|
MJEŠOVITE ŽENIDBE U KATOLIČANSTVU,
PRAVOSLAVLJU I ISLAMU (II.)
Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima*
Tomo Vukšić, Sarajevo
UDK: 265.5 : 261.8
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 10/2006.
Sažetak 2.
Jedno od važnih područja u međuvjerskim odnosima svakako
je vezano uz pitanje mješovitih ženidaba i uz način na koji je ono
na zakonskoj i dušobrižničkoj razini riješeno u pojedinim Crkvama i
vjerskim zajednicama na općem i lokalnom planu. U našim krajevima
to se ponajprije odnosi na katoličanstvo, pravoslavlje i islam, od
kojih jedino Katolička crkva dosljedno poštuje prirodno pravo izbora
ženidbenoga druga jer ne poznaje apsolutnu zabranu ni jedne vrste
mješovite ženidbe. U ovom članku, koji je podijeljen u četiri poglavlja,
nakon pregleda važnijih katoličkih dokumenata i smjernica o
ovoj temi, kako onih opće Crkve tako i na hrvatskom govornom
području, raspravlja se o mješovitim ženidbama u kanonskom
pravu i pastoralu Katoličke crkve. U trećem dijelu slijedi najprije
prikaz stajališta crkvenoga prava u Pravoslavnoj crkvi prema istom
pitanju, gdje se ustanovljuje kako se u pravoslavlju može vjenčati
samo dvoje krštenih, a nikada krštena i nekrštena osoba. Potom se
čita pogled na islamsko šerijatsko pravo, koje muslimanki apsolutno
zabranjuje sklapanje svake mješovite ženidbe, a muslimanu takav
brak dopušta samo s kršćankom i židovkom. I na kraju, nakon
usporedne analize katoličkoga i pravoslavnog ženidbenoga prava,
dolazi rasprava o (ne)mogućnosti da katolik, u postojećem stanju
stvari, od svojega mjerodavnoga crkvenog poglavara dobije oprost
od obvezatnoga oblika sklapanja ženidbe te dopuštenje kako bi se
vjenčao u Pravoslavnoj crkvi.
227
* Ovo je tekst predavanja koje je 4. rujna 2006. održano svećenicima na Seminaru
za ovlast ispovijedanja u Sarajevu. Prvi dio ovoga članka objavljen je u Crkvi u
svijetu br. 1/2007., str. 81-95.228
3. MJEŠOVITA ŽENIDBA U PRAVOSLAVLJU I ISLAMU
Problematiku mješovitih ženidaba ne može se promatrati samo
iz kuta katoličkoga ženidbenoga prava i dušobrižničkih nastojanja
Katoličke crkve. To prije svega zato što sama mješovita ženidba kao
takva uključuje ne samo osobu druge vjere nego, posredstvom te
inovjerne osobe koja je sklopila ženidbu s katoličkom strankom,
i Crkvu, odnosno vjersku zajednicu kojoj ta osoba pripada. U
našim krajevima sve to vrlo vidljivo dolazi do izražaja i zato što
posvuda u naseljima žive izmiješani sljedbenici različitih vjera koji
međusobno sklapaju mješovite ženidbe. To konkretno znači da bi
ovaj pokušaj prikaza bio vrlo nepotpun ako se ne bi barem malo
zavirilo u pravoslavno i islamsko zakonodavstvo koje uređuje ovu
tematiku.
3.1. Pravoslavno ženidbeno pravo
Ženidbeno pravo Srpske pravoslavne crkve poznaje bračne
smetnje među kojima razlikuje uklonjive i neuklonjive. Među
neuklonjivim smetnjama nalazi se i “razlika vere”25 (disparitas
cultus), što znači da pravoslavac ni u kojem slučaju ne može
sklopiti valjanu ženidbu s nekrštenom osobom, dok smetnja
“razlika veroispovesti” (mixta religio) pripada među one uklonjive.
26
Naime, u pravoslavlju je svaki oblik mješovite ženidbe dugo bio
zabranjen, a to pravilo oslanjalo se na neke odredbe starih sabora
i carskih zakona. Tako je npr. najstarija odluka koja zabranjuje
ženidbu kršćana i nekršćana uopće nastala na Pokrajinskom
saboru u Arlesu (južna Francuska) godine 314. dok je Laodicejski
sabor 343. godine prvi zabranio ženidbu između kršćana i heretika.
U SPC-u je zabranu mixta religio ozakonio Dušanov zakonik (čl. 9)
koji glasi: “Ako se nađe jeretik koji bi se oženio pravoslavnom, može
se, ako pristane, krstiti u pravoslavlje; ako li se ne bi pokrstio, da
mu se uzmu žena i deca i da im se da deo od kuće, a on da se
25 Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, Beograd,
²1994., § 12. – Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve otisnuta su također u:
Dimšo Perić, Zakonodavstvo Srpske pravoslavne crkve od stvaranja Jugoslavije
do novijeg vremena. Prilog proučavanju odnosa Crkve i države, Srpska
pravoslavna eparhija kanadska, Toronto, 1995., str. 196-248. – Usp. također
Jovan Mejendorf, Brak u svetlosti pravoslavne teologije, u: Teološki pogledi
3/1974., str. 153-207.
26 Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, § 13.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu229
protera.”27 To znači da je mješovita ženidba i u drugom slučaju
(mixta religio) načelno bila zabranjena, ali je Pravoslavna crkva,
“snishodeći slabostima svojih vernih”, uz ispunjavanje određenih
uvjeta, u najnovije vrijeme dopušta.
28
Glede tih uvjeta, kad su u pitanju mješovite ženidbe, § 115
Bračnih pravila Srpske pravoslavne crkve određuje:
Brak između pravoslavnog lica i lica druge veroispovesti može
se sklopiti samo pod ovim uslovima:
1) lice druge veroispovesti mora pre stupanja u brak potpisati
pismenu izjavu pred nadležnim parohom pravoslavnog lica, u
prisutnosti dva svedoka, da neće svog budućeg bračnog druga
pravoslavne vere odvraćati od pravoslavnog ispovedanje vere, ni
pokušavati da ga ma kojim načinom navede da pređe u drugu veru;
da neće smetati pravoslavnom licu u vršenju njegovih dužnosti i
čuvanju pravoslavnih obreda i običaja;
2) lice druge veroispovesti mora se pred nadležnim parohom
i dva svedoka, pismenom izjavom, naročito obavezati da će svoju
decu iz toga braka krštavati i vaspitavati u pravoslavnoj veri;
3) pravoslavno lice, koje želi stupiti u brak s licem druge
veroispovesti, ima pred nadležnim parohom svečano obećati da će
stalno, lepim načinom, nastojati da svoga budućeg druga privoli
pravoslavnoj veri.
4) Brak pravoslavnog lica sa licem druge veroispovesti mora
se sklopiti u pravoslavnom hramu, od pravoslavnog sveštenika i po
pravoslavnom obredu.
Izjavu pravoslavnog lica, označenu u tačkama prvoj i drugoj
ovoga paragrafa, potpisuju i prisutni svedoci pred nadležnim
parohom.
Nadležni pravoslavni svećenik neće obaviti vjenčanje ako se
savjesno ne uvjeri da nepravoslavni partner pruža dovoljno jamstva
da će ispuniti gornje obveze.
29 No prije vjenčanja pravoslavni
svećenik će izvijestiti nadležnoga pravoslavnoga biskupa i tražiti
od njega razrješenje i blagoslov pa tek nakon dobivena razrješenja
i blagoslova obaviti vjenčanje (§ 117). Pritom on mora voditi
računa da bivši pravoslavni vjernik ne može sklopiti ženidbu ako
je njegova prethodna ženidba bila razvedena zbog njegova otpada
od pravoslavne vjere (§ 107 i 116).
27 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo i crkvenosudski postupak Srpske
pravoslavne crkve, Sveti arhijerejski sinod SPC, Beograd, 1973., str. 90-91.
28 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 184.
29 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 184-187.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243230
Poslije vjenčanja nadležni pravoslavni župnik mora voditi
naročitu brigu o vjerskom i moralnom vladanju bračnih drugova
iz mješovite ženidbe i brinuti se da se preuzete obveze ispunjavaju
te poduzeti mjere ako primijeti da se te obveze izigravaju, pa čak
pokrenuti i postupak za utvrđivanje krivice (§ 118), a djeca iz takva
braka, sklopljenog u Pravoslavnoj crkvi, mogu se krstiti samo u
pravoslavnoj vjeri (§ 120).
Isto tako, ako je jedan bračni partner pravoslavne vjere, a
brak sklopljen u nekoj drugoj Crkvi, djeca se također moraju
krstiti u pravoslavnoj vjeri, a “protivan ugovor roditelja o krštenju
dece nema nikakve važnosti za pravoslavnu Crkvu” (§ 121).
Ako je i samo jedan bračni partner pravoslavne vjere, za pitanje
valjanosti, poništenja ili razvoda toga braka nadležni su isključivo
pravoslavni crkveni sudovi, a odluke tih vlasti mjerodavne su za
oba bračna partnera.
Mješovita ženidba, u skladu s propisima kanonskoga prava
SPC-a, načelno može biti sklopljena i u nekoj drugoj kršćanskoj
zajednici. Međutim: “Ako je mešoviti brak, u kojem je jedno lice
pravoslavno, sklopljen od predstavnika druge veroispovesti, a
drugo lice neće da pređe u pravoslavnu veru, ima se takav mešoviti
brak, po traženju pravoslavnog bračnog lica, njegova zastupnika
po zakonu ili po službenoj dužnosti, poništiti zbog bračne smetnje
iz § 13 t. 8” (§ 123, st. 1). A ta smetnja je, samo da podsjetimo,
upravo mixta religio. Odnosno, u pretpostavci npr. da je neka
mješovita ženidba između katoličke i pravoslavne osobe sklopljena
u Katoličkoj crkvi, pa nakon toga katolička stranka neće da prijeđe
na pravoslavlje, samim time ona pruža kanonski razlog svome
pravoslavnom partneru da pred nadležnim crkvenim sudom SPC-a
njihova ženidba bude poništena, uz napomenu da bi takva odluka
vrijedila samo za pravoslavnu stranku.
No, ako nepravoslavna osoba, čiji je brak poništen zbog
razloga koji predviđa upravo spomenuti propis (§ 123, st. 1),
kasnije prijeđe na pravoslavnu vjeru i sporazumno sa svojim
bračnim drugom odluči ponovno uspostaviti bračnu vezu, “izvršiće
se među ovim licima novo sklapanje braka,” po općim propisima
za sklapanje ženidbe u Pravoslavnoj crkvi (§ 123, st. 2).
30
30 Srpsko pravoslavno zakonodavstvo iz malo ranijega vremena glede mješovitih
ženidaba koje je prikazao Milaš Nikodim, Pravoslavno crkveno pravo, Beograd,
³1926., str. 683-685; Sergije Troicki, Crkveno pravo, Beograd, 1937.; Meyendorff
John, Marriage, St. Vladimir’s Press, New York, 1984.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu231
I na kraju, postoje slučajevi da netko tko je već kršćanin,
prijeđe na pravoslavlje nakon što je već bio sklopio kršćansku
ženidbu u svojoj Crkvi, ali se nakon toga na civilnom sudu razveo.
Tako razvedena osoba prelaskom na pravoslavlje “na osnovu same
presude građanskog suda o razvodu njihovog ranijeg verskog
obreda”, odlukom Svetog arhijerejskog sinoda iz 1946. godine,
stječe pravo na drugi, tj. pravoslavni brak, a da crkveni sud SPC-a
ne vodi nikakav postupak glede prve ženidbe (§ 124).
31 Međutim,
ako netko tko uopće nije kršćanin, a u nekršćanstvu je sklopio
ženidbu i u njoj živi, prijeđe na pravoslavlje, takav brak ostaje na
snazi u nadi spasenja bračnoga druga koji je ostao nekršćanin.
No, ako bračni partner koji je ostao u nekršćanstvu, ne želi dalje
živjeti sa svojim dosadašnjim bračnim drugom koji je postao
pravoslavac ili mu smeta u vršenju njegovih kršćanskih dužnosti,
tada nadležni pravoslavni sud, na zahtjev obraćenoga pravoslavca,
može takav brak raskinuti i pokrštenoj osobi dopustiti stupanje u
novu ženidbu, s time da takva odluka vrijedi samo za pokrštenu
pravoslavnu osobu (§ 125).
32
3.2. Islamsko ženidbeno pravo
Šerijatsko ženidbeno pravo je, prema sudu stručnjaka za ovu
problematiku,
33 najrazvijenija grana šerijatske znanosti a, kao i
cijelom šerijatskom zakonodavstvu, izvori su mu Kur’an i Sunnet.
A za ispravno razumijevanje pitanja mješovitih ženidaba, treba
podsjetiti da islamsko ženidbeno pravo poznaje tri vrste bračnih
smetnji. Prve su trajne, a to su krvno srodstvo, srodstvo po mlijeku
i srodstvo po tazbinstvu. Privremena je smetnja brak žene koji
traje, odnosno bračnost žene ili ženidbeni vez, dok se ukljonjivom
smetnjom smatra mješoviti brak. Gledano teoretski, mješovita
ženidba mogao bi biti brak muslimana s nemuslimankom, brak
nemuslimana s muslimankom te mješoviti brak koji nastaje
promjenom vjere jednog od muslimanskih supružnika. No, nikako
se ne može ispustiti iz vida da u islamu, osim monogamnoga
(jednoženstvo), postoji i poligamni brak, koji može postojati ili u
31 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 187.
32 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, II. Bračno pravo…, str. 188-189. Usp. također
Jovo Nikolić, Razvod braka u Pravoslavnoj crkvi, u: Bogoslovska smotra 1-
2/1979., str. 181-185.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243232
obliku sukcesivnoga višeženstva, tj. kad se sklapa nova ženidba
nakon prestanka prve, ili u obliku istovremene oženjenosti jednoga
muškarca s više žena kada neka od žena može biti također
nemuslimanka.
Prije svega, iz svake priče o mješovitom braku u islamu treba
isključiti mogućnost udaje muslimanke za pripadnika bilo koje
druge vjere, jer ni jedna priznata islamska pravna škola, pozivajući
se na navod iz Kur’ana (El-Mumtehine, 10), ne dopušta brak
između muslimanke i nemuslimana i svi smatraju da je takva
ženidba apsolutno zabranjena te da se ni pod kakvim uvjetima ne
smije dopustiti.
Razlog zbog kojega je apsolutno zabranjen brak između
muslimanke i nemuslimana svodio bi se ukratko na sljedeće. Prvo,
kršćani i židovi, koji bi jedini eventualno mogli doći u obzir, ne
priznaju Muhameda vjerovjesnikom niti Kur’an Božjom knjigom,
već autorstvo Kur’ana pripisuju Muhamedu. Iz toga proizlazi drugi
razlog, koji se sastoji u islamskom stajalištu da muslimanka,
koja se vjenča, u budućem životu mora slijediti vjeru svoga muža,
njegove običaje, kulturu odijevanja, prehrane itd. Tako bi se sve
pretvorilo u vjerski otpad muslimanke, što se nikako ne može
dopustiti. I treće, djeca se obično odgajaju u vjeri oca, naročito ako
je vjenčanje bilo vjersko, a vjersko vjenčanje po obredu bilo koje
druge vjere značilo bi da je izvršena apostazija od islama.
Zbog svega toga se svaki govor o mješovitim ženidbama u
islamu svodi na moguće sklapanje braka između muslimana i
nemuslimanke, odnosno samo kršćanke ili židovke. No, kaže jedan
islamski pravnik, i takav brak “je za našu vjersku zajednicu jedno
zlo, pa svejedno što su ti mješoviti brakovi po šeriatu dozvoljeni,
33 Usp. Ibrahim Džananović, Islamski brak. Udžbenik za medrese, Rijaset Islamske
zajednice, Sarajevo, 2004., str. 27-36; Ferhat Šeta, Islamski brak, Starješinstvo
Islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1985.; Hammudah Abd
al’Ati, The Family Structure, Tripoli, 1977.; Mehmed Begović, Šerijatsko bračno
pravo, Beograd, 1936.; Abdulah Bušatlić, Porodično i nasljedno pravo muslimana,
Sarajevo 1926.; Ivan Pavlinac, Šerijatski bračni propisi, u: Vrhbosna 5/1940.,
113-119; Tomislav Jablanović, Ženidba u islamu, u: Bogoslovska smotra 1-
2/1979., str. 195-198; Ante Komadina, Il matrimonio musulmano, Rim, 1983.
Usp. također Mješoviti brakovi, Rijaset islamske zajednice, Sarajevo 1996. gdje
su ponovno objavljeni neki stariji članci (Fehim Spaho, Mješoviti brakovi; Handžić
Mehmed, Mišljenja islamskih učenjaka koji su bili protiv mješovitih brakova;
Husejn Jahić, Opasne posljedice mješovitih brakova, Mehmed-Ali Ćerimović,
Mješoviti brak, Mehmed Ali Ćerimović, Zašto islam ne dozvoljava muslimanki
brak s nemuslimanom) i još neki polemički tekstovi iz novijega vremena na temu
mješovitih brakova.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu233
odnosno, pravije rečeno, trpljeni”.
34 Drugi je, međutim, nešto
blažega stava, kad za takvu ženidbu veli “da, iako je to u potrebi
dozvoljeno, ipak nije lijepa i poželjna stvar”.
35
Mogućnost da se musliman oženi ženom kitabijom (tj. ženom
iz religije knjige) oslanja na kur’anski ajet (El-Maide, 5) koji kaže:
“I dopuštene su vam čestite vjernice i čestite žene onih kojima je
Knjiga dana prije vas, kad im vjenčane poklone njihove dadnete,
s namjerom da se njima oženite, a ne da blud činite, niti da ih za
prilježnice imate.” No, kao što je muslimankama zabranjeno da
se udaju za mnogobošce, tako je i muslimanu zabranjen brak s
politeistkinjom, što je propis koji se temelji na ajetu (El-Bekare,
221): “Ne ženite se mnogoboškinjama, sve dok ne postanu vjernice.
(…) Ne udajite vaše ženskinje za mnogobošce sve dok ne postanu
vjernici.”
U kategoriju politeistkinja pripada i svaka muslimanka
koja je izvršila apostaziju, odnosno napustila islam. Brak s
takvim osobama je apsolutno ništetan, jer je takva osoba, prema
islamskom učenju, u moralnom smislu “već mrtva” za islam pa se
s mrtvom osobom ne može sklopiti ženidba.
Kod obreda vjenčanja, kad dvoje muslimana sklapa brak,
svjedoci njihova vjenčanja moraju biti također muslimani. No,
kod sklapanja braka između muslimana i nemuslimanke obred
se razlikuje od obreda predviđenoga za ženidbu muslimana
i muslimanke po tome što svjedoci vjenčanja ne moraju biti
muslimani. No, i u takvu braku, prema islamskom nauku, djeca
moraju biti odgajana u vjeri oca, tj. kao muslimani, jer se žena
nemuslimanka prilikom vjenčanja odriče prava na odgoj djece u
svojoj vjeri. Osim toga, nakon moguće smrti muža starateljstvo
nad djecom preuzima onaj srodnik koji bi ih inače preuzeo kada
bi se radilo o braku između supružnika muslimana koji su umrli.
Uz to, žena nemuslimanka ne može naslijediti muža, niti obratno,
ali može u nasljedstvo dobiti imetak u visini od jedne trećine ako
joj muž ima i drugih nasljednika.
36
U islamu postoji više razloga rastave braka na šerijatskom
sudu te nekoliko razloga prekida sklopljene ženidbe snagom
zakona bez ikakve intervencije suda. Jedan od tih razloga prekida
braka jest otpad (apostazija) jednog supružnika od islamske vjere.
34 Fehim Spaho, Mješoviti brakovi, str. 7.
35 Mehmed-Ali Ćerimović, Mješoviti brakovi, str. 86.
36 Usp. Ibrahim Džananović, Islamski brak, str. 33.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243234
Taj brak sam po sebi, bez ikakve posebne sudske presude, prestaje,
a supružnik koji je ostao u islamu zadržava sva prava koja mu
inače po islamskim propisima pripadaju. To posebice vrijedi u
slučaju ako muž napusti islam. Ali ako žena napusti islam, njoj
se ostavlja vremena da razmisli o svome činu i da se možda vrati.
I ako se zaista vrati u vremenskom roku koji joj je dan, brak se
nastavlja. Isto tako, ako neka kršćanka ili židovka, koja je udana
za muslimana, za vrijeme braka prijeđe iz kršćanstva u židovstvo
ili obratno, prema šerijatskom zakonu to ne proizvodi nikakve
pravne posljedice te se brak nastavlja.
S druge strane, budući da postoji mogućnost da se na islam
obrati netko tko je u prethodnoj vjeri bio u braku, predviđene su
različite mogućnosti ovisno o tome je li se obratio jedan supružnik
ili oboje.
U prvom slučaju, ako dođe do prelaska na islam samo
jednoga od supružnika, vrijede sljedeća pravila. Prvo, kad udana
kršćanka prijeđe na islam prije svoga muža, ona je slobodna i može
sklopiti novu ženidbu jer muslimanka ne može živjeti u braku s
nemuslimanom. Drugo, žena koja je prešla na islam, ponudit će
svome mužu da i on prijeđe na islam te, ako i on prijeđe na islam,
njihov brak i dalje vrijedi ako ne postoje neke od smetnja koje
predviđa šerijatsko ženidbeno pravo. Treće, ako muž prijeđe na
islam, ponudit će ženi da i ona učini isto. No ako postoje smetnje
koje predviđa šerijatsko pravo, njihova ženidba će biti poništena.
Ali ako žena ne prijeđe na islam, a drugih smetnji nema, brak
se nastavlja jer se musliman može ženiti nemuslimankom i nije
potrebno nikakvo novo vjenčanje.
Međutim, moguće je da dvoje nemuslimana koji su već u
braku, istodobno prijeđu na islam. U tome slučaju njihov brak i
dalje vrijedi ako nema šerijatskih smetnji i nije potrebno nikakvo
ponovno vjenčanje.
I posljednje, u poligamnom islamskom braku, a to je u islamu
svaki brak s više od jedne, a najviše s četiri žene, neka od žena
također može biti nemuslimanka, no za nju vrijede već spomenuti
propisi.
Prema tome, kao ni u katoličanstvu i pravoslavlju, mješovita
ženidba ni u islamu nije preporučena. Stoga, sažimljući islamsko
učenje o mješovitoj ženidbi, jedan od suvremenih tumača ove
tematike kaže: “Brak između muslimana i nemuslimanke,
pripadnice jedne od nebeskih objavljenih vjera, može se smatrati
dopuštenim u nuždi, ali nikako preporučenim, jer je njegova
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu235
kategorija (mješovitog braka – između muslimana i nemuslimanke)
mekruh – pokuđen.”37
4. OPROST OD ŽENIDBENOGA OBLIKA I VJENČANJE NA
NEKATOLIČKI NAČIN
4.1. Dobivanje oprosta od kanonskog oblika
Budući da nije rijetka pojava da u slučaju mješovite ženidbe
nekatolički partner zahtijeva vjenčanje na način svoje vjere,
ovdje se čini potrebnim napisati također nekoliko pojašnjenja
glede mogućnosti davanja katoličkoj stranci, koja namjerava
sklopiti mješovitu ženidbu, oprosta od propisanoga kanonskog
oblika sklapanja ženidbe i, povezano s time, o davanju dozvole
za vjenčanje katoličke stranke na nekatolički način te o obvezi
biskupske konferencije da donese odredbe prema kojima će se taj
oprost davati što se temelji na propisu kan. 1127 koji glasi:
§ 1. Što se tiče oblika koji treba da se primijeni u mješovitoj
ženidbi, neka se obdržavaju propisi kan. 1108; ako pak katolička
stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnog obreda,
kanonski oblik sklapanja treba da se obdržava samo za dopuštenost;
za valjanost pak traži se sudjelovanje posvećenog službenika, uz
obdržavanje ostaloga što po pravu treba obdržavati.
§ 2. Ako obdržavanju kanonskog oblika stoje na putu veli-
ke poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke ima pravo u
pojedinačnim slučajevima dati oprost od njega, posavjetovavši
se ipak s ordinarijem mjesta gdje se sklapa ženidba i poštujući
za valjanost neki javni oblik sklapanja; biskupska konferencija
treba da donese odredbe prema kojima će se spomenuti oprost
ujednačeno davati.
§ 3. Zabranjuje se, prije ili poslije kanonskog sklapanja prema
odredbi § 1, drugo vjersko sklapanje iste ženidbe radi davanja ili
obnavljanja ženidbene privole; isto tako neka ne bude vjerskog
sklapanja u kojemu bi katolički i nekatolički služitelj istodobno,
obavljajući svaki svoj obred, tražili privolu stranaka.
Neki crkveni pravnici, koji pišu na hrvatskom jeziku,
ne spominju postojanje nikakvih odredaba naših biskupskih
konferencija u ovoj materiji, već samo obvezu tih istih biskupskih
37 Ibrahim Džananović, Islamski brak, str. 32.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243236
konferencija da takve odredbe donesu.
38 Drugi izričito tvrde da
“naša BK u vezi s tim pitanjem nije donijela svoje odredbe”,
39 dok
treći znaju da su biskupske konferencije ipak donijele odredbe koje
se od njih očekuju.
40 Naime, kao što je već bilo spomenuto, bivša
biskupska konferencija je još 1984. usvojila i proglasila “Pastoralne
upute o brakovima među kršćanima različitih vjeroispovijesti”,
gdje nije zaboravljeno ni ovo pitanje.
41
4.2. Nekršćanski oblik ženidbe
U svojim uputama biskupi ne razmatraju mogućnost
sklapanja mješovite ženidbe između katolika i nekršćanina pred
vjerskim službenikom nekršćanske zajednice, npr. muslimanskim,
vjerojatno zato što u tom slučaju zbog navedenih uvjeta u prikazu
šerijatskoga ženidbenog prava koje to pravo traži, nije ni moguće
dobiti oprost od kanonskog oblika. Nisu predvidjeli ni da bi se, u
slučaju oprosta od kanonskog oblika, kao javni oblik sklapanja
ženidbe prihvatio obred civilne ženidbe, no imaju pravo oni koji
zaključuju da to ipak ne priječi pojedinoga mjesnog ordinarija da
dadne oprost od kanonskog oblika i dopusti sklapanje mješovite
ženidbe u civilnom obliku.
42 Naravno, ako za to postoji opravdan
razlog i ako građanski oblik sklapanja ženidbe ne sadrži elemente
koji se protive katoličkom shvaćaju ženidbe.
4.3. Oprost od kanonskog oblika radi vjenčanja u
Pravoslavnoj crkvi ili drugoj kršćanskoj zajednici
Već iz samoga naslova dokumenta naših biskupa jasno je da
su to “Pastoralne upute o brakovima među kršćanima različitih
vjeroispovijesti”, a u vezi s onim što nas ovdje zanima, određeno
je kako slijedi:
1. Mješoviti brakovi sklapaju se vjenčanjem u crkvi prema
kanonskom obliku i propisanom obredu u novom obredniku za
vjenčanje.
38 Usp. Viktor Nuić, Opće pravo Katoličke crkve, KS, Zagreb, 1985., str. 372.
39 Usp. Nikola Škalabrin, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, str. 274.
40 Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 279.
41 Usp. Službene vijesti Biskupske konferencije Jugoslavije 1/1984., str. 7-14;
ispravak u: Službene vijesti Biskupske konferencije Jugoslavije 1/1985., str. 7.
42 Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 279-280.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu237
Biskupi mogu dopustiti vjenčanje s Misom.
Dopuštenje daju ako je i nekatolička stranka s time suglasna.
U iznimnim slučajevima može biskup prema Ekumenskom
pravilniku dopustiti (t. 44 i 45) pričest i nekatoliku, ako je
pravilno pripremljen i ako ima iskrenu nakanu u istinitu Kristovu
prisutnost u euharistiji.
2. Ako se zaručnici po savjesti odluče za vjenčanje u drugoj
kršćanskoj Crkvi, neka dušobrižnik za katolika pravovremeno i
obrazloženo postigne dopuštenje od biskupa.
Vjenčanje pred svećenikom istočne Crkve (npr. pravoslavnim)
je valjano i bez dopuštenja. Ono se traži samo radi dopuštenosti.
Vjenčanje pred predstavnikom kakve zapadne rastavljene
Crkve ili crkvene zajednice (npr. evangelici, baptisti) je bez dozvole,
odnosno dispenze od kanonske forme, nevaljano. Vjenčanje mora
biti povezano s vjerskim obredom, inače takvo vjenčanje biskupi
Bosne i Hercegovine ne dopuštaju.
3. Nije dopušteno isti brak dva puta sklapati, tj. ponovno
izražavati pristanak pred drugim vjerskim predstavnikom.
Nije dopušteno da bi katolički i drugi vjerski predstavnik
istovremeno zajedno tražili pristanak zaručnika (kan. 1127, par.
3).
Zaručnici smiju ići u obje crkve, ako se u jednoj obavi
vjenčanje, a u drugoj prikladne molitve ili bogoslužje koje ne smije
biti niti imati oblik novog sklapanja braka. O tome se moraju
predstavnici Crkava međusobno iskreno dogovoriti.
4. Katolički dušobrižnik neka vjenčanje pravilno upiše u
svoje matične knjige. Neka upiše i oproste koji su dani. Valjano
vjenčanje pred vjerskim predstavnikom druge Crkve neka također
upiše u matičnu knjigu, ali bez rednoga broja. Kada s biskupovim
dopuštenjem daje otpusnicu, neka predstavnika te Crkve zamoli
da ga o sklopljenom braku sam ili preko vjenčanih zaručnika
službeno obavijesti.
Dušobrižnik neka obavijesti Crkvu nekatoličke strane
o sklopljenom braku. To zahtijeva pravednost i međusobno
poštovanje.
Biskupska konferencija, donoseći ovaj dokument prema
kojemu se oprost od kanonskog oblika treba ujednačeno davati
(kan. 1127, § 2), ipak nije mogla dati odgovore na sva moguća
pitanja koja bi netko mogao postaviti. Međutim, na sva važna
pitanja, posebice u vezi s mogućim vjenčanjem u Pravoslavnoj
crkvi, odgovor je zaista ponuđen dok sve ostalo što se može pojaviti
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243238
treba rješavati u duhu zakona. Stoga bi na neka od tih mogućih
pitanja trebalo odgovoriti kako slijedi:
1. Naši biskupi “velike poteškoće” iz kan. 1127 definiraju tako
da kažu: “Ako se zaručnici po savjesti odluče za vjenčanje u drugoj
kršćanskoj Crkvi…” Time su sebi ostavili diskreciono pravo da sami
prosude kad je to zaista tako. A samo usporedbe radi, njemački
biskupi vele da ta velika poteškoća postoji “u slučaju kad ženidbeni
par nije spreman za katoličko vjenčanje”.
43 Talijanski biskupi pak
na razini dvaju primjera, koji nisu taksativni već mogu biti šireni,
smatraju da su te velike poteškoće npr. “rodbinska veza ili posebna
obveza društvenih ili prijateljskih odnosa stranaka s nekatoličkim
službenikom”, ili “valjano utemeljeni otpor nekatoličke stranke
prema vjenčanju u kanonskom obliku”.
44
2. “Pojedinačni slučaj” jest kriterij davanja oprosta. Naime,
mjesni ordinarij samo u pojedinačnim slučajevima, tj. u svakom
pojedinom slučaju ako postoje kanonski razlozi, može dati oprost
od kanonske forme. Odnosno, taj oprost može dati onda kad se
neki slučaj pojavi a ne može donijeti neku opću uredbu kojom bi
unaprijed za sve slučajeve, koji će se pojaviti, dao takvu dispenzu.
3. Izraz “pravovremeno” glede obveze dušobrižnika katoličke
stranke da od svoga mjesnog ordinarija dobije oprost treba razumjeti
kao “što prije” (quam primum) koji se, kao izraz, pojavljuje na više
mjesta u zakonu i mislim da ga nema potrebe posebice tumačiti jer
to treba urediti jednostavno što je prije moguće kako bi se vjenčanje
moglo uredno obaviti.
4. Katolička stranka i njezin partner nakon vjenčanja trebaju,
ako to nije učinio ili odbija učiniti nekatolički službenik, o svome
vjenčanju obavijestiti župnika mjesta krštenja katoličke stranke
kako bi ovaj, bez rednoga broja, mogao upisati to vjenčanje. Taj
isti župnik će u prijepisu matice vjenčanih na kraju godine uredno
obavijestiti svojega mjesnog ordinarija o svim vjenčanjima.
5. Obavijest župniku o vjenčanju u redovitim prilikama morala
bi biti obavljena donošenjem “Vjenčanoga lista” koji katolička
stranka može dobiti u pravoslavnom župnom uredu ili se, ako nije
moguće doći do takva dokumenta, obavljeno vjenčanje dokazuje
iskazima vjerodostojnih svjedoka.
43 Usp. Kirchliches Amtsblatt (Essen), br. 13/1970., str. 152.
44 Usp. Enchiridion CEI. Decreti, dichiarazioni, documenti pastorali per la chiesa
italiana (1954-1972), I., EDB, Bologna, 2006., str. 1257.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu239
6. “Postupak za ženidbu” popunjava samo onaj vjerski službe-
nik koji zaručnike pripravlja za ženidbu.
Za ponašanje mjesnog ordinarija također je vrlo važna odredba
da se mjesni ordinarij katoličke stranke, prije negoli dadne oprost
od kanonskoga oblika za sklapanje ženidbe, mora posavjetovati s
ordinarijem mjesta sklapanja ženidbe. Ta obveza da se posavjetuje
jest uvjet za valjanost čina oprosta od kanonskoga oblika (kan. 127,
§ 2, t. 2). No, sve to ne utječe na valjanost same ženidbe eventualno
sklopljene s nekatoličkom strankom istočnoga obreda i bez oprosta
ordinarija katoličke stranke, jer bi takva ženidba bila valjana i bez
dobivena oprosta. S druge pak strane, bila bi nevaljana ženidba
koju bi katolička stranka sklopila s pripadnikom neke zapadne
Crkve ili crkvene zajednice u tim kršćanskim zajednicama bez
prethodno dobivena oprosta od kanonskoga oblika.
No, prije negoli od mjesnog ordinarija dobije dopuštenje
za sklapanje mješovite ženidbe i dispenzu od kanonske forme,
katolička stranka svakako treba potpisati dokument “Izjave i
obećanja prigodom mješovite ženidbe”. Potpisivanjem te izjave,
kako je već bilo rečeno, katolička stranka će obećati da će ostati
vjerna Katoličkoj crkvi te da će učiniti sve što bude u njezinoj
moći da djecu krsti i odgoji u Katoličkoj crkvi, o čemu treba biti
obaviještena nekatolička strana.
Prema tome, katoličko zakonodavstvo je vrlo jasno i samo se
po sebi čini da na razini opće Crkve nema zakonskih poteškoća da
mjesni ordinarij dadne oprost od kanonskoga oblika u pojedinom
slučaju mješovite ženidbe. Međutim, u našim uvjetima i krajevima
problem ipak postoji, te nikako nije ni moralno ni zakonski jasno
da mjesni ordinarij može posvema mirno i opravdano dati oprost
od kanonskoga oblika u slučaju pojedinačnoga sklapanja ženidbe
između katoličke i pravoslavne stranke ako one namjeravaju ženidbu
sklopiti u Pravoslavnoj crkvi. Taj problem dolazi iz zakonodavstva
Srpske pravoslavne crkve, koje naši katolički pravnici, kad pišu o
ovoj tematici, osim jednoga,
45 uopće ne konzultiraju niti spominju.
Naime, proklamirani katolički zakon i načela, bez spomenutoga
zakona SPC-a, ne mogu biti provođeni u praksi na području naših
biskupija jer ne samo da je pravoslavna strana – i SPC i njezini
pojedinci – izravno zainteresirana nego mješovita ženidba uz oprost
od kanonskog oblika biva sklopljena prema njezinim pravilima
i pred njezinim svećenikom. Stoga još jednom treba skrenuti
45 Usp. Velimir Blažević, Ženidbeno pravo Katoličke crkve, str. 287.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243240
pozornost na Bračna pravila SPC-a koja dopuštaju sklapanje samo
mješovitih ženidaba između dvoje krštenih, a nikada ženidbu
između krštenoga pravoslavnog vjernika i nekrštene osobe. Tako,
nadležni pravoslavni biskup može dopustiti sklapanje mješovite
ženidbe između npr. pravoslavne i katoličke stranke samo pod
propisanim uvjetima,
46 a upravo su ti uvjeti, koji su već citirani na
prethodnim stranicama, izvor spomenute poteškoće.
Problematiku mješovitih ženidaba reguliraju §§ 115-123
Bračnih pravila SPC-a, a napisan je i njihov komentar.
47 Naime,
u skladu s odredbom kan. 1125, t. 1 Zakonika kanonskoga prava,
katolički mjesni ordinarij može dopustiti sklapanje mješovite
ženidbe, pa onda i dati oprost od kanonskoga oblika takve ženidbe,
samo uz ispunjavanje propisanih uvjeta, od kojih je jedan obećanje
katoličke stranke da će učiniti sve što je u njezinoj moći kako bi
svu svoju djecu krstila i odgajala u Katoličkoj crkvi. A, kao što
smo vidjeli, s tim je u izravnom sukobu propis § 115, t. 2 Bračnih
pravila SPC-a koji traži da se “lice druge veroispovesti mora (se)
pred nadležnim parohom i dva svedoka, pismenom izjavom,
naročito obavezati da će svoju decu iz toga braka krštavati i
vaspitavati u pravoslavnoj veri”. To znači da bi katolička stranka
u tom slučaju morala obećati dvije posvema suprotne stvari
glede krštenja svoje djece. K tome, stvar usložnjava strogi propis
kan. 1366, koji određuje tešku kaznenu mjeru za katolike koji
dragovoljno daju krstiti djecu izvan Katoličke crkve kad kaže:
“Roditelji ili njihovi zamjenici koji daju krstiti ili odgajati djecu u
nekatoličkoj vjeri neka se kazne cenzurom ili drugom pravednom
kaznom.” Odnosno, radi se o tome da je za takav prekršaj, ovisno
o težini delikta, propisana čak kazna neke od cenzura (izopćenje,
interdikt, suspenzija), a to su, kao što je poznato, najteže kanonske
kazne.
Na kraju, nakon iznošenja ovih činjenica i različitih zakonskih
odredaba, čini se da treba naglasiti sljedeće:
1. Biskupska konferencija donijela je odredbe prema kojima
će se ujednačeno davati oprost od održavanja kanonskoga oblika
sklapanja ženidbe te katoličkoj stranci dopuštati sklapanje ženidbe
u Pravoslavnoj crkvi;
2. Postoji i zakonodavstvo SPC-a koje je donio Sveti arhijerejski
sinod (Bračna pravila);
46 Usp. Sveti arhijerejski sinod, Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve, § 115.
47 Usp. B. Cisarž, Crkveno pravo, str. 184-187.
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu241
3. Iako katoličko zakonodavstvo načelno dopušta davanje
oprosta od kanonskoga oblika ženidbe, nakon proučavanja i
katoličkoga i srpsko-pravoslavnoga zakonodavstva, čini se da u
najmanju ruku nije jasno da katolički mjesni ordinarij na našem
području, u postojećem stanju stvari i sve dok takvo stanje traje,
kako zbog zakonskih, tako i zbog moralnih razloga, u redovitim
prilikama može dati oprost katoličkoj stranci za sklapanje mješovite
ženidbe u SPC-u te, povezano s time, ne može dati ni oprost od
kanonskoga oblika zato što katolička stranka, koja bi tražila te
oproste, ne može ispuniti potrebne uvjete koje od nje traži njezina
Katolička crkva. Nasuprot tome, prije samoga vjenčanja katolička
stranka bi morala obećati dvije posvema suprotne stvari glede
krštenja i odgoja vlastite djece. A ako bi katolička stranka prihvatila
uvjete SPC-a i provodila ih, jer samo uz prihvaćanje tih uvjeta
tamo može biti vjenčana, onda bi ona bila izložena, ovisno o težini
prekršaja, najtežim crkvenim kaznama svoje Katoličke crkve; uz
napomenu da bi i u slučaju sklapanja ovakve ženidbe bez dozvole
katoličkoga mjesnog ordinarija ta ženidba, iako nedopuštena, ipak
bila valjana.
ZAKLJUČAK
Kao što proizlazi iz ovoga prikaza, i katoličanstvo i pravoslavlje
i islam načelno odvraćaju svoje sljedbenike od sklapanja mješovitih
ženidaba, no u provedbi toga načela prilično se razlikuju. Pri tome
svako zakonodavstvo ima svoje razloge zbog kojih odvraća vjernike
od mješovitih ženidaba.
Uz osnovni stav zabrane, u sve tri proučavane vjerske zajednice
ipak se dopuštaju mješovite ženidbe ako stranke ispunjavaju
zakonom predviđene uvjete. No u pravoslavlju postoji potpuna
zabrana sklapanja mješovite ženidbe u slučaju kad je jedna
strana pravoslavna, a druga uopće nije krštena jer se to smatra
neuklonjivom zaprekom. U islamu pak postoje dvije apsolutne
zapreke sklapanja mješovitoga braka: između muslimanke i bilo
kojega nemuslimana te između muslimana i žene koja nije ni
muslimanka ni kršćanka ni židovka.
Katoličko crkveno zakonodavstvo daleko najviše poštuje ljudska
prava ženidbenih drugova u izboru bračnoga partnera, jer pri tome
ne postavlja nikakvih načelnih zapreka koje bi imale apsolutnu
snagu. Odnosno, polazeći od istine da je pravo na ženidbu i udaju
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243242
prirodno pravo muškarca i žene koje uključuje pravo na slobodan
izbor bračnoga druga, katolik može oženiti koga hoće i katolikinja
se može udati za koga želi, a crkveno zakonodavstvo jedino pazi da
ne bi bio povrijeđen prirodni i božanski zakon te regulira kako bi sve
bilo u skladu s katoličkim moralom. Katolička crkva, prihvaćajući
činjenicu da inovjerna stranka nije katolik, kao i njezino pravo da
to ne bude, za razliku od pravoslavlja i islama, od nje ne traži čak
nikakvu formalnu izjavu. To zato što zakoni, koji su samo crkveni,
obvezuju samo one koji su kršteni u Katoličkoj crkvi ili su u nju
primljeni (kan. 11). Ali od katolika traži da ostane vjeran, da učini
sve što je u njegovoj moći kako bi djecu krstio i odgojio u katoličkoj
vjeri, da poštuje vjeru svojega bračnog druga te da nekatolička
stranka bude o svemu obaviještena.
I MATRIMONI MISTI NEL CATTOLICESIMO,
NELL’ORTODOSSIA E NELL’ISLAM
La questione giuridica e pastorale nei rapporti interreligiosi
Riassunto
Uno dei settori importanti nelle relazioni interreligiose è
legato alla questione dei matrimoni misti e al modo in cui essa
è risolta al livello giuridico e pastorale nelle singole Chiese e
comunità religiose. Nelle nostre zone questo problema riguarda
prima di tutto il cattolicesimo, l’ortodossia e l’islam tra i quali
però soltanto la Chiesa cattolica rispetta con coerenza il diritto
naturale nella scelta del compagno matrimoniale e quindi non
conosce alcun divieto assoluto di contrarre un matrimonio misto.
In quest’articolo, suddiviso in quattro parti, dopo la presentazione
dei documenti cattolici più importanti riguardanti questo tema,
viene discusso l’argomento di matrimoni misti nel diritto canonico
e nell’azione pastorale della Chiesa cattolica. Nella terza parte
segue la presentazione di codesto tema nel diritto ecclesiastico
ortodosso,secondo il quale dove il matrimonio puo essere contratto
solo tra i due battezzati e mai tra una persona battezzata e l’altra
non battezzata. Viene poi presentato il punto di vista del diritto
islamico il quale mentre alle donne musulmane vieta qualsiasi
possibilita di contrarre un matrimonio misto, lo permette agli
uomini musulmani a condizione che si tratti di donne ebree e
cristiane. Alla fine, viene discussa la possibilità che un cattolico,
nel presente stato delle cose, ottenga la dispensa dalla forma
Tomo Vukšić, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu243
canonica della celebrazione del matrimonio e il permesso di
celebrarlo nella Chiesa ortodossa.
Come risulta da questa presentazione, sia il cattolicesimo che
l’ortodossia come pure l’islam per principio sconsigliano i propri
seguaci di contrarre i matrimoni misti però nell’applicazione di tale
principio si notano tra di loro notevoli differenze. Ognuno di questi
tre sistemi giuridici conosce le proprie ragioni per le quali cerca di
scoraggiare i propri fedeli dal concludere i matrimoni misti.
Nonostante la fondamentale disapprovazione di matrimoni
misti in tutte le tre comunità religiose studiate da noi i matrimoni
misti vengono permessi a ben precise condizione. Nell’ortodossia,
però, esiste la totale proibizione della celebrazione di un matrimonio
misto tra una persona di fede ortodossa e l’altra nonbatezzata
poiche ciò viene considerato un impedimento non amovibile.
Nell’islam ci sono due impedimenti assoluti che ostacolano la
celebrazione del matrimonio misto: tra una donna musulmana e
qualsiasi uomo non musulmano e poi tra un uomo di fede islamica
e una donna che non è né musulmana, né cristiana né ebrea.
La legislazione cattolica rispetta molto più degli altri i
diritti umani dei partner nella scelta del proprio coniuge perché
non conosce alcun ostacolo di principio che avrebbe un vigore
assoluto. Ovvero, partendo dalla fondata persuasione che il diritto
a sposarsi sia un diritto naturale di ogni uomo e di ogni donna
che codesto diritto comporta il diritto alla libera scelta del proprio
compagno, un cattolico può prendere in moglie chi vuole e una
donna cattolica può sposare qualsiasi uomo di propria scelta. Però
la legge ecclesiastica fa attenzione perché in tali casi non venisse
leso il diritto naturale e divino e regola e che tutto avvenga in
accordo alla morale cattolica. Alla persona non cattolica il diritto
canonico della Chiesa non chiede alcuna dichiarazione formale.
Ciò perché le leggi puramente ecclesiastiche obbligano soltanto
quanti sono battezzati nella Chiesa cattolica e in essa ricevuti (can.
11). Al cattolico, però, si chiede di restare fedele alla propria fede,
di fare tutto il possibile tutto per far battezzare e educare i propri
figli nella fede cattolica e di rispettare la convinzione religiosa del
coniuge informando la parte non cattolica sulle proprie convinzioni
e intenzioni.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 2, 227-243
|
