Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas190
mod_vvisit_counterJučer752
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan2192
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5256
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec17895
mod_vvisit_counterProšli Mjesec24609
mod_vvisit_counterUkupno2153257

Trenutno na stranici: 12
0 198.143.38.33
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
S.M. Štedimlija: POVIJEST PRAVOSLAVACA U HRVATSKO PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 32
LošeOdlično 
HPZ - Povijest
Urednik Administrator   
Utorak, 01 Prosinac 2009 19:21

S.M. Štedimlija:


POVIJEST PRAVOSLAVACA

U HRVATSKOJ

Crnogorski znanstvenik i Zagrepčanin Savić Marković Štedimlija uvodi nas u svijet pravoslavlja u Hrvatskoj, i daje odgovore na pitanja tko su hrvatski pravoslavci, otkuda dolaze, tko su hrvatski pravoslavci danas, što je s položajem pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, i kako su hrvatski pravoslavci početkom 20. st. nasilnim činima državnog terorizma postali Srbi koji su u 20. st. instrumentalizirani od Beograda u pobunama i ratovima protiv svoje jedine, hrvatske, domovine jer druge domovine nemaju dok im je Srbija vazda bila uvijek zla maćeha ali nikada u povijesti domovina.


Povijest pravoslavlja i katoličanstva počinje raskolom Crkve sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, i od tada postoji raskol u kršćanstvu, ali i ekumenski dijalog, i obje pojave traju do danas. Od tada do danas je unutar katoličkog dijela kršćanstva došlo u Europi do raskola na katolike i protestante (koji se još nazivaju evangelisti, luterani), te bogumile ili patarene u Francuskoj, Bosni, i Bugarskoj, kao i hugenoti u Francuskoj koji su zbog pritiska katoličkih vladara i papa bili prisiljeni iseliti u Sjevernu Ameriku dok su hrvatski patareni u Bosni nakon nekoliko križarskih pohoda ugarskih katoličkih vladara protiv njih prešli iz protesta zbog uzastopnih progona kolektivno na islam i muslimansku vjeru kada je „Bosna šaptom pala“ (1463.), a patareni u Francuskoj, zvani katari, istrebljeni su u križarskom pohodu još početkom 14. stoljeća. Poznatim (razvratnim i kaznenim) činima engleskoga kralja Henrika VIII se od Rimokatoličke crkve odvojila i Crkva u Engleza, postavši anglikanska Crkva, a „frakcije“ te Crkve su nakon otkrića Amerike počele djelovati na sjevernom dijelu toga kontinenta, te se nazivaju baptistima, mormonima i dr. od kojih svaka vjerska skupina ima svoju vlastitu Crkvu odnosno crkvenu organizaciju. Grkokatolička crkva, koja primjerice postoji u Ukrajini gdje ima oko 40 milijuna pripadnika, a koja postoji i u Hrvatskoj, nije nastala kao produkt raskola u Rimokatoličkoj crkvi nego suprotno, kao produkt ljubavi i mira, naime, kao pravoslavna Crkva koja se dragovoljno pripojila Rimokatoličkoj crkvi, priznavši papu odnosno Svetu stolicu u Rimu kao vrhovnog vjerskog poglavara i nasljednika Svetog Petra na Zemlji. Grkokatolici su u crkvenoj službi Božijoj zadržali pravoslavne običaje, s tom razlikom da u odnosu prema pravoslavnim Crkvama širom Europe, Amerike i Australije priznaju papu. Pravoslavlje je pak potpuno rascjepkano na zasebne crkvene organizacije, raspoređene po različitim zemljama, a rascjepkane su posebno nakon pada središnje pravoslavne metropole i pravoslavnog središta Carigrada (Bizanta) pod Osmansko Carstvo 1453. godine. Nakon toga središte pravoslavnoga svijeta seli u Rusiju gdje se nalazi i danas, iako uništavano i sputavano u 20. stoljeću od bezbožnog komunizma. Uglavnom, pravoslavne crkvene organizacije su zasebne ili autokefalne i teritorijalno-nacionalno određene. Tako postoji Ruska pravoslavna crkva, Grčka pravoslavna crkva, Bugarska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, i u najnovije vrijeme opet rekonstituirana Crnogorska pravoslavna crkva, i Makedonska pravoslavna crkva, s time da Srpska pravoslavna crkva (SPC) ne priznaje crnogorsku i makedonsku pravoslavnu crkvu, a pravilo u svijetu pravoslavlja je da jedna pravoslavna crkva može postati autokefalna ako na njenu neovisnost pristaje pravoslavna Crkva pod kojom su do tada živjeli njeni pravoslavni vjernici. SPC ne priznaje, primjerice, crnogorsku pravoslavnu Crkvu jer svojata teritorij Crne Gore za Srbiju. (Trenutno patrijarh SPC kuka zbog odlaska Kosova, i traži pomoć katoličke „braće“ u Hrvatskoj, a do jučer je svojatao teritorij Republike Hrvatske za Srbiju.) Prije dvije godine se vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve prilikom posjeta Republici Hrvatskoj ispričao za pohod crnogorskih jedinica i rezervista iz JNA na Dubrovnik u vrijeme velikosrpske agresije, te je u Vukovaru kleknuo i molio Boga i Hrvate za oprost. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je postojala i Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) na čelu s patrijarhom Germogenom kojega je titoistički režim 1945. strijeljao do smrti, zajedno s poglavarom Evangeličke crkve u Hrvatskoj, biskupom Deutschom, a u vezi zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, predsjednika hrvatske biskupske konferencije, Alojzija Stepinca, znamo da ga je Udba trovala do smrti odnosno da ga je titoistički režim također ubio, te da ga je papa Ivan Pavao II proglasio žrtvom komunizma, i blaženikom.

Štedimlija koristi u svojoj knjizi „Zavjere protiv svjetskoga mira“ (objavljena i na njemačkom jeziku („Verschwörungen gegen den Frieden“) pojam „POVIJESNA HRVATSKA“ kada opisuje područja na kojima se kroz povijest, a nakon otkrića Amerike 1492. godine, javljalju pravoslavci na povijesnim područjima prirodne i etničke Hrvatske, dakle, područja na kojima su u većinskom udjelu populacije živjeli Hrvati. Pojam „Povijesna Hrvatska“ nema, dakle, veze s pojmom „Velika Hrvatska“, jer pojam „Velika Hrvatske“ opisuje područja stranih zemalja pod hipotetskom okupacijom Hrvatske, hipotetskom jer Hrvatska u svojoj povijesti nije okupirala ni pedalj tuđeg teritorija, ali je konstantno od Turskih ratova s kraja 15. stoljeća gubila svoj povijesni i etnički teritorij na tuđince i raznorazna carstva, strane zemlje i strane vladare, sve do danas. Čak ni uspostavom Nezavisne Države Hrvatske od 10. travnja 1941. nije u cijelosti uspostavljena nekadašnja povijesna i etnička Hrvatska koja je u srednjem vijeku obuhvaćala dijelove današnje sjeverne Srbije, južne Crne Gore i cjelokupnu današnju Bosnu i Hercegovinu. U trenutku otkrića Amerike je integralni dio hrvatskog političkog i državnog teritorija bila današnja Bosna od Une do Vrbasa, a Jajačka (obrambena) banovina činila je najistočniju točku otpora prodoru Osmanskog Carstva u Kraljevini Hrvatskoj, nakon Srijema kao najistočnije istaknutoj točci hrvatskog otpora od turske agresije i islamske ekspanzije u Europi. Grad Zemun, koji danas čini predgrađe Beograda, bio je do 1945. hrvatski grad poput Rijeke, Zadra, Vinkovaca, Krapine, Pule...

Štedimlija nas poučava da riječ „pravoslavlje“ ima na hrvatskom području razločito značenje u različitim vremenima. Prvo je riječ „pravoslavlje“ značilo pripadnost Istočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije pripadnost određenim nehrvatskim narodima. Pravoslavlje je u Hrvatskoj nešto mimoredno i izdvojeno, jer se prilikom Crkvenog raskola povijesna Hrvatska našla na Zapadu tako da je pravoslavlje u Hrvatskoj popratna pojava utjecaja s Istoka, iz grčko-pravoslavnog Bizanta.

Kroz povijest gledano, na području povijesne Hrvatske, od svih pravoslavnih Crkava, prvo je došlo do uspostave nadležnosti grčko-pravoslavne ili ortodoksne Crkve (GPC).

Pripadnost GPC u Hrvatskoj u kasnijim vremenima postupno je sve više izjednačavana s pripadnošću određenim nehrvatskim narodima u Hrvatskoj odnosno, danas bismo rekli, nacionalnim manjima. Koja je nacionalnost prvih pripadnika pravoslavne Crkve u Hrvatskoj? Postavlja se i pitanje, jesu li stranci koji su se uselili u Hrvatsku kao pripadnici pravoslavne Crkve imali u tom trenutku razvijenu nacionalnu svijest? Razmatranje etničkog podrijetla tih ljudu u ovom je slučaju nevažna jer u tom slučaju podrijetlu pripada znanstveno a ne političko značenje. U Hrvatskoj postoji veći broj manjih skupina koje su stranog podrijetla, a koje su vremenom kroatizirane te su svoje podrijetlo zaboravile ili im to više nije važno jer se osjećaju Hrvatima.

Vjernike Istočne pravoslavne Crkve može se u Hrvatskoj naći raspršene gotovo u svim dijelovima Hrvatske ali nisu svi istoga podrijetla, a k tome su različite hrvatske pokrajine kroz povijest prolazile različite sudbine, i nalazile su se pod različitim vladarima i u različitim stranim državama, pod okupacijom. U hrvatske pravoslavce spadaju i oni Hrvati koji su bili nekoć katolici, a koji su u različitim povijesnim okolnostima primili obred Istočne, pravoslavne Crkve, a da nisu ni u kakvoj etničkoj ili nacionalnoj vezi s kasnijim pravoslavnim useljenicima i doseljenicima u Hrvatskoj.


Štedimlija nam spominje i citira srpskog povjesničara Ilariona Rukavca koji je u svojim znanstvenim radovima dokazao da „seoba Srba“ u Hrvatsku nije išla preko Save i Dunava jer da nije riječ o organiziranom iseljavanju, ni o jedinstvenoj skupini po etničkom podrijetlu. Materijalni izvori upućuju na to da je među pravoslavnim iseljenicima sa područja Srbije u južnu Ugarsku i Hrvatsku, osim Srba iz Srbije, bilo i Bugara, Makedonaca i Grka, te Albanaca i drugih skupina koje su nekada naseljavale središnji Balkan, poput Vlaha, Cincara i drugih. Nakon dolaska tih ljudi u njhovu današnju domovinu Hrvatsku zauzeli su velik prostor kojemu su dali svoj kulturni pečat, do današnjih dana. Područje sjeverno od Save (južna Ugarska/Vojvodina) bilo je sve do doseljavanja u doba turske vladavine rimokatoličko što je za vrijeme reformacije bilo potvrđeno zasebnim zakonskim člancima. Slavonija je sve do prvih turskih upada bila isključivo rimokatolička i hrvatska. Prve manje skupine pravoslavaca je u Slavoniji početkom 15. st. naseljavao ban Hrvatske Ullrich Zilli nakon udaje njegove kćerke Katarine za srbijanskoga despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. Ti prvi pravoslavni useljenici nisu sačuvali svoju pravoslavnu vjeru nego su prešli u krilo Rimokatoličke crkve, i stopili se sa svojim nacionalnim hrvatskim okruženjem, dakle, kroatizirani su. Riječ je o gornjoj Slavoniji. U donjoj Slavoniji nalazile su se nakon toga manje skupine pravoslavaca ali su i one kroatizirane i pokatoličene.

Proboj vojske Austrijskog Carstva pod zapovjedništvom Piccolominija u Osmansko Carstvo i u unutrašnjost Srbije izazvao je nadu i pokrete različitih nemuslimanskih naroda, a car Leopold je 6. travnja 1690. poslao proglas, među inim i pećkom patrijarhu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Arseniju Čarnojeviću, s pozivom na protuturski ustanak. Kao mamac i poticaj za dizanje ustanka car Leopold je Srbima, Albancima i drugima zajamčio prava i povlastice koje su imali prije pada u tursko ropstvo, ali pod uvjetom da nakon pobjede svoje zemlje stave pod vlast Ugarske koja je zajedno Hrvatskom bila dio Austrijskog Carstva. Dana 21. kolovoza 1690. je car Leopold izdao srpskom patrijarhu Arseniju tako zvane „Privilegije“. U tom trenutku još niti jedan Srbin nije bio iselio preko Save i Dunava, dakle, na sjever. Nemuslimanski kršćanski narodi digli su oružani ustanak, među njima i Srbi, ali je pomoć austrijske vojske izostala, i osmanlijske vlasti su nad pobunjenicima izvršili krvave odmazde. Do seobe Srba došlo je tek nakon propasti ustanka, ali seoba je išla u pravcu sjevera, dakle, preko Save i Dunava u južnu Ugarsku ili u današnju Vojvodinu koja je postala dio Srbije prvi puta tek 1918. godine, a koja je 1691. bila podijeljena između Mađara i Hrvata. Seoba Srba nije išla prema zapadu, dakle, prema zapadnoj Hrvatskoj nego prema najistočnijem dijelu Hrvatske u području Srijema, Bačke i Banata, a dio toga područja obuhvaćala je i južna Ugarska ili Mađarska. Privilegije koje je car izdao srpskim pravoslavcima u južnoj Ugarskoj smatrane su privremene do povratka u Srbiju nakon oslobođenja od vlasti Osmanskog Carstva, a nikako trajne i „zauvijek“. Međutim, i ti pravoslavni useljenici u južnu Ugarsku odnosno današnju Vojvodinu nisu bili isključivo Srbi nego je među njima bilo mnoštvo pravoslavnih Albanaca, pravoslavnih Makedonaca, pravoslavnih Vlaha, pravoslavnih Grka i drugih.

Pošto Srbija nije u međuvremenu bila oslobođena od Osmanskog Carstva, ugarski parlament u Pešti je 1790. donio zakonski članak kojim su svi useljeni pravoslavci u južnoj Ugarskoj i istočnoj Hrvatskoj dobili građanska prava, a patentom cara Franje I. Josipa od 15. siječnja 1848. godine uvedena je za useljene pravoslavce čast pravoslavnog patrijarha u Ugarskoj (i Hrvatskoj).

Štedimlija navodi sljedeće riječi poznatog pravoslavnog popa Dimitrija Ruvarca: „Govoriti i pisati da su privilegijama cara Leopolda srpskom narodu u Mađarskoj i Hrvatskoj priznata prava glede crkvene uprave znači – kao što se Srbi izražavaju – skriviti podlu „izmotaciju“.“

Inače, za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva u Europi je Srpska pravoslavna crkva dobila od sultana privilegij da slobodno djeluje na europskom području tog islamskog Carstva tako da je imala jurisdikciju kao u vrijeme srpskog cara Dušana Silnog. Takav privilegij hrvatski katolici u hrvatskim zemljama pod osmanlijskom okupacijom nisu imali osim što je sultan jednim fermanom odobrio rad franjevaca u Bosni, ali franjevački red ne predstavlja u cijelosti Rimokatoličku crkvu koja se u Istanbulu držala najopasnijim neprijateljem Osmanskog Carstva, stoga je njen rad na području Osmanskog Carstva bio i zabranjen jer se radi o univerzalnoj (međunarodnoj/internacionalnoj) Crkvi, dok je SPC (jedno-)nacionalna Crkva te kao takva nije predstavljala opsanost po islamski režim jer srpska država tada nije postojala. Tako je pravoslavna Crkva u Osmanskom Carstvu zauzimala poseban povlašteni položaj, pod nadzorom ali i pod zaštitom sultana.

Useljavanja pravoslavaca u Hrvatsku nisu ni u kakvoj vezi s useljavanjem pravoslavaca u južnu Ugarsku kamo se 1690/1691. preselio najveći broj Srba i velikodostojnika SPC, naglašava Štedimlija, oslanjajući se na prikaz dr. Ivića. Od početka seobe Srba do pojave patrijarha Čarnojevića pravoslavni useljenici u Ugarsku nisu bili ni u kakvoj kulturno-političkoj vezi s pravoslavnim useljenicima u Hrvatsku, čak su jedni o drugima vrlo malo znali. I po podrijetlu se razlikuju pravoslavni useljenici u (južnu) Ugarsku (Vojvodinu) i u Hrvatsku, jer su pravoslavci koji su uselili u Hrvatsku došli iz Bosne koja se nalazila pod okupacijom Osmanskog Carstva, i drugih nesrpskih područja, a ne iz Srbije.

S obzirom na česte turske upade na ostatke ostataka hrvatskih zemalja pod Austrijom, car Ferdinand II. Habsburg dao je 6. listopada 1630. objaviti ustavni zakon o uspostavi teritorijalne Vojne krajine koja je obuhvaćala i sve hrvatske zemlje koje su graničile s Osmanskim Carstvom odnosno s Bosnom, Crnom Gorom i Srbijom. Stanovništvo s područja Vojne krajine imalo je obavezu služenja vojske i pogranične straže, te privilegij slobodnog uživanja zemljoposjeda, dakle, nisu podlijegali feudalnim obavezama. (Vojna krajina je raspuštena tek oko 180 godina nakon posljednje veće turske opasnosti, dakle, raspuštena je 15. srpnja 1881. godine, a do tada je to područje bilo izuzeto ispod jurisdikcije hrvatskih feudalaca i državnih službenika, i potpalo je pod vojno zapovjedništvo sa sjedištem u austrijskom Grazu.)

U jednom su dopisu građani hrvatskog kraljevskoga grada Bihaća na Uni, kada je taj grad još bio dio Kraljevine Hrvatske, savjetovali austrijskom generalu Katzianeru da bi na područje Carevine i hrvatskih zemalja trebalo primiti „turske Vlahe“ odnosno pravoslavce iz Unca i Glamoča u Bosni. Pravoslavni kolonisti tako su počeli naseljavati područja karlovačkog vojnog okruga koje je zbog turskih pustošenja bilo praktički prazno od stanovništva.

Naseljavanje Hrvatske pravoslavcima poprimilo je prve veće razmjere za vrijeme austrijsko-turskog rata od 1591. do 1606. godine, dakle, početkom 17. stoljeća ili prije 400 godina, ali ti pravoslavni useljenici nisu bili Srbi nego pretežito Vlasi. Ti Vlasi potjecali su iz Bosne, Dalmacije i Crne Gore, i prije turskih osvajanja nisu bili pravoslavci nego katolici i patareni koji su na pravoslavlje prešli tek pod osmanskom okupacijom jer je pravoslavna crkva imala jedina od kršćanskih Crkava povlastice u Carstvu te su pravoslavci dolazili pod njenu zaštitu, a pravoslavne Crkve uživale su zaštitu od sultana tako da su pravoslavci automatski uživali zaštitu. Zato su mnogi prelazili s katoličanstva i patarenstva na pravoslavlje kako bi bili zaštićeni pred islamom.


Do 1690. pravoslavni (nesrpski) doseljenici u Hrvatsku nisu imali zakonito priznatu pravoslavnu Crkvu na hrvatskom području, ali su pravoslavci imali pravo na „ujedinjenje“, te je tako nastala Grko-katolička Crkva koja je priznavala papu, i koja predstavlja jedinstveni dio Rimokatoličke crkve, s pravom na zasebni pravoslavni (istočni) crkveni obred. Grkokatolici nisu, dakle, Srbi. Na taj način su pravoslavci naseljavani na Žumberku između Zagreba i Karlovca, i postali su članovi Grko-katoličke crkve. U Liki, na pr., kako piše Šime Balenović, došlo je do čudne simbioze katolika s pravoslavcima jer često nije na tome području bilo rimokatoličkog svećenika pa je svetu misu i za katolike održavao pravoslavni pop Nikola Uzelac. Poslije je pop Uzelac položio zavjet rimokatoličkom sinjskom biskupu Glaviniću, pa su gotovo i svi pravoslavci njegove župe i toga ličkoga područja prešli na katolicizam, ali i oni koji su ostali pravoslavci osjećali su se Hrvatima, i to sve do 1878. godine, jer su se te godine na međunarodnom političkom planu dogodile važne promjene.

Godine 1878. je na Berlinskom (mirovnom) kongresu jurisdikcija nad Bosnom i Hercegovinom od strane svjetskih sila prenijeta s Osmanskog Carstva na Austro-Ugarsku Monarhiju, što je velikosrpskim agitatorima otvorilo širom vrata da u Bosni i Hercegovini vrbuju pravoslavce za Srpsku pravoslavnu crkvu u Srbiji, i za prelazak u korpus srpskog naroda. Tada su po uputama velikosrpskog ideologa i pisca tajnog plana o stvaranju „Velike“ Srbije, Ilije Garašanina, u Bosnu odlazili tajni agenti srbijanske obavještajne službe koji su među pravoslavcima vodili propagandu putem letaka, knjiga, novina, upućivanjem srpskih učitelja u Bosnu na trošak srbijanskog državnog proračuna, i popova SPC.

Mađari su pak, kako bi oslabili oporbeni položaj Hrvata, pokušali na svoju stranu pridobiti dio stanovništva u Hrvatskoj, i to pravoslace, a ideju hrvatske državne neovisnosti ugarske vlasti prikazale su kao opasnu. Iako su Mađari bili upoznati s velikosrpskom ideologijom, i bili svjesni opasnosti koja iz nje vreba i za njih (južnu Ugarsku/Vojvodinu), radije su išli svjesno oslabiti položaj Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji time što pružaju pomoć velikosrpstvu, samo zato da to bude na štetu Hrvata. Kako su pravoslavci u Hrvatskoj mogli dobiti istaknutije položaje samo ako se odreknu hrvatstva, pripadnosti hrvatskom narodu, mnogi su počeli napuštati pravoslavnu Crkvu pod jurisdikcijom u Slavoniji i Dalmaciji, i počeli su se postupno izjašnjavati Srbima koji u Hrvatskoj do 1918. nisu imali Srpsku pravoslavnu crkvu. Međutim taj proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca tekao je sporo, čak i nakon što je u Hrvatskoj 1887. osnovana probeogradska Srpska samostalna stranka (SSS). Proces posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca počeo je teči ubrzano stvaranjem politilke stranke Hrvatsko-srpska koalicija (H-SK), da bi proces konačno bio završen 1920. godine, nakon osnivanja jugoslavenske države.

Što se tiče pravoslavnog dijela stanovništva Hrvatske odnosno hrvatskih zemalja do 1918. godine, ono je bilo vlaškoga i cinarskog etničkog podrijetla. Gradsko pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj je bilo pretežito cincarskoga podrijetla, a seosko pravoslavno stanovništvo je bilo pretežito vlaškoga podrijetla. Na području današnje Republike Hrvatske su prije Prvog svjetskog rata i 1918. godine djelovale isključivo sljedeće pravoslavne crkvene organizacije:

- Metropolija u Srijemskim Karlovcima, zadužena za hrvatske zemlje
Slavoniju, Srijem i Zagreb, zatim,
- Bosansko-hercegovačka autonomna pravoslavna Crkva, ovisna o
ekumenskom patrijarhu u Carigradu, i
- Pravoslavna crkva u Dalmaciji, ekumenski ovisna o metropoliji u
Bukovini (dio Rumunjske koji se tada nalazio u Ugarskoj).

Austro-Ugarska Monarhija bila je „složena država“, dakle, multi-nacionalna, sastavljena od mnogih zemalja, i teško je bilo na okupu držati različite narode pod jednim vladarom, a kamoli ujediniti više pravoslavnih Crkava u jednu. Međutim, nakon versajske odluke o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, kako nas dalje sa sudbinom hrvatskih pravoslavaca upoznaje gospodin Štedimlija, između 1918. i 1920. se položaj tri pravoslavne crkve uveliko promijenio, naime, nestale su nasilnim djelovanjem državnih vlasti u korist Srpske pravoslavne crkve, a svu imovinu pravoslavnih Crkvi s hrvatskog područja prigrabila je Srpska pravoslavna crkva, da se ne kaže, da je tu imovinu opljačkala. Pravoslavno stanovništvo u hrvatskim zemljama i u Bosni nitko nije na plebiscitu ni pitao želi li ili ne postati dio članstva Srpske pravoslavne crkve nego su jednostranim aktom to postali, i automatski ih je svjetovna vlast, ne samo crkvena, počela brojiti u korpus srpskog naroda, tako da se broj Srba u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) preko noći povećao za nekoliko stotina tisuća, a broj Hrvata je istovremeno smanjen za nekoliko stotina tisuća. Godina 1918. bila je teški udarac, ne samo za Hrvate nego i za hrvatske pravoslavce koji su bez njihove volje posrbljeni. Mnogi od njih, sudjelovali su poslije, nažalost, u Drugom svjetskom ratu, i nakon toga u Domovinskom ratu, na strani srpskog agresora protiv svoje vlastite hrvatske domovine. Srbijanci su nakon 1918. nastojali i cijela hrvatska područja raskatoličiti i pretvoriti hrvatske katolike u pravoslavce, ali s gotovo nimalo uspjeha jer su katolici imali svoju jaku crkvenu organizaciju, R-kt. Crkvu, dok su hrvatski pravoslavci ostali bez zaštite jer su Srbijanci 1918. ukinuli sve pravoslavne Crkve osim Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kako bi se takvoj tendenciji stalo na kraj, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), a kako bi se nastavila srbizacija, nakon Drugog svjetskog rata je titoistički režim ukinuo odnosno uništio HPC kao i njene popove i vjernike. Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve bile su u jednoj pravoslavnoj Crkvi ujedinjene sve tri pravoslavne Crkve koje su do 1918. postojale u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Problem u vezi Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj danas je taj što to nije internacionalna Crkva kao Rimokatolička crkva nego je (srpska) nacionalna Crkva čijega vrhovnoga vjerskoga poglavara, koji pak postavlja prvog čovjeka SPC u RH, ne potvrđuje predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Republike Srbije, tako da se na taj način u bilo koje doba može pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj politički instrumentalizirati protiv njihove domovine Republike Hrvatske, ukoliko bi Beogradu u 21. st. odgovarala takva instrumentalizacija kao što je odgovaralo u 20. stoljeću. Sveto pravoslavlje, dakle, uopće nije sporno, sporna je anti-hrvatska i anti-semitska Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, poučava nas Štedimlija, i zato ga Srbi mrze odnosno ne vole.

Inače, neovisno od Štedimlije je vlaško podrijetlo hrvatskih pravoslavaca, a današnjih Srba u Hrvatskoj, utvrdio hrvatski sociolog i austro-ugarski znanstvenik dr. Ivo Pilar iz Zagreba koji se bavio različitim istraživanjima, a u klasiku pod naslovom „Južnoslavensko pitanje“ („Die südslawische Frage und der Weltkrieg“), Beč, 1918., i u posebnom je poglavlju opisao povijest hrvatskih pravoslavaca i njihovo vlaško etničko podrijetlo. Navodno je u Kraljevini Jugoslaviji počinio samoubojstvo, što je službena verzija, a vrlo vjerojatno ga je velikosrpski režim naprosto likvidirao kao opasnog znanstvenika koji znanošću dovodi u opasnost velikosrpsku ideologiju i politiku.

CBK

Komentari (24)
  • sanader aleksa
    procitajte popis stanovnistva like i krbave 1712 napravljen od austrougarske.
    definiciju vlaha u hrvatskoj (SVI ONI KOJI NISU
    AUTOHTONI NARODI)
    isti slucaj je i danas u europi upisu te kao exstrakomunitere bez obzira na tvoje porjeklo.

  • Mario
    Ni malo me ne cudi,sto dio pravoslavaca u Hrvatskoj ne zeli biti u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Znamo dobro ulogu SPC u ratovima po bivsoj YU, sjecamo se fotografija popova sa mitraljezima,ratnohuskackih govora...
    U Crnoj Gori su iz vojnih helikoptera spustali crkve upravo na mjestima tradicionalnog suzivota tri vjere,dovodili ratne zlocince u Cetinjski manastir,blagosiljali ratne zlocince,gradili crkve gdje su htjeli i prepravljali postojece u neovizantijskom stilu...
    To Sto oni nece priznati crnogorsku pravoslavnu crkvu niti ovu hrvatsku ne brine. One ce postojati jer postoje jaki razlozi.Na kraju, nisu priznali ni Makedonsku pravoslavnu crkvu.Broj nepriznatih ce se povecavati
  • Milan Rodic Majki  - U potpunosti se slazem SA gos Stedimlijom

    Mi Pravoslavni HRVATI ustvari pripadamo Crnogorskom narodu isada je historiska prilika
    da jednom zauvjek ostvarimo svoj san i konacno dobijemo svoj status koji vjekovima
    cekamo zajedno sa Makedonskom i Crnogorskom crkvom Pravoslavnom crkvom dobijemo crkvu Hrvata pravoslavne vjere pismo
    kojim pisemo koje znamo citati mi i nasa djeca a ne neko koje lici na kinesko i koje nijedan Hrvat pravoslavac nazna.
    Jasenak 27 12 2009 Milan RODIC
  • Anoniman
    čas si porijeklom iz Bosne , čas iz Crne gore ;) :x :evil:
  • Anoniman
    to što Srbi čitaju oba pisma znači da su pismeniji :D , ti si mnogo neobrazovan i glup čovjek i pritom veliki lažov, neće se ni Hrvati usrećiti tvojim hrvatstvom, znaš li ti ko je bio naš Njegoš-Srbin nad Srbinom
  • sv. Benedikt

    :angry-red: Ma to se par srba čobana naroljalo u krčmetini pa hoće biti veći hrvati ili hrvatine i od samih hrvata. Takovi su najgore smeće ljudskog roda ne poštuju niti svoje a kako će onda naše hrvatsko ? Sutra kad islam zavlada Europom to će biti prvi i najžešći islamisti. Jadna majka što ih nije pobacila ovako smotane. ;) Pozdrav svim pravim hrvatima i pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj osim ovim prolupalim čobanima :)
  • ŠEŠELJ
    Milane Rodiću nesrećo srpska,ko ti popi pamet.Zar se nikoga ni stidiš ni bojiš.Nemoj se sa Bogom sprdati vratiće ti se na potomstvu.Kazniće te kućni svetac ,ne pljuj po njemu.Koju ti je krsnu slavu djed ostavio da je čuvaš i svetiš?Ko će ti u toj tvojoj "crkvi"bogoslužiti?Hoće li možda otpadnici iz srpske crkve ili pedofili iz katoličke crkve koji svi od reda guze male Hrvate,ali Hrvati misle da će im se tako djeca posvetiti,ako prime od sveštenika u bulju.Svi ste vi bolesni,a takvim roditeljima bi bilo bolje oduzeti djecu.Zašto ne povedeš računa o srpskoj djeci koja su ostala bez roditeljske zaštite i staranja,a koju seksualno zlostavlaju razni vaspitači i sveštenici.Ima se mnogo pametnih stvari uraditi za dobrobit ljudi i djece,ali treba za to imati mozak i srce.Ti si i bez jednog i bez drugog.
  • dela973
    Shvatite da su ovakvi kao Rodic opasnost i za Srbe i za Hrvate, jer moze po POTREBI da bude sta hoce, njemu je svejedno. A za neznalice sledece: naravno da se moze biti pravoslavac a ne pripadati SPC, ali se zna koje pravoslavne crkve u svetu postoje. Ne moze se CRKVA osnivati kako kome padne na pamet. Ustvari moze, ali je to onda SEKTA. Tzv.Hrvatsku pravoslavnu crkvu Vatikan jeste neformalno pozdravio, ali je NIKADA nije priznao. Napisao sam i na gornjem forumu: Germogen je bio ukrajinski rascinjeni pop, a Stedimlija izdajnik koji nije smeo nos da promoli u Crnu Goru. Svi su ga se rodjaci do jednog pismeno odrekli. U svakom slucaju, obojica su stranci u Hrvatskoj. Koga cete ovoga puta naci, nekog rascinjenog pedofila ili lopova pa da kod vas nadje uhlebljenje, kao i onaj nesrecnik Miras na Cetinju? I ponavljam, sa BENEDIKTOM cu se sto puta pre sloziti jer covek zna ko je i sta je, nego sa raznim RODICIMA koji ne znaju ko im glavu nosi. Ponavljam, takvi su veliko zlo i opasnost!
  • Anoniman  - Problematični Rodić
    dela973...ti se malao razumiješ u politiku. Ako je Rodić to što jest - kako ga ti opisuješ, onda je on vrlo korisna osoba. To je čovjek za jednokratnu uporabu. Kad napravi neki dobar posao, onda mu poslije daš nogu u guzicu.On da bi se nekomu ulizao, mora nešto za uzvrat i napraviti. Ako on, primjerice, sakupi pedesetak ljudi koji će potpisati pristupnicu, tada je on svoj zadatak potpuno izvšio. Dakle, on ne može biti nikakva opasnost za HPZ. Kamo sreće da zajednica ima barem 10 Rodića......
    U svakom slučaju podržavam HPZ, jer želim živjeti sa Hrvatima kako su moji djedovi do sada živjeli. Ne želim ništa zajedničkog sa gedžama i čarapanima iz Srbije. Oni su nam do sada priskrbili dva pokolja 1941. i 1991.
    Zato pozivam sve otriježnjene pravoslavce koji su se do sada vezali uz srpstvo, da napuste te zločince. ŽIVJELA HPZ!
  • Nobile  - Neznalica Dela
    Ovi Srbin Dela potvrđuje da nema pojma o rimokatoličkoj crkvi kada govori da bi se mogla osnovati Srpska katolička crkva.Rimokatolici u cilom svitu imaju jednog poglavara ,a to je Papa bez obzira na naciju bili oni Hrvati ,Italijani Austrijanci ili Srbi . Za razliku od pravoslavlja di je Rusima pravoslavcima poglavar ruski patrijarh ,a ne carigradski patrijarh .To pokazuje da su sve pravoslavne crkve nacionalne crkve ,jer da nije to tako onda bi svim pravoslavcima poglavar bija u Carigradu koij je bija sjedište Istočnog Rimskog Carstva .
  • dela973
    Tako je Nobile sveznalico. Pravim ti paralelu: stvaranje HPC je jednaka budalastina kao i stvaranje neke kretenske Srpske katolicke crkve. Stvaranje svake pravoslavne crkve se odvija po crkvenim kanonima. Tako je i SPC trazila i dobila autonomiju tj. nezavisnu arhiepiskopiju od carigrdskog patrijarha 1219. godine. Shvati, stvaranje HPC na ovakav nacin je jednak stvaranju nevladine organizacije. A opet pak, nekakvo otcepljenje od SPC na teritoriji Hrvatske bi bio ravan svojevremenom otcepljenju protestanata od Vatikana, prakticnim uzurpiranjem njihovih crkava, dobara itd. Jel su tako nastali protestanti? Oteli su sve od katolicke crkve, spalili one koji su se bunili i napravili svoju. I posle je od nje nastalo ko zna koliko crkvi i crkvica i sekti i sektica. I ponavljam: koji se god Srbin odjednom setio da je pravoslavni Hrvat- eto vam ga. A budi siguran da ne treba ni jednom pravom Hrvatu!
  • Nobile
    Srbin Dela još jedanput pokazuje koliko je njegovo poznavanje povijesti vrlo malo ili nikakvo . Kao prvo mi ne stvaramo Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu , nego je obnavljamo .Padom komumizma obnovljene su većina hrvatskih stranaka ( HSP, HČSP,HNS ,HSS),dakle one nisu stvarane nego su obnovljene , tako je i sa HPC . Kao drugo HPC je priznala SPC na čelu koje se nalazio srbski patrijarh Gavrilo Dožić ,a ustav HPC je također pisala SPC . To znači da kada jedanput priznate nekog ,to više priznanje ne možete povući . Tako je i primjer Kosova ,gdje je Hrvatska priznala Kosovo , a Vatikan na čelu s papom nije priznao Kosovo .Hrvatska da i hoće priznanje Kosova ne može povući jer tu se radi od međunarodnom pravu .
  • Abraham  - ...
    " Mi Pravoslavni HRVATI ustvari pripadamo Crnogorskom narodu isada je historiska prilika
    da jednom zauvjek ostvarimo svoj san i konacno dobijemo svoj status koji vjekovima
    cekamo zajedno sa Makedonskom i Crnogorskom crkvom Pravoslavnom crkvom dobijemo crkvu Hrvata pravoslavne vjere pismo
    kojim pisemo koje znamo citati mi i nasa djeca a ne neko koje lici na kinesko i koje nijedan Hrvat pravoslavac nazna."
    Jasenak 27 12 2009 Milan RODIC


    Interesantno Rodicu, zitelji Jasenka u 2. Svjetskom ratu su bili okorjeli fasisti - cetnici, pa nije ni cudo da imas sklonosti da postanes sljedbenik Hrvatske pravoslavne zajednice (koja se temelji na fasizmu)...
    Takve kao ti samo mogu zaliti!
    Smrt fasizmu sloboda narodu!
  • banjanin
    Nije to nista cudno ,nakon osnivanja HPC pojedini su cetnicki zapovjednici polagali prisege Anti Pavelicu,samo sto to Srbi kriju kao i mnogo toga......zakukulje i zamumulje...tako vjesto...
  • Abraham
    "Oprosti mi im Rabbe, ne znaju sto cine"...
  • zokrock
    Zanimljivo je da je u 2. sv. ratu Jasenak uglavnom bio cetnicki, ali to sad nije bitno, vec odakle je taj Rodic koji kaze da je iz Jasenka, a ja znam da tamo nema Rodica?!
    Inace, da i to spomenem da u Jasenku i dalje stoje rusevine srpske pravoslavne crkve kao uspomena na 2. sv. rat!
  • zokrock
    Odgovor na Abrahamov komentar!
    Stanovnici Jasenka nisu bili fasisti, nego Srbi koji su se branili od koljaca i fasista pod imanom USTASE!!!
  • dela973  - Nobile sveznalica
    Dakle, vaspostavljate-to je termin koji se koristi u pravoslavlju- kvazi crkvu i tvorevinu ustaske Ndh i nemacke obavestajne sluzbe. Odlicno, svaka cast! Drugo, za tvoju informaciju, patrijarh Gavrilo je tada bio u logoru Dahau, a umesto njega je Spc vodio skopski mitropolit josif. Gde si ti cuo, nacuo, procitao, da je Spc priznala ili pisala ustav Hpc?! Da ne mislis na Milosa Oberknezevica koji je bio nekakav cinovnik u patrijarsiji, jedan kriminalac i probisvet koji bi za dinar prodao i majku a ne veru i naciju, i koji je u emigraciji pisao svakakve nebuloze?! Slusaj Nobile, vidim da nisi glup covek, ali ako hoces da raspravljas ne mozes prosto da kazes nesto bez ikakvog smisla i argumenta, tipa patrijarh je priznao Hpc i tacka! I to je to! Kako, kada. gde? Verujem da si se sluzio literaturom kada tvrdis tako nesto, pa ako se ja i ne slazem sa time jedino se tako moze raspravljati. Ja sam citao knjigu Veljka Djurica Ustase i pravoslavlje i toplo ti preporucujem da je procitas iako se verovatno neces sloziti sa svim sto tamo pise, pa onda mozemo da caskamo. Ovako je to bezveze.
  • dela973  - nastavak za nobila
    ... verovatno apriori ne verujes srpskim autorima. I jos nesto: rekao si "obnavljamo" crkvu, iz cega zakljucujem da si pravoslavac i Hrvat po nacionalnosti. Kazi mi sta su ti po nacionalnosti bili otac i deda?
  • licki sokol
    ovo je štedimlija:

    http://en.wikipedia.org/wiki/Savi%C4%87_Markovi%C4%87_%C5%A0tedimlija

    "He actively worked in the fascist Ustaše movement during World War II and was tried for Nazi collaboration after World War II.
    Contents
    [hide]"
  • Paranormalno
    GLUPANI, ako Vam se ne sviđa naša Crkva, ne morate niti dolaziti na ovu stranicu! Naši vjernici će dobiti Crkvu, a vi ćete zbog svojih težnji jedino odgovarati pred Gospodinom!
  • nobile_brazza
    Što se tiče srbskih auktora poznato je koliko Srbi ljube istinu, tako da kod nas kada netko nešto slaže imamo uzrečicu koja kaže da lažeš ko Srbin .Po nacionalnosti sam Hrvat a po vjeroispovijedi rimokatolik . I did i otac su mi Hrvati . Možda je tebi Dela i Svetozar barun Borojević lav od Soče također Srbin . I poruka svim Srbima ma gdje god bili sijali ste vjetar ,a požnjeli ste oluju .
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg