sklapanja ženidbe. Ta obveza da se posavjetuje
jest uvjet za valjanost čina oprosta od kanonskoga oblika (kan. 127,
§ 2, t. 2). No, sve to ne utječe na valjanost same ženidbe eventualno
sklopljene s nekatoličkom strankom istočnoga obreda i bez oprosta
ordinarija katoličke stranke, jer bi takva ženidba bila valjana i bez
dobivena  oprosta. S druge pak  strane, bila bi nevaljana  ženidba
koju  bi  katolička  stranka  sklopila  s  pripadnikom  neke  zapadne
Crkve  ili  crkvene  zajednice  u  tim  kršćanskim  zajednicama  bez
prethodno dobivena oprosta od kanonskoga oblika.
No,  prije  negoli  od  mjesnog  ordinarija  dobije  dopuštenje
za  sklapanje  mješovite  ženidbe  i  dispenzu  od  kanonske  forme,
katolička  stranka  svakako  treba  potpisati  dokument  “Izjave  i
obećanja  prigodom  mješovite  ženidbe”.  Potpisivanjem  te  izjave,
kako  je već bilo rečeno, katolička stranka će obećati da će ostati
vjerna  Katoličkoj  crkvi  te  da  će  učiniti  sve  što  bude  u  njezinoj
moći da djecu krsti  i odgoji u Katoličkoj crkvi, o čemu  treba biti
obaviještena nekatolička strana.
Prema tome, katoličko zakonodavstvo je vrlo jasno i samo se
po sebi čini da na razini opće Crkve nema zakonskih poteškoća da
mjesni ordinarij dadne oprost od kanonskoga oblika u pojedinom
slučaju mješovite ženidbe. Međutim, u našim uvjetima i krajevima
problem ipak postoji, te nikako nije ni moralno ni zakonski jasno
da mjesni ordinarij može posvema mirno  i opravdano dati oprost
od kanonskoga oblika u slučaju pojedinačnoga sklapanja ženidbe
između katoličke i pravoslavne stranke ako one namjeravaju  ženidbu
sklopiti u Pravoslavnoj crkvi. Taj problem dolazi iz zakonodavstva
Srpske pravoslavne crkve, koje naši katolički pravnici, kad pišu o
ovoj tematici, osim jednoga,
45 uopće ne konzultiraju niti spominju.
Naime,  proklamirani  katolički  zakon  i  načela,  bez  spomenutoga
zakona SPC-a, ne mogu biti provođeni u praksi na području naših
biskupija  jer ne  samo da  je pravoslavna  strana  –  i SPC  i njezini
pojedinci – izravno zainteresirana nego mješovita ženidba uz oprost
od  kanonskog  oblika  biva  sklopljena  prema  njezinim  pravilima
i  pred  njezinim  svećenikom.  Stoga  još  jednom  treba  skrenuti
45   Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 287.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243240
pozornost na Bračna pravila SPC-a koja dopuštaju sklapanje samo
mješovitih  ženidaba  između  dvoje  krštenih,  a  nikada  ženidbu
između krštenoga pravoslavnog vjernika i nekrštene osobe. Tako,
nadležni  pravoslavni  biskup može  dopustiti  sklapanje mješovite
ženidbe  između  npr.  pravoslavne  i  katoličke  stranke  samo  pod
propisanim uvjetima,
46 a upravo su ti uvjeti, koji su već citirani na
prethodnim stranicama, izvor spomenute poteškoće.
Problematiku  mješovitih  ženidaba  reguliraju  §§  115-123  
Bračnih pravila SPC-a, a napisan  je  i njihov komentar.
47 Naime,
u skladu s odredbom kan. 1125, t. 1 Zakonika kanonskoga prava,
katolički  mjesni  ordinarij  može  dopustiti  sklapanje  mješovite
ženidbe, pa onda i dati oprost od kanonskoga oblika takve ženidbe,
samo uz ispunjavanje propisanih uvjeta, od kojih je jedan obećanje
katoličke stranke da će učiniti sve što  je u njezinoj moći kako bi
svu  svoju  djecu  krstila  i  odgajala  u  Katoličkoj  crkvi.  A,  kao  što
smo vidjeli, s tim je u izravnom sukobu propis § 115, t. 2 Bračnih
pravila SPC-a koji  traži da  se  “lice druge  veroispovesti mora  (se)   
pred  nadležnim  parohom  i  dva  svedoka,  pismenom  izjavom,   
naročito  obavezati  da  će  svoju  decu  iz  toga  braka  krštavati  i
vaspitavati u pravoslavnoj veri”. To znači da bi katolička stranka
u  tom  slučaju  morala  obećati  dvije  posvema  suprotne  stvari
glede krštenja svoje djece. K  tome, stvar usložnjava strogi propis
kan.  1366,  koji  određuje  tešku  kaznenu mjeru  za  katolike  koji
dragovoljno  daju  krstiti  djecu  izvan  Katoličke  crkve  kad  kaže:
“Roditelji  ili njihovi zamjenici koji daju krstiti  ili odgajati djecu u
nekatoličkoj vjeri neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom
kaznom.” Odnosno, radi se o tome da je za takav prekršaj, ovisno
o težini delikta, propisana čak kazna neke od cenzura (izopćenje,
interdikt, suspenzija), a to su, kao što je poznato, najteže kanonske
kazne.
Na kraju, nakon iznošenja ovih činjenica i različitih zakonskih
odredaba, čini se da treba naglasiti sljedeće:
1. Biskupska konferencija donijela  je odredbe prema kojima
će se ujednačeno davati oprost od održavanja kanonskoga oblika
sklapanja ženidbe te katoličkoj stranci dopuštati sklapanje ženidbe
u Pravoslavnoj crkvi;
2. Postoji i zakonodavstvo SPC-a koje je donio Sveti arhijerejski
sinod (Bračna pravila);
46   Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, § 115.
47   Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, str. 184-187.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu241
3. Iako  katoličko  zakonodavstvo  načelno  dopušta  davanje
oprosta  od  kanonskoga  oblika  ženidbe,  nakon  proučavanja  i
katoličkoga  i  srpsko-pravoslavnoga  zakonodavstva,  čini  se  da  u
najmanju ruku nije jasno da katolički mjesni ordinarij na našem
području, u postojećem stanju stvari i sve dok takvo stanje traje,
kako  zbog  zakonskih,  tako  i  zbog moralnih  razloga, u  redovitim
prilikama može dati oprost katoličkoj stranci za sklapanje mješovite
ženidbe u SPC-u  te, povezano  s  time, ne može dati ni oprost od
kanonskoga  oblika  zato  što  katolička  stranka,  koja  bi  tražila  te
oproste, ne može ispuniti potrebne uvjete koje od nje traži njezina
Katolička crkva. Nasuprot tome, prije samoga vjenčanja katolička
stranka  bi  morala  obećati  dvije  posvema  suprotne  stvari  glede
krštenja i odgoja vlastite djece. A ako bi katolička stranka prihvatila
uvjete  SPC-a  i  provodila  ih,  jer  samo  uz  prihvaćanje  tih  uvjeta
tamo može biti vjenčana, onda bi ona bila izložena, ovisno o težini
prekršaja, najtežim  crkvenim kaznama  svoje Katoličke  crkve; uz
napomenu da bi i u slučaju sklapanja ovakve ženidbe bez dozvole
katoličkoga mjesnog ordinarija ta ženidba, iako nedopuštena, ipak
bila valjana.
ZAKLJUČAK
Kao što proizlazi iz ovoga prikaza, i katoličanstvo i pravoslavlje
i islam načelno odvraćaju svoje sljedbenike od sklapanja mješovitih
ženidaba, no u provedbi toga načela prilično se razlikuju. Pri tome
svako zakonodavstvo ima svoje razloge zbog kojih odvraća vjernike
od mješovitih ženidaba.
Uz osnovni stav zabrane, u sve tri proučavane vjerske zajednice
ipak  se  dopuštaju  mješovite  ženidbe  ako  stranke  ispunjavaju
zakonom  predviđene  uvjete.  No  u  pravoslavlju  postoji  potpuna
zabrana  sklapanja  mješovite  ženidbe  u  slučaju  kad  je  jedna
strana pravoslavna, a druga uopće nije krštena  jer  se  to  smatra
neuklonjivom  zaprekom.  U  islamu  pak  postoje  dvije  apsolutne
zapreke  sklapanja mješovitoga braka:  između muslimanke  i bilo
kojega  nemuslimana  te  između  muslimana  i  žene  koja  nije  ni
muslimanka ni kršćanka ni židovka.
Katoličko crkveno zakonodavstvo daleko najviše poštuje ljudska
prava ženidbenih drugova u izboru bračnoga partnera, jer pri tome
ne  postavlja  nikakvih  načelnih  zapreka  koje  bi  imale  apsolutnu
snagu. Odnosno, polazeći od istine da je pravo na ženidbu i udaju
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243242
prirodno pravo muškarca i žene koje uključuje pravo na slobodan
izbor bračnoga druga, katolik može oženiti koga hoće i katolikinja
se može udati za koga želi, a crkveno zakonodavstvo jedino pazi da
ne bi bio povrijeđen prirodni i božanski zakon te regulira kako bi sve
bilo u skladu s katoličkim moralom. Katolička crkva, prihvaćajući
činjenicu da inovjerna stranka nije katolik, kao i njezino pravo da
to ne bude, za razliku od pravoslavlja i islama, od nje ne traži čak
nikakvu formalnu izjavu. To zato što zakoni, koji su samo crkveni,
obvezuju samo one koji su kršteni u Katoličkoj crkvi  ili su u nju
primljeni (kan. 11). Ali od katolika traži da ostane vjeran, da učini
sve što je u njegovoj moći kako bi djecu krstio i odgojio u katoličkoj
vjeri,  da  poštuje  vjeru  svojega  bračnog  druga  te  da  nekatolička
stranka bude o svemu obaviještena.
I MATRIMONI MISTI NEL CATTOLICESIMO,
NELL’ORTODOSSIA E NELL’ISLAM
La questione giuridica e pastorale nei rapporti interreligiosi
Riassunto
Uno  dei  settori  importanti  nelle  relazioni  interreligiose  è
legato  alla  questione  dei matrimoni misti  e  al modo  in  cui  essa
è  risolta  al  livello  giuridico  e  pastorale  nelle  singole  Chiese  e
comunità  religiose.  Nelle  nostre  zone  questo  problema  riguarda
prima  di  tutto  il  cattolicesimo,  l’ortodossia  e  l’islam  tra  i  quali
però  soltanto  la  Chiesa  cattolica  rispetta  con  coerenza  il  diritto
naturale  nella  scelta  del  compagno  matrimoniale  e  quindi  non
conosce alcun divieto assoluto di contrarre un matrimonio misto.
In quest’articolo, suddiviso in quattro parti, dopo la presentazione
dei  documenti  cattolici  più  importanti  riguardanti  questo  tema,
viene discusso l’argomento di matrimoni misti nel diritto canonico
e  nell’azione  pastorale  della  Chiesa  cattolica.  Nella  terza  parte
segue  la  presentazione  di  codesto  tema  nel  diritto  ecclesiastico
ortodosso,secondo il quale dove il matrimonio puo essere contratto
solo tra i due battezzati e mai tra una persona battezzata e  l’altra
non battezzata. Viene poi presentato  il punto di  vista del diritto
islamico  il  quale  mentre  alle  donne  musulmane  vieta  qualsiasi
possibilita  di  contrarre  un  matrimonio  misto,  lo  permette  agli
uomini musulmani  a  condizione  che  si  tratti  di  donne  ebree  e
cristiane. Alla  fine, viene discussa  la possibilità che un cattolico,
nel  presente  stato  delle  cose,  ottenga  la  dispensa  dalla  forma
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu243
canonica  della  celebrazione  del  matrimonio  e  il  permesso  di
celebrarlo nella Chiesa ortodossa.
Come risulta da questa presentazione, sia il cattolicesimo che
l’ortodossia  come pure  l’islam per principio  sconsigliano  i propri
seguaci di contrarre i matrimoni misti però nell’applicazione di tale
principio si notano tra di loro notevoli differenze. Ognuno  di questi
tre sistemi giuridici  conosce le proprie ragioni per le quali cerca di
scoraggiare i propri fedeli  dal concludere  i matrimoni misti.
Nonostante  la  fondamentale  disapprovazione  di  matrimoni
misti  in tutte le tre comunità religiose studiate da noi i matrimoni
misti vengono permessi a ben precise condizione. Nell’ortodossia,
però, esiste la totale proibizione della celebrazione di un matrimonio
misto  tra  una  persona  di  fede  ortodossa  e  l’altra  nonbatezzata
poiche  ciò  viene  considerato  un  impedimento  non  amovibile.
Nell’islam  ci  sono  due  impedimenti  assoluti  che  ostacolano  la
celebrazione del matrimonio misto:  tra una donna musulmana e
qualsiasi uomo non musulmano e poi tra un uomo di fede islamica
e una donna che non è né musulmana, né cristiana né ebrea.
La  legislazione  cattolica  rispetta  molto  più  degli  altri  i
diritti umani dei partner nella  scelta del proprio  coniuge perché
non  conosce  alcun  ostacolo  di  principio  che  avrebbe  un  vigore
assoluto. Ovvero, partendo dalla fondata persuasione che il diritto
a  sposarsi  sia un diritto naturale di  ogni uomo  e di  ogni donna
che codesto diritto comporta il diritto alla libera scelta del proprio
compagno, un  cattolico  può  prendere  in moglie  chi  vuole  e una
donna cattolica può sposare qualsiasi uomo di propria scelta. Però
la legge ecclesiastica fa attenzione perché in tali casi non venisse
leso  il  diritto  naturale  e  divino  e  regola  e  che  tutto  avvenga  in
accordo alla morale cattolica. Alla persona non cattolica  il diritto
canonico  della  Chiesa  non  chiede  alcuna  dichiarazione  formale.
Ciò  perché  le  leggi  puramente  ecclesiastiche  obbligano  soltanto
quanti sono battezzati nella Chiesa cattolica e in essa ricevuti (can.
11). Al cattolico, però, si chiede di restare  fedele alla propria fede,
di fare tutto il possibile tutto per far battezzare e educare i propri
figli nella fede cattolica e di  rispettare la convinzione religiosa del
coniuge informando la parte non cattolica sulle proprie convinzioni
e intenzioni.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243

Это была Пещера Мумий, древнее место усопших, "Скачать поисковики музыки"расположенная на стене каньона.

Ты говоришь с тем, кто "Гуф последний альбом скачать"присутствовал при самом начале, но я не могу уверенно ответить "Скачать музыку для ребёнка"на твой вопрос.

Наши преданные сторонники заняли позиции в четырнадцати самых важных системах водоснабжения в мире.

Сейчас валуны "Уммон клипы скачать"двигались стремительно черные тени в полнейшей тишине уносились "Скачать оргазм звука"прочь.

Он предоставил свои услуги ООН.

Он упал как паук и повис как мрачный раскрашенный поплавок.

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg