General Željko Glasnović bio je gost hrvatske zajednice u Australiji. Tim povodom dao je intervju za hrvatski tjednik BokaCro Press iz Sydneya.

– Uvijek dolazimo nažalost do problema tih naših “preobučenih komunista”. Mentalni sklop bivših komunista još je živ?

- Nažalost oni koji su nekada išli po mišljenje u Beograd, sada su samo zamijenili gospodare, sada idu po isto mišljenje, ali u Bruxelles. Mentalni sklop slugu nije promijenjen. Tko je uostalom pisao optužnicu protiv generala Gotovine i Markača, nevladine tzv. hrvatske udruge za ljudska prava u Beogradu. Mentori u tom pisanju su im bili bivši pripadnici UDBE. U normalnoj civiliziranoj državi ljudi poput Boljkovca i Manolića bili bi u mišjoj rupi, a oni su medijske zvijezde, umjesto da im se sudi.

-Neki pričaju da je to bila cijena stvaranja Hrvatske, i da je dr. Tudjman prihvatio i takve ljude, radi višeg cilja, stvaranja nove Hrvatske?

– To su vam floskule, totalne floskule. Gledajte, bez čišćenja i dekomunizacije Hrvatske nema napretka. Ne mogu biti ljudi u Ministarstvu unutarnjih poslova i voditi ga kao Boljkovac, za kojeg se zna da je svojom rukom likvidirao najmanje dvadeset ljudi, to je ono što se sigurno zna. To su ljudi koji patološki mrze Hrvatsku državu i koji i dan danas kriminaliziraju domovinski rat. Nakon što je medjunarodni sud s Hrvatske skinuo “ludjačku košulju” koju ti UDBAŠI sve ove godine navlače na Hrvatsku oni i danas ne posustaju, i danas imaju snage napadati. Tisuće ljudi ubijeno je nakon drugog svjetskog rata, stotine su grobnica ostale po cijeloj Hrvatskoj od onoga rata, i nikome ništa. Mnogi su pobijeni i zbog toga da se uzme njihova imovina. Ja pričam o drugom svjetskom ratu, mi nismo ni njega još riješili. Ovaj naš zadnji domovinski, koji je bio prije dvadeset godina, još se ni oko njega kao narod ne možemo složiti, radi tih UDBAŠA koji uporno provociraju, nažalost jer je većina medija u njihovim rukama.

– Postoji li način da se to okonča?

- Nažalost ne vidim kako. Nove europske zemlje koje su uspjele u tome, uspjele su na način da su sve takve kadrove sa svih razina vlasti uklonili iz javnog i političkog života. Mi to nažalost nismo učinili kada je bilo vrijeme za to, a sada je zapravo prekasno. Neće oni valjda sami sebe ukloniti. Ti ljudi, iako su manjina, truju dušu i biće hrvatskog naroda. Udbaši i udbaški sinovi na našu žalost dobro su umreženi, manjina su, ali oni drže medije, i oni nam diktiraju stvarnost, oni nam daju svoje informacije koje dezinformiraju čestite hrvatske ljude. To je problem koji izgleda skoro pa nerješiv. Mi se bavimo samo simptomima. Ispada da smo se borili za ništa – naša zemlja se izgleda ne zove Cro-atia, nego kao da se zove Cro-slavija.

- Hoće li dolazak generala Gotovine i Markača, i sve što se u Hrvatskoj dogadja ovih dana, stvoriti pozitivno ozračje da napokon stvari u Hrvatskoj krenu naprijed?

- Volio bih, i želio bih, no iskreno rečeno sumnjam. U zatvoru, u tom istom haškom zatvoru ostala su još šestorica Hrvata. Tamo su još dva generala HV, general Praljak i general Petković te još su četiri visoka dužnosnika iz Herceg Bosne Bruno  Stojić bivši ministar obrane, predsjednik Prlić, i zapovjednik MUP-a Ćorić. Ne zaboravimo da je Dario Kordić dobio 27 godina na tom istom Haškom sudu. Pravna bitka nije nažalost gotova. Mi mislimo i gledamo da je ovo zadnja runda, nažalost nije. Ova bitka će trajati i nakon naše smrti, da se stvori jedna prava efikasna država Hrvatska gdje Hrvatstvo nije samo ukras.

– Rat dakle nije prestao, oružani je prestao, no drugim sredstvima se dakle i dalje nastavlja?

– Mi smo nažalost u stalnom stanju, da se izrazim vojnim rječnikom, stalno na taktičkoj razini, umjesto da budemo na strateškoj razini, i da formuliramo jednom našu strategiju. Srž svih naših problema je da je najbolji dio našeg naroda ili pobijen ili potjeran.

– Kako smo onda dobili rat, tko je donio pobjedu u našem domovinskom

– Jedinstveno hrvatsko biće je dobilo taj rat, zdravo tkivo hrvatskog naroda u Hrvatskoj, Hrvati iz Bosne i Hercegovine te Hrvati iz iseljeništva. Bili smo jedinstveni i tako smo uspjeli. Kada je “govorilo oružje” naši jugofili su se zavukli u mišje rupe, a kada je oružje zašutilo, kad su osjetili da je slobodno, oni su se vratili svom “starom poslu”, ocrnjivanju svega što je hrvatsko.

– Kako sam shvatio, ne bi trebalo izmišljati “toplu vodu” postoje načini i rješenja, da se presječe to naše Hrvatsko vrćenje u krug oko vlastitog repa, ali nema ih tko primijeniti?

- Žalosno je da moram citirati Staljina, no on kaže, jedina prava politika je ona – kadrovska. Uvijek je važno tko vas vodi, koga slijedite. Jedan pravi čovjek, samo jedan može napraviti i čini veliku razliku. Samo jedan, pravi u datom trenutku, ako ga imate, to je velika stvar. Pokušajte zamisliti da nije bilo dr. Franje Tudjmana, pa se sjetite tko je tada još bio u politikom životu, nikada mi vjerojatno ne bi imali Hrvatske, da u datom trenutku nije bilo dr. Tudjmana. Jedan čovjek čini razliku. A sada zamislite koliki teret vučemo na svojim ledjima s tim starim kadrovima duboko prožetim komunističkim mentalitetom. Kada pitate za rješenja evo vam primjera. Prilikom ujedinjenja istočne i zapadne Njemačke, u tadašnjoj istočno njemačkoj vojsci svi zapovjednici viši od čina satnika i stariji od četrdeset godina, jednostavno su maknuti iz vojske. Možeš dakle raditi nešto drugo, ali više nećeš voditi i biti vodja. Tako se to rješava. Kod nas je to neizvedivo. Danas vam je situacija da je prvih sto ljudi Hrvatske vojske, najvećim djelom iz nekadašnje JNA. U politici je ista stvar. Opet nas vode isti kadrovi. Nama je ići naprijed, a kako? S kim?

- Generale dajte nešto pozitivno, optimistički za kraj. Ima li svjetla na kraju, recimo to tako, tunela kroz koji sada kao narod prolazimo?

- Jasno da stvari nisu samo ni tako crne. Više me smeta činjenica koliko nam zapravo malo treba da krenemo punim jedrima naprijed te punom snagom, to čovjeka najviše frustrira, no to je tako. Nikada ne treba zaboraviti da imamo svoju državu. Imamo svoje institucije koje postoje samo dvadeset godina. Svakome treba vremena pa tako i nama, te našoj mladoj državi. Hrvatska povijest je ratnička povijest, u tome smo dobri, rekao bih kao vojnik, kao general koji je dvaput bio ranjavan te osjetio u dva navrata puna usta vlastite krvi, da je ratnički mentalitet najsvjetlija tradicija našeg hrvatstva. Nikada ne odustati u borbi, ne pokleknuti, ne dati se, ma kako neprijatelj, ili životne okolnosti, kako god se zvale, izgledale ili bile. Mi smo u dubini duše ratnici. Oružani sukob je trenutačno prestao, ja ga ne prizivam, no ljudska povijest je povijest ratova. I u ovom trenutku se širom svijeta oružano ratuje na puno mjesta, a to je nešto što nikada ne prestaje, to je realnost. A u ratu, u ratovanju Hrvati su jaki, Hrvati su izvrsni, Hrvati su najbolji. Život je borba. Život je neka vrsta svakodnevnog ratovanja i borbe. Kuda ćete bolji primjer našim mladima u zemlji, te ovdje u izvan domovinskoj Hrvatskoj, od primjera hrvatskog ratnika. Ne odustati. Boriti se. Pobijediti uprkos svemu. Bolje od toga nema, a naš hrvatski narod iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine svagdje gdje Hrvati žive, ima i nosi taj duh i mentalitet.

– Vaša poruka našim mladima koji su rodjeni ovdje u Australiji ili ovdje žive?

- Lijepo je biti Hrvat. Ponos je biti Hrvat i Hrvatica. Dragi mladi Hrvati i Hrvatice borite se za bolje, sretnije i pravednije društvo, uvijek i svagdje, i nikada od te borbe nemojte odustati.

Razgovarao: Petar Mamić