Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas373
mod_vvisit_counterJučer738
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan2488
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec9096
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2464606

Trenutno na stranici: 15
0 198.143.37.23
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
TRIJUMF TUĐMANIZMA I DOMAĆE SLUGE PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 1
LošeOdlično 
HPZ - Aktualnosti
Urednik Administrator   
Ponedjeljak, 03 Prosinac 2012 21:29

3

TRIJUMF TUĐMANIZMA I DOMAĆE SLUGE

Godine 2003. tiskao sam dvije knjige sa, za to vrijeme, vrlo neobičnim naslovima:

Trijumf tuđmanizma;

Nepoćudne knjige / Trijumf tuđmanizma 2.

Doista nisam vjerovao da će ti naslovi postati stvarnost već 2012. godine. Oslobađajuće presude našim generalima doista jest trijumf tuđmanizma, pa tako o tome i pišu mnogi komentatori.

Međutim, to ne znači da će se Hrvatska i ponašati u skladu s time, tj. u skladu s pobjedom hrvatske nacionalne ideje. Iz jednostavnog razloga što je danas i vlast i svi glavni mediji u rukama onih koji nisu željeli neovisnu Hrvatsku. Oni sigurno neće prestati sa svojom antihrvatskom rabotom. Pa i zašto bi kada su sve i stekli takvim radom?

Zato je zgodno istaknuti, kako i među Srbima ima onih, kojima je istina mnogo draža, nego takvima u Hrvatskoj. Tako je Hrvatski program Radio Vatikana 23. studenoga 2012. prenio ovaj osvrt na pisanje Danice Drašković, supruge Vuka Draškovića  kao i dio njezina teksta:

Portal Herceg Bosna prenosi razmišljanje Danice Drašković, žene Vuka Draškovića koji je napose svojim knjigama prepunima laži potpirivao velikosrpske osjećaje za osvetom. Inače čitav članak se može naći na internetskoj stranici NOVE SRPSKE POLITIČKE MISLI, časopisa za političku teoriju i društvena istraživanja. Mi ovdje prenosimo samo dio članka o današnjoj, europskoj Srbiji koja je, doduše prije raspleta slučaja Gotovina i Markač očekivala kako će datum početka pregovora dobiti do kraja godine. Evo doslovnih riječi Danice Drašković:

„Ratovali smo dosta. Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I što smo uradili? Poraženi svuda, istjerani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koje sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima političkim i vojnim komandantima“ - podsjeća Draškovićeva, te postavlja pitanje „I što sad?!“ Na to pitanje odmah i odgovara: „Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali. Hoćemo da to prodamo svijetu kao patriotizam, odbranu naroda i teritorije, ali ne ide. Surova istina grobalja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, hladnjače pune albanskih civila po jezerima Srbije, policijski poligoni puni skrivenih, prenijetih s Kosova, leševa Albanaca, opljačkane banke, porušene kuće, uništene obitelji, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima svijeta i jasno opisuju udruženi zločinački pothvat, baš kao što su kazali haški tužitelji…“

Samim time neizravno navješćuje zašto u slučaju Gotovina i Markač teza Tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu u Hrvatskoj, naprosto nije mogla proći. Nije, naime, bilo moguće ne naglasiti razliku između agresora i onoga tko je tu agresiju zaustavio, ističe Danica Drašković nakon konstatacije da svi srpski političari kako god se kitili europejstvom zapravo vode Miloševićevu politiku.

Cijeli članak Danice Drašković vidi na web stranici:

http://www.nspm.rs/hronika/danica-draskovic-sedam-tacaka-iz-zahteva-za-pregovore-sa-eu-sedam-slamki-spasa-za-srbiju.html

Zapravo, kad čitamo da tako netko govori u Srbiji, uvijek i iznova se zapitamo kako je moguće da mi imamo puno ljudi u Hrvatskoj koji to ne vide? Kako je moguće da su na političkom programu koji je u suprotnosti s tim što govori gđa Drašković, dobili izbore, zavladali svim medijima?

Zato nije bilo ni čudno da nisu sačekali ni jedan dan i odmah su nastavili s podržavanjem velikosrpske politike, s podržavanjem onoga što je tako istinito opisala gđa Drašković.

Kako hrvatski državotvorni komentatori odgovaraju na taj nastavak njihove prljave antihrvatske rabote? Već smo vidjeli kako je, zbog toga što je opisao njihov prvi dan u tom poslu, prosao Tihomir Dujmović.

Zapravo odgovor na to svoje pitanje našao sam na portalu Hrsvijet istoga dana kroz tri kolumne naših poznatih komentatora.

Prvi je analitički pristup kao u kolumni Benjamina Tolića (Hrsvijet, 30. studeni 2012.):

IDEOLOŠKI DRAGULJ

Svakoga čuda tri dana dosta! To će reći: ljudi i narodi na svašta se brzo naviknu. Teško je protusloviti toj mudrosti. Ali, evo, prođe već desetak dana od Meronove presude Gotovini i Markaču, a strasti se ni u Hrvatskoj ni oko Hrvatske ne smiruju. Nema znakova ni da će se tako skoro smiriti. Dapače, plamsaju sve jače.

A epohalna Meronova presuda u biti je – banalna. Ona samo potvrđuje da oslobađanje državnoga teritorija oružanom silom nije zločin. Komu je to ikad bilo prijeporno? Hrvatska je u Oluji, uz minimalne ljudske gubitke i na svojoj i na neprijateljskoj strani, oslobodila približno petinu svoga državnog teritorija od petogodišnje srpske okupacije. S obzirom na okrutnost okupatora: ubojstva, mučenja i progon nesrpskoga pučanstva, ni osobna poratna odmazda, koju je pravosuđe u međuvremenu uglavnom kaznilo, nije bila brojnija nego drugdje u sličnim okolnostima. Pa zašto onda ta presuda tako žestoko potresa ljude i narode?

Zašto, primjerice, potresa komentatore Der Standarda, Süddeutsche Zeitunga ili Frankfurter Allgemeine Zeitunga? Tu nema nikakve dvojbe. Nitko od njih ne poriče pravednost Meronove presude. Ali u njoj nema hrvatskoga zločina! Stoga ta presuda škodi pomirbi Hrvata i Srba. Kako?! Zašto?! Pa stoga što je Europska unija zamislila ostvariti tu pomirbu oportunom raspodjelom krivnje za krvavi raspad Jugoslavije. A Meron se oteo kontroli! I time ugrozio bruxelleski geostrateški projekt – Zapadni Balkan. Jer se takva zajednica, kao dvaput dosad, može ponovno uspostaviti samo na nepravdi prema Hrvatima.

Zašto Srbi u Srbiji cvile? To je razumljivo. Oni su se nadali da će Bruxelles srpski velezločin preko Haaga obzirno raspodijeliti na „sve naše narode i narodnosti“. Uostalom, dobili su čvrsta obećanja. Da nisu, zar bi zlatousti hrvatski predsjednik Ivo Josipović onako „politički korektno“, bez imalo srama, tvrdio da su ratovi između Srba, Hrvata i Bošnjaka posljedica „konglomerata loših politika“? Ili govorio o mogućnosti povlačenja hrvatske tužbe zbog genocida? Ili izjednačivao hrvatski osvetnički izgred u Paulinu Dvoru sa zločinom srpske državne politike na Ovčari? Ugodno je to bilo uhu Borisa Tadića jer je dobro znao da je hrvatska „zločinačka narav“ („genocidnost Hrvata“) gotovo pola stoljeća obilno hranila srpsko-hrvatsko „bratstvo i jedinstvo“.

A sad je sudac Theodor Meron bezobzirno smrskao taj ideološki dragulj! Naravno, bolno je vrisnuo srpski predsjednik Tomislav Nikolić. I cijela politička klasa u Srbiji. I diplomati. I humanitarci. I duhovnici. Kako ne bi, kad su prevareni, izdani?! Sve što je cijelo desetljeće gradilo i izgradilo Tužiteljstvo Haaškoga sudišta pod vodstvom Carle del Ponte sad se u hipu srušilo. Srbija je ojađena, od jada obnevidjela. Ne vjeruje da u svijetu ima zdrava razuma. I psiče na Hrvatsku, kao da je Hrvatska sama sebe u Haagu oslobodila! Srbiji suze briše haaški tajkun Anto Nobilo, tvrdeći da je Oluja bliže genocidu nego Vukovar, a Zoran Pusić jadnicu tješi, uvjeravajući Savu Štrbca da ima još Hrvata koji ne misle kao sudac Meron.

Ali i te je Hrvate duboko potresao veličanstveni sudac. Oni su do jučer blatili Domovinski rat i njegove junake. Oni ni u najsvečanijim časovima ne propuštaju spomenuti hrvatske zločine (Josipović, Milanović). Oni samosvjesna Hrvata mogu zamisliti samo kao zločinca. To je plod polustoljetne indoktrinacije. Vrijeme im je u zadnjih dvadesetak godina temeljito oljuštilo doktrinu. Netaknut je ostao samo glavni dragulj ideologije – hrvatski zločin. A kada je Meron tu stigmu skinuo s Domovinskog rata, našoj je tzv. ljevici do daljnjega ostala samo „ustaška zmija“ (Josipović) i „humanizam“ partizanskih stratišta.

Pred nama su se, eto, bez naše zasluge, prvi put nakon Oluje, otvorile krasne mogućnosti. Domoljubna bi vlast sada imala puno posla. U Zagrebu bi podignula dostojan spomenik prvomu hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu; obnovila bi državnu simboličku sferu (Oltar Domovine, upotreba državne zastave, proslave državnih blagdana); iz javnog bi života uklonila tragove komunističke diktature; svoje bi državljane izjednačila u političkim pravima: uskratila bi novčanu potporu protuhrvatskim građanskim udrugama i protuhrvatskim znanstvenim projektima; prestala bi financirati protuhrvatsku promidžbu (srpski tjednik Novosti)… Ali te će mogućnosti, na žalost, još dugo čekati ostvarenje, jer odviše su moćni ljudi koji vjeruju da ono što je ljudski gnjusno može biti politički ispravno. Oni će nas još dugo vrtjeti oko svoga ideološkog dragulja.

Drugi pristup je humoristički. Uvijek je dobro ismijati one koji zbog novca ili ideologije rada protiv svoga naroda. To je najbolji način da im prisjedne i novac i ideologija. To se sjajno može vidjeti iz kolumne dr. sc. Damira Pešorde (Hrsvijet, 30. studeni 2012.):

'KAMA SUTRA' ILI 'KAMO SUTRA?' ZA TITOVE PIONIRE

''Karajte me karirano!'' bolno arlauče raspamećeni Viktor Ivančić na stranicama manjinskih ''Novosti'', izdašno financiran većinskim novcem još od onog dana kada su mu se roditelji znakovito pogledali negdje ispod Trebevića ili Jahorine. Pa nariče dalje jugoslavensko siroče željno ispunjenja: ''Utjerajte mi voljenu Hrvatsku u kosti. Ugurajte mi voljenu Hrvatsku u sve raspoložive šupljine. Uz pomoć voljene Hrvatske istisnite iz mene ostale sadržaje. Neka budem toliko ispunjen voljenom Hrvatskom da u meni ne ostane ništa ljudsko.''

Ne znam ima li itko u Hrvatskoj voljan izaći u susret raspaljenom Viktoru, ali i ako ima, uzaludan bi mu bio trud. Naime, isti je ''toliko ispunjen voljenom Jugoslavijom'' da u njemu više nema mjesta ni za što. Ukratko, čovjek je doživio živčani slom zbog oslobađajuće presude generalima pa arlauče bezveze. Ipak, jedan savjet: za ono iz prve rečenice bolje mu dođe štafeta. Možda i pomogne.

Ante Tomić se prije izvjesnog vremena žalio kako ga je jedan lučki radnik prilikom silaska s trajekta uvrijedio dobacivanjem: ''Tomiću, di ti je dečko?'' Uzrok tom neukusnom dobacivanju bilo je Tomićevo prethodno identificiranje s ''hrvatskim pederima'' u tekstu ''Hrvatsko redarstvo valjano je obranilo nas hrvatske pedere''. Plemenit je bio Tomićev angažman u zaštiti jedne manjinske društvene skupine, no takav angažman povlači i određene posljedice. Svijet nije savršen; da jest, takav angažman ne bi bio ni potreban. No u Tomićevom slučaju kao da je nešto dublje u pitanju. Pa se kao zreo muškarac upustio u pisanje pisma Anti Gotovini. Pismo je prilično pubertetski intonirano, garnirano rečenicama tipa 'Mnogo puta poželio sam da vas mogu upitati ' i sl. Neuobičajeni pokušaj intimiziranja s čovjekom koji vjerojatno ne zna ni da postoji sitni obrtnik iznad čije se radnjice koči natpis ''Vlaška posla'' kulminira u završnoj rečenici: Pa i vi sami, dragi moj imenjače, dobili ste slobodu, ali kad se osvrnete, iza vas je jedanaest i po sasvim besmislenih, uzaludnih godina. I tu dolazim do posljednjeg, meni najvažnijeg pitanja. Osjećate li se možda nakon svega, što ja znam, malo blesavo? Sve mi se nekako čini da Tomić vlastiti osjećaj frustriranosti zbog ''besmislenih, uzaludnih godina'', koje je uložio u strastvenu borbu protiv svega onoga što simbolizira hrvatska pobjeda u nametnutom ratu, pokušava projicirati na Gotovinu. Bilo kako bilo, čini se da Tomić još nije ''našao dečka'', to jest adekvatno ispunjenje. Stoga je i dijagnoza njegova slučaja identična kao i za Ivančića. A i terapija bi bila ista. Ipak, unatoč sklonosti humorističkom žanru, Tomić je melankoličniji tip od drčnog Ivančića, pa on ne arlauče, već uzdiše. Stoga bi ga vjerojatno zadovoljilo da Titovu štafetu tek malo pridrži.

Treći iz ove tužne družbe ostarjelih pionira, Predrag Lucić, u svojim je prljavim maštarijama skloniji fetišizmu, što dokazuje i naslov njegove ''poetske'' reakcije na oslobađajuću presudu u Haagu - To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… U svojoj fokusiranosti na materijalno Lucić prati sudbinu imaginarnog frižidera koji je poslije Oluje ukraden iz Knina i odvezen u Split. Poetska storija ukradenog frižidera prilično je nategnuta i nevjerojatna, ali nećemo cjepidlačiti, treba razumjeti čovjeka kojemu je srce odvezeno na ukradenom traktoru devedeset pete. Vratite mi srce da ne moram pisati o frižiderima i regalima, vrišti svaka Lucićeva rečenica. Šteta što štafeta nema oblik srca, pa se Luciću ne može pomoći na isti način kao Ivančiću i Tomiću. No, ima tu lijeka, otisak kopita oblika je i veličine srca.

Mogli bismo i dalje navoditi otužne figure pionirske Kama sutre, ali čemu? Nema tu neke inventivnosti ni životne radosti, tek frustracije, uskraćenost i uzaludna ''ukrudba''. Međutim, pred pionire se postavlja pitanje još važnije od nataloženih emotivnih frustracija, to je pitanje: Kamo sutra? Što činiti i čime tržiti kada je, izgleda, ideja jugoslavenske obnove na temelju ''bratske'' raspodjele krivnje za niz ratova tijekom devedesetih definitivno propala? Ne osjećam se pozvanim da rješavam to složeno pitanje, no kako ti ljudi žive među nama, ukupnog zadovoljstva zajednice radi svejedno ću nabaciti neke prijedloge koji, naravno, nikoga ne obvezuju.

Proizvodnja i plasman ''hrvatskih zločina'' jedan je od starih, nečasnih obrta. Poznaju ga Mleci i Habsburška Monarhija, pa i ondašnja Europa kroz priče o ''strašnim Hrvatima'' i senjskim uskocima kao ljudožderima. Taj stari zanat svoj pravi procvat doživio je u Titovoj Jugoslaviji, na njemu su se brojni obogatili, no nakon devedesetih obrt im je neplanirano zamro, da bi nakon dvije tisućite, oslonjen na haašku i domaću političku podršku, ponovo živnuo. Nakon Meronove presude tom starom i nečasnom zanatu opet prijeti zamiranje. Strašno je to kad se, recimo, fetiva Splićanka Julijana Mojsilović-Dežulović jednog jutra ustane i prošeta rivom, a ono ispod cimera Tomićeve radnjice ''Vlaška posla'' piše ''Zatvoreno do daljnjeg, zbog pada interesa'', dok ni desetak metara dalje dođoši Čelan i Jović rasprostrli tezgu prekrivenu hrvatskom zastavom i prodaju svoju ''srboždersku, ustašku boraniju'', a narod grabi kao lud. Da se takvo što nečuveno ne bi dogodilo, stari bi obrt trebalo zaštiti nekom državnom uredbom o ''zaštiti starih obrta i zanata'' ukoliko takva već ne postoji, a ukoliko postoji, tada bi i ovaj zanat kojim se bave Ivančić, Tomić i slični sitni obrtnici trebalo uvrstiti na listu starih obrta, uz opančare, iglare, gargašare i grebenare. Tako bi se sačuvao jedan tradicijski obrt od izumiranja, a ljudi nikome potrebni dobili neku svrhu i posao. Ljupko bi bilo vidjeti na nekom sajmu starih obrta Tomića ili Dežulovića kako na štandu do proizvođačice licitarskih srca nude svoje pisanije o regalima, frižiderima i drugim ''hrvatskim zločinima'' te potanko objašnjavaju kako te njihove rukotvorine nastaju.

Ali nekako predmnijevam da to njih ne bi zadovoljilo, zato će nas nastaviti gnjaviti svojim naricaljkama i ispadima nepatvorenog barbarogenijskog bijesa dok god sve siromašnija država bude održavala njihove opskurne tiskovine.

Treći pristup je onaj koji daje pogled unaprijed, i upozorava na ono što će raditi ili već rade neprijatelji hrvatske države i mrzitelji hrvatskog naroda. Već sam naslov komentara Željka Primorca (Hrsvijet, 30. studeni 2012.) upozorava:

NOVA NADA ZA POKLONIKE REGIJE - OSUDA POLITIČKOG I VOJNOG VRHA HR HERCEG BOSNE

Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču samo je nakratko uzdrmala poklonike izjednačavanja krivnje za ratne sukobe na tlu bivše Jugoslavije. Šok je trajao točno koliko i euforija naroda zbog oslobađajuće presude, čim je euforija splasnula probudili su se i dežurni zagovornici teze o „udruženim zločinačkim poduhvatima nacionalističkih politika na svim stranama“.

Kada već nisu uspjeli nametnuti zločinački karakter procesu hrvatskog osamostaljenja i Domovinskom ratu, kompromitaciju hrvatskog vojnog i političkog vodstva iz vremena osamostaljenja pokušavaju postići u Bosni i Hercegovini, odnosno prikazujući Republiku Hrvatsku kao agresora u BiH. Proces koji se u Haagu vodi protiv vojnog i političkog vodstva Herceg-Bosne, a koji je ušao u završnu fazu, platforma je s koje će zagovornici izjednačavanja krivnje pokušati novi udar na predsjednika Tuđmana i Domovinski rat. Posljednja nada silama bezuvjetnog zagovora pomirbe u regiji osuda je političkog i vojnog vrha Herceg-Bosne. Presuda Prliću, Praljku, Čoriću, Pušiću, Petkoviću i Stojiću ponovno bi vratila u igru nevladine udruge i njihove čelnike čija je retorika, oslobađanjem Gotovine i Markača, potpuno poražena i prezrena u javnosti.

Eventualna osuda vojnog i političkog vodstva Herceg Bosne, koji se na haaškom sudu terete za udruženi zločinački poduhvat kojemu je cilj bio da se politički i vojno podčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci i drugi ne Hrvati s područja Herceg Bosne, idealna je prilika za nametanje stare Mesićeve teze o RH kao agresoru u Bosni i Hercegovini.

Naime, tužiteljstvo, ali i ljevica u Hrvatskoj, godinama tvrde kako je Herceg Bosna bila pod izravnim nadzorom Zagreba, odnosno kako je Republika Hrvatska upravljala svakim segmentom civilnog života u Herceg Bosni, ali i vojnim operacijama HVO-a.

Nekadašnji jugoslavenski tužitelj, danas odvjetnik i nezaobilazni sudionik svih javnih događaja u Hrvatskoj, Anto Nobilo, tvrdi kako će haaški sud presuditi kako je Hrvatska bila agresor u BiH. Nobilo nadalje tvrdi kao je HVO prvi započeo rat protiv Bošnjaka napadom na jedinice Armije BiH u Prozoru u listopadu 1992. te kako su HVO i HV počinili brojne zločine diljem srednje Bosne.

Nobilo u slučaju optužbe protiv Herceg Bosne čvrsto stoji na stavovima suda u Haagu, kao što je bio slučaj sa optužnicom protiv predvodnika „Oluje“, ne zagovara se individualna odgovornost već se optužnica podiže protiv jedne politike, sudi se jednoj nacionalnoj politici. Kao i u slučaju „Oluje“ tužiteljstvo i nevladine organizacije te pojedinci iz javnog života do u detalje koordiniraju svoje javne nastupe nastupajući kao interesna politička skupina.

Upravo inzistiranje na udruženom zločinačkom poduhvatu te suđenje političkim i vojnim predstavnicima jedne povijesne epohe, a preko kojih se zapravo sudi procesu nacionalne emancipacije Hrvata u Hrvatskoj i BiH, dokazuje političku dimenziju suda te negiranje samih postulata suda kako će se procesi voditi prema individualnoj odgovornosti.

Hrvatska je prvu bitku u ratu za obranu povijesne istine o svojoj samostalnosti dobila u Hrvatskoj preko oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču, nova bitka će se voditi u Bosni i Hercegovini kroz proces vojnom i političkom vodstvu Herceg Bosne. Hrvatska će se, kao i nekada u ratu, ponovno morati braniti na teritoriju BiH.

Ne zaboravimo da su se (bivši) komunisti 2000. godine vratili na vlast s parolom:

ONI SU NAMA OPROSTILI.

MI NJIMA NEĆEMO!

Da je i danas sprovode, više je nego očito. Pa zar nam nisu i obećali crvenu Hrvatsku?

Zato je od velike važnosti da imamo što više ovakvih tekstova. Moraju znati da baš nije sigurno da će im biti oprošteno i ovaj put.

Pogotovo, ako nastave sa svojom antihrvatskom rabotom. To nas i obavezuje činjenica, na koju nas upozorava i Primorac. Mi imamo još izuzetnih Hrvata u Haagu. Samo za generala Praljka su tražili 45 godina robije. Optužnice su izmišljene, kao i ove za Gotovinu i Markača. A u tom ‘sudu’ je već bilo “nerazumnih” tj. suludih presuda. Na primjeru Darija Kordića znamo da je nekad dovoljno da im dokažu da se radi o izuzetnim Hrvatima. A Praljak i oni koji su optuženi zajedno s njim, to doista jesu, zar ne?

Akademik Josip Pečarić

Lahore, 3. 12. 2012.

Отныне "Характеристика СПК 'Черлена'"Хуан Валдес больше не станет полагаться на "Характеристика Ступинского лесхоза"Бога.

Это ведомство на-зывается КЮРЕ.

Но Луиза "Характеристика стада бурої молочної худоби за господарсько-біологічними якостями в умовах агрофірми"не стала допытываться.

На случай, если они "Характеристика тракторів та сільсько-господарських агрегатів"будут не слишком расторопны, через "Характеристика типов почв"одну из "Характеристика хозяйства АК УО 'ВГАВМ'"подставных компаний он нанял охрану.

Зато было "Характеристики типов постоянных кормовых угодий"много работы для солдат.

Римо, "Характеристики чернозема"пленку с морковкой надо сунуть "Характеристика хозяйства РДУСП 'Папоротное'"кролику в рот, потом навести "Характерные особенности развития сельского хозяйства Японии после Второй мировой войны"аппарат на человека и нажать кролику на нос.

Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg