Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas295
mod_vvisit_counterJučer863
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan3273
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec9881
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2465391

Trenutno na stranici: 6
0 198.143.37.4
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
Kolaboracija Srpske pravoslavne crkve – garant srpske opstojnosti PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 0
LošeOdlično 
HPZ - Aktualnosti
Urednik Administrator   
Četvrtak, 18 Listopad 2012 15:43

URAĐIVALI SA SVIM VLADAMA I REŽIMIMA

Kolaboracija Srpsk peravoslavne crkve – garant srpske opstojnost

Tako da se gotovo pedeset godina govorilo o kolektivnoj krivnji katoličke crkvene hijerahije, dok se na drugoj strani, o pravoslavnoj hijerahiji, njezinoj kooperaciji sa okupacijskim vlastima, odnosno potpori koju je ista pružala kvislinškom režimu Milana Nedića, kao i idenficiranju sa ideologijom četničkog pokreta, prelazilo kao da se nikada ništa nije dogodilo.

  • Autor: Dr. Tomislav Vujeva
  • Utorak, 02.10.2012 13:17

O ulozi i djelovanju Srpske pravoslavne crkve za vrijeme Drugog svjetskog rata, gotovo da nema niti jedne ozbiljne studije, koja bi na objektivan, znanstveno-istraživalački i nepristran način prikazala pravo stanje stvari. Bivša jugoslavenska historiografija se nije toliko konfrontirala sa ovom tematikom, koliko je to bio slučaj sa Katoličkom crkvom i njezinom hijerarhijom. Čovjek se s pravom može zapitati, koji su razlozi bili da se historiografija ponijela ovako indiferentno prema ovoj problematici, kao i to, koji su faktori odlučili da se ova tema stavi ad acta?

Višegodišnja istraživanja provedena na ovu temu, kao i uvid u brojne dokumente koji se odnose na ovo razdoblje, ukazali su na to, kako je srpsko svetosavlje kroz cijelu svoju povijest postojanja, a napose u XX. stoljeću bilo prekriveno plaštom mitologije i misticizma. Stoga, ako se čovjek želi u potpunosti posvetiti ovom pitanju, onda mora računati da je zagazio u jednu političku i moralnu kaljužu, koja je bila ne samo simbol netolerancije, nego puno više inspirator i poticatelj ekstremne - velikosrpske ideologije.

Odgovor na gornje pitanje, zašto se onda, unatoč brojnoj arhivskoj građi ovoj temi nije dala veća pažnja, kao npr. Katolickoj crkvi, leži u tome da je svetosavska crkva bezrezervno prihvaćala sve vlade i režime tj. ponašala se makijavelistički, tako da je akceptirala i onaj kvislinški Nedićev, kao i onaj Titov- komunističko-ateistički, jer je to bilo u skladu sa očuvanjem velikosrpskih interesa. Prihvaćanjem komunizma 1945. godine, srpska crkvena hijerahija je ustvari pronašla model, kako s jedne strane, da spriječi iznošenje na vidjelo njezina prljavog rublja u vrijeme Drugog svjetskog rata, što joj je uvelike i uspijelo, a sa druge pak strane, vjerovala je da će joj loajalan odnos pomoći da u komunističke upravne strukture u Beogradu instalira velikosrpske elemente, koji će opet omogućiti kontinuitet velikosrpske ideologije, sada naravno, uz pomoću jednog drugog sredstva - jugoslavenskog komunizma. Stoga je ta hijerahija, čija je patološka odbojnost prema svemu što je katoličko, u kooperaciji sa komunistima lopticu krivnje za sva (ne)djela prebacila na Katoličku crkvu – crkvenu hijerarhiju. Tako da se gotovo pedeset godina govorilo o kolektivnoj krivnji katoličke crkvene hijerahije, dok se na drugoj strani, o pravoslavnoj hijerahiji, njezinoj kooperaciji sa okupacijskim vlastima, odnosno potpori koju je ista pružala kvislinškom režimu Milana Nedića, kao i idenficiranju sa ideologijom četničkog pokreta, prelazilo kao da se nikada ništa nije dogodilo.

Suradnja s nacistima

Upravo je to glavni razlog, da se u nekoliko riječi spomene sa kim i na koji način je svetosavska hijerarhija tijekom Drugog svjetskog rata surađivala.

Neposredno nakon što je kapitulirala Kraljevina Jugoslavija, u travnju 1941. godine, Srbija je postala područje pod njemačkom vojnom upravom. Iako je srpska visoka crkvena hijerahija izjavljivala, kako se protivi bilo kakvoj suradnji Kraljevine Jugoslavije sa nacističkom Njemačkom, sada u novim okolnostima, nakon što su Nijemci preuzeli vlast, srpski episkopi poduzimaju prve korake, kako bi se dodvorili nacistima i ispunili njihova očekivanja i želje. Rekli bi stari latini: 'Tempora mutantur, nos et mutamur in illis'.

Osim susreta okupacijskih vlasti sa najvišim strukturama svetosavske crkve, koji su se događali redovito, ipak puno veću pažnju zaokuplja spremnost crkvene hijerarhije da u suradnji sa nacistima rade na očuvanju reda i mira. Prema priopćenju Sv. Arhijerejskog Sinoda Srpske pravoslavne crkve - najviše izvršne i sudske vlasti - iz srpnja 1941. godine se kaže: - Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.

Zaista jedinstven primjer u porobljenoj Europi, gdje jedna konfesija izražava potpunu lojalnost nacistima i spremenost na kooperaciju. Kao što je bilo i za očekivati, za jedan ovakav odnos, srpski episkopi su dobili i nagadu, koju im je saopćio vojni zapovjednik u Srbiji, Ludwig Schröder, a sastojala se je u tome, da će visoki crkveni velikodostojnici uživati sve povlastice u vršenju svojih dužnosti. Obećanje je u potpunosti održano, jer od devet eparhijskih središta na području njemačko-talijanske okupacije, sve one su sačuvale crkvenu organizaciju.

Bez protesta na antižidovske zakone

Ti harmonični odnosi se nisu pogoršali niti objavljivanjem brojnih antižidovskih zakona, koje je u suradnji sa vladom Milana Nedića, donijela okupacijska vlast. A da je tako u prilog govori i činjenica, da sa strane tadašnje srpske crkvene hijerarhije nije uložen niti jedan protest, koji bi, ako ne u potpunosti spriječio donošenje tih zakona, onda barem ublažilo njihovu provedbu. Čini se da srpskim episkopima, oko nije progledalo, niti srce jače zalupalo, zbog brojnih nečovječnih čina, koji su se zbivali u njihovoj neposrednoj blizini, protiv njihovih sugrađana - Židova. Da su kojim slučajem učinili neke korake u spašavanju židovske populacije, onda zasigurno, Beograda nikada ne bih postao 1942. godine 'Judenfrei', kako stoji u jednom od dokumenata odaslanom u Berlin.

Jedna od prvih odredbi okupacijske vlasti bilo je 'vanjsko' obilježavanja Židova sa žutom trakom, gdje je stajalo Jevrejin – Jude. Ova diskriminacijska odredba za Židove u Beogradu postala je obvezna još od 19. travnja 1941. godine, dok su iste mjere za područje Nezavisne Države Hrvatske bila na snazi od 21. svibnja 1941. godine Govoreći o mjerama u NDH, sveučilišni profesor Dr. Ivo Goldstein ( u knjizi Holokaust u Zagrebu, str. 125.) ističe kako su ove oznake prethodile istim takvim u Trećem Reichu, želeći naglasiti da su u stvari vlasti u Zagrebu uvođenjem tih mjera, dale dobar primjer nacistima, kako se treba postupati prema Židovima. Zašto Dr. Goldstein nije spomenuo, da su možda ipak ove beogradske mjere bile primjer Trećem Reichu, jer su one prije ozakonjene, ili možda spomenuti da su takve mjere još od 1939. postale obligatorne u Poljskoj, o čemu govori i Enzyklopädie des Holocaust, Die Verfolgung und Ermordung der europäischen Juden, Band II, H-P. str. 750..

Promulgacija ovih zakona u NDH, naišla je na veliku kritiku od strane crkvene hijerahije, prije svega zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, dok su se crkveni velikodostojnici u Srbiji vladali potpuno indiferentno na uvođenje ovih mjera.

Suradnja s Nedićem i Mihailovićem

Poseban vid suradnje dogodio se na relaciji između Srpska pravoslavne crkve i kvislinške vlade Milana Nedića, odnosno četničkog pokreta Draže Mihailovića. Ova činjenica nikako ne treba iznenaditi, jer i Nedić i Mihailović su kovali planove, kako i na koji način realizirati ideju o uspostavi Velike Srbije, a sve to uz podršku i blagoslov svetosavske crkvene hijerarhije. U svome memorandumu iz 1942. godine, Milan Nedić detaljno analizira i argumentira, kako i na koji način se treba provesti ova misao. Kao i velika većina srpskih ideatora i za Nedića je najprigladniji način bilo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva sa onog područja koje su Srbi priželjkivali. U brojkama je to značilo otprilike ovako, 800.000 ljudi trebalo je milom ili silom preseliti. Pred komunističkim sudom Nedić je potvrdio te svoje namjere, ali je i dodao kako je on to planirao provesti uz pomoć Nijemaca.

Nema sumnje, da je Nedić o tom svome naumu detaljno upoznao i arhijereje srpske pravoslaven crkve, koji su ga posijetili u listopadu 1941. godine, te su isti, zadovoljni ovim namjerama jednoglasno izjavili da će se 'Arhijereji Srpske pravoslavne crkve boriti na strani Milana Nedića', što su i učinili.

Osim Nedića, s kojim je crkvena hijerarhija jako dobro surađivala, ipak puno veću potporu iste, uživao je Draža Mihailović, sveti ratnik ili nepogrešivi duhovni vođa srpskog naroda, kako mu i danas tepaju neki predstvnici Srpske pravoslavne crkve. Ideologija četničkog pokreta bila je jako dobro primljena od strane pravoslavnog svećenstva u toj mjeri, da se isto od samoga početka u potpunosti solidariziralo i identificiralo s tom politikom. Veliki broj pravoslavnog klera se priključio jedinicama Draže Mihailovića, obnašajući raznorazne dužnosti, od onih običnih službi, do visokih političkih i vojnih funkcija. Isto tako, brojni četnički komandanti su bili rado viđeni gosti kod najviših crkvenih struktura, gdje su dolazili po savjete i pomoć, kako se može vidjeti u arhivskoj građi. Upravo taj intiman odnos između klera i četničkog pokreta bio i glavni razlog, da četnička genocidnost nikada, niti u vrijeme Drugog svjetskog rata, a niti za vrijeme ovoga posljednjeg, nije naišla na osudu visokih crkvenih krugova, koji su četnike smatrali jedinim vjerodostojnim sredstvom u ostvarivanju velikosrpski ciljeva.

Pismo patrijarha Pavla lordu Karingtonu

http://www.dnevno.hr/images/600/74892.jpgI ovaj posljednji rat na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine pokazao je svu perverznost svetosavlja, koje, umjesto da djeluje smirujuće na svoju pastvu, ono je jos više huškalo vlastiti narod, po već ustaljenoj, dobro provjerenoj matrici, o ugroženosti srbstva i srpske crkve. Tko se samo ne bi sjetio onog jedinstvenog pisma srpskog patrijaha Pavla iz jeseni 1991. godine, kojega je uputio lordu Karingtonu u kojem kaže: - Vreme je da se shvati da žrtve genocida (o.a. Srbi) i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu da žive više zajedno... Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima ... granice Hrvatske, nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Jospia Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti.

Čini se da je srpski patrijarh htio upozoriti ugladenog europskog gentleman(a) , kako Srpska pravoslavna crkva neće skrštenih ruku promatrati razvoj događaja, nego da će se aktivno uključiti u krojenje povijest na prostoru Jugoslavije, što ovaj zasigurno nije uzeo ozbiljno. Nadalje, najveći moralni autoritet kod Srba, stavio se u ulogu vrsnog povjesničara, pa je počeo lordu Karingtonu davati i pouke iz srpske prošlosti, koja je i ovoga puta protkana mitologijom i krivotvorinama, upozoravajući ga, kakva sudbina čeka njegovo stado, ukoliko ostanu izvan zemlje matice. Po svoj prilici argumenti patrijarha Pavla nisu bili toliko jaki, da bi fascinirali uglednog europskog političara. Dobrica Ćosić, srpski književnik i političar, osoba koja je početkom 90-ih bila rado viđeni gost Srpske pravoslavne crkve, govoreći o laži, kao nečemu što je sastavni dio srpstva, odnosno srpske političke i duhovne elite, kaže:

- Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; Lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

To su riječi uglednog srpskog književnika, onog koji je zajedno sa Slobodanom Miloševićem sklopio pakt sa svetosavskom crkvom, samo sa jednim ciljem, a taj je bio uspostava etnički očišćene - Velike Srbije.

On bivši 'komunjara' nije smetao srpskom crkvenom vodstvu 90-ih godina, zbog svoje ideološke pripadnosti, jer cilj, kojega su Srbi imali nadilazio je sve razlike koje su postojale.

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg