Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas561
mod_vvisit_counterJučer613
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan4864
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec11472
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2466982

Trenutno na stranici: 4
0 198.143.37.7
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
Mate Kovačević: Živa nacionalna svijest pravoslavnih Hrvata PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 22
LošeOdlično 
HPZ - Aktualnosti
Urednik Administrator   
Četvrtak, 27 Lipanj 2013 20:26

Živa nacionalna svijest

pravoslavnih Hrvata

 

Skupina od 16.647 očitovanih pravoslavnih Hrvata te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije.

Po objavljenim podatcima brojidbe pučanstva 2011. u Republici Hrvatskoj je živjelo 4.284.889 stanovnika, a od tog broja bilo je 3.874.321 Hrvata ili 90,42 posto.

 

                    Popis stanovništva

Po očitovanju nacionalne pripadnosti u udjelu hrvatskoga stanovništva zastupljeni su pripadnici i sljedećih naroda: Albanci 17.513, Austrijanci 297, Bošnjaci 31.479, Bugari 350, Crnogorci 4.517, Česi 9.641, Politički ciljeviSličan problem, kao i u Istri, mogao bi se pojaviti i u rubnim dijelovima istočne Hrvatske, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, gdje srpska manjina ima znatniji udjel u tamošnjem pučanstvu, a najavljeno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru tomu bi svakako moglo pogodovati. Možda ne toliko zbog brojčanoga udjela srpske manjine u Podunavlju, koliko zbog političke moći, jer bi uvođenjem dvojezičnosti na nekadašnjim okupiranim područjima taj dio formalno bio izdvojen iz hrvatskoga kulturološkog korpusa, što nije ništa drugo nego realizacija jedne od ratnih inačica velikosrpske politikeMadžari 14.048, Makedonci 4.138, Nijemci 2.965, Poljaci 672, Romi 16.975, Rumunji 435, Rusi 1.279, Rusini 1.936, Slovaci 4.753, Slovenci 10.517, Srbi 186.633, Talijani 17.807, Turci 367, Ukrajinci 1.878, Vlasi 29, Židovi 509, Bosanci 2.059, Hercegovci 75, Kosovari 568, Jugoslaveni 331, Belgijanci 62, Bjelorus 68, Britanci 139, Englezi 212, Škoti 16, Danci 24, Finci 31, Francuzi 273, Grci 105, Nizozemci 156, Irci 39, Letonci 14, Litavci 19, Estonci 13, Norvežani 22, Portugalci 30, Španjolci 85, Šveđani 58, Švicarci 137, Moldavci 74, Aškalije 172, Goranci 428, Ostali narodi Europe 265, Amerikanci 419, Kanađani 91, Meksikanci 25, Kubanci 13, Ostali narodi Sjeverne i Srednje Amerike 126, Argentinci 35, Bolivijci 7, Brazilci 88, Čileanci 40, Peruanci 33, Kolumbijci 23, Ostali narodi Južne Amerike 36, Alžirci 25, Egipćani 16, Libijci 9, Sudanci 30, Ostali narodi Afrike 160, Arapi 139, Indijci 45, Iračani 24, Iranci 25, Japanci 54, Kinezi 492, Korejci 26, Jordanci 29, Libanonci 36, Sirijci 71, Palestinci 68, Armenci 37, Gruzijci 20, Ostali narodi Azije 208, Australci 88, Novozelanđani 14, Ostali narodi Oceanije 25, Istrani 25.491, Dalmatinci 705, Primorci 50, Slavonci 133, Međimurci 135, Zagorci 139, Ostale regionalne pripadnosti 572, Muslimani 7.558, Pravoslavci 2.560, Ostala vjerska izjašnjavanja 64, Neraspoređeno 731, Ne izjašnjavaju se 26.763 i Nepoznato 8.877.


Iz navedene strukture pučanstva, što je i razumljivo, najzastupljeniji je matični hrvatski narod, dok znatniji udjel u hrvatskom pučanstvu ima srpska manjina, kojih je 186.633 pa čine 4,36 posto ukupnoga pučanstva. Svojim regionalnim očitovanjem na površinu je isplivala i skupina Istrana, koji se očito, unatoč hrvatskom jeziku, još uvijek nacionalno kolebaju između pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu, talijanskoj ili pak slovenskoj manjini. Svjedoci smo da i u novije doba regionalna pripadnost može u određenom trenutku prerasti i u nacionalnu zasebnost pa će hrvatska državna politika, posebno nakon ulaska u Europsku uniju, vjerojatno s kristalizacijom istarskoga stanovništva imati više posla, jer dominantne susjedne kulture svojim će prodorom osvajati rubna područja na različite načine, a kolebanje u nacionalnoj identifikaciji moglo bi postati prostorom sukoba kulturoloških silnica. Sličan problem, kao i u Istri, mogao bi se pojaviti i u rubnim dijelovima istočne Hrvatske, odnosno na području Vukovarsko-srijemske županije, gdje srpska manjina ima znatniji udjel u tamošnjem pučanstvu, a najavljeno uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru tomu bi svakako moglo pogodovati. Možda ne toliko zbog brojčanoga udjela srpske manjine u Podunavlju, koliko zbog političke moći, jer bi uvođenjem dvojezičnosti na nekadašnjim okupiranim područjima taj dio formalno bio izdvojen iz hrvatskoga kulturološkog korpusa, što nije ništa drugo nego realizacija jedne od ratnih inačica velikosrpske politike.

                     Izvor Cetine - Pravoslavna crkva - hram Vaznesenja Gospodnjeg

Neznatni ostatci nekadašnjega mnogobrojna vlaškog stanovništva tek su nijemi svjedoci završena procesa, koji se odvijao tijekom 19. stoljeća, kad je najveći dio pravoslavnoga pučanstva, zahvaljujući bečkoj i peštanskoj politici te djelovanju Srpske pravoslavne crkve uklopljen u sastav srpske nacije, koja je kao manjina i danas najzastupljenija u hrvatskoj državi. Nekad homogenija, bar na hrvatskom području, skupina islamskih Hrvata razdijelila se na pripadnost bošnjačkoj, muslimanskoj, ali i hrvatskoj naciji.

Pravoslavna vjera hrvatski duh

U Hrvatskoj se po vjerskoj pripadnosti od 4.284.889 stanovnika katolicima očitovalo 3.697.143 ili 87,97 posto, što narod svrstava ne samo u duboko religiozno pučanstvo nego i Republiku Hrvatsku visoko pozicionira na ljestvici katoličkih zemalja. Posebna zanimljivost ovoga popisa jest i očitovanje 16.647 Hrvata pripadnicima pravoslavne vjere, što je sigurno iznenadilo pristaše različitih jugoslavenskih političkih koncepcija, koji su svojim državnim konceptima sve pravoslavce nastojale posrbiti, a jugokomunističke vlasti su nakon ulaska 1945. u Zagreb zabranile postojanje hrvatskih pravoslavaca te oni u tom razdoblju nisu mogli imati ni svojih bogomolja. Navedena brojka očito pokazuje kako ni velikosrpska ni komunistička Jugoslavija nije dokraja uspjela uništit vjeru i nacionalni duh pravoslavnih Hrvata. Na popisu se i 9.647 Hrvata očitovalo pripadnicima islamske vjere, što hrvatski narod, a posebno njegov obrambeni nacionalizam otkriva u potpuno drukčijem svjetlu od onoga što ga je nametala najprije jugoslavenska, a potom i velikosrpska promidžba. On se naime još od svojih početaka razvijao kao jedinstvo u raznolikosti, što uostalom svjedoči njegova cjelokupna kulturna povijest.


Od ukupno 4.284.889 stanovnika, njih 4.096.305 za materinski ima hrvatski jezik, a 52.879 srpski jezik. Miješanim govorom hrvatsko-srpskim, odnosno, kako su to nekad definirali jezikoslovci, hrvatskim govorom na srpski način očitovalo se 3.059 govornika, dok se za srpsko-hrvatski kao materinski jezik, odnosno srpskim govorom na hrvatski način očitovalo 7.822 govornika. Srodnim jezikom hrvatskom, za crnogorski jezik kao materinski očitovalo se 876 govornika, dok je bosanski jezik materinski za 16.856 govornik. Ne znamo spada li u ovu jezičnu odredbenicu stanovništvo podrijetlom iz Bosne ili je pak riječ o bošnjačkom jeziku, što je vjerojatno bila jedna od nepreciznosti u zadnjem popisu. Politika posrbljivanjaPolitika posrbljivanja pravoslavnoga pučanstva u Srbiji susjednim državama ni danas nije napuštena. Toj se politici snažno opire svjesno crnogorstvo, koje je ustrojilo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu te makedonski narod s vlastitom crkvom, koja se još uvijek nastoji kanonski izvući iz tvrdokornoga i nepopustljivog zagrljaja Srpske crkve. Politiku srpskoga pravoslavlja nedavno je u Trebinju potvrdio i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić istaknuvši kako Srbija može biti oslonac svim Srbima u susjednim državama te da im ona kao stabilna država može biti jamac. Srbija, poručio je Nikolić, ima korisnu ulogu da sve države u kojima živi srpski narod podigne na standard EUBez obzira na to, narod je masovno u vlastitu jeziku tražio svoj identitet, što su jasno očitovali Hrvati, ali i pripadnici manjina. Brojke opet jasno pokazuju kako su potpuno neutemeljeni nasilni postupci nametanja jezičnoga unitarizma, kako su to pokušavale neke rubne skupine. Pa i oni koji trenutno rade na provedbi zakonske obveze o dvojezičnosti na pojedinim mješovitim područjima

 

                      Tomislav Nikolić

 

 

u Hrvatskoj trebali bi se ravnati prema brojci od 52.879 govornika, koji smatraju da je srpski njihov materinski jezik.

SPC pokrovitelj posrbljivanja

Politika posrbljivanja pravoslavnoga pučanstva u Srbiji susjednim državama ni danas nije napuštena. Toj se politici snažno opire svjesno crnogorstvo, koje je ustrojilo svoju Crnogorsku pravoslavnu crkvu te makedonski narod s vlastitom crkvom, koja se još uvijek nastoji kanonski izvući iz tvrdokornoga i nepopustljivog zagrljaja Srpske crkve. Politiku srpskoga pravoslavlja nedavno je u Trebinju potvrdio i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić istaknuvši kako Srbija može biti oslonac svim Srbima u susjednim državama te da im ona kao stabilna država može biti jamac. Srbija, poručio je Nikolić, ima korisnu ulogu da sve države u kojima živi srpski narod podigne na standard EU. Naravno, Srbija, kao i svaka matična država, ima se pravo brinuti za položaj svoje manjine, ali pod uvjetom da i sama manjinama drugih naroda u vlastitoj državi osigura opstojnost, što dosad nije bio slučaj, pa se iz Nikolićeve najave može odčitavati samo još jedna nova inačica velikosrpskog pokroviteljstva nad svim pravoslavcima, čime se i dalje nastoji poistovjetiti vjeru s nacijom. Upravo ta uporaba pravoslavlja dovodila je u razdoblju zadnjih stotinjak godina do agresija na hrvatsko državno i povijesno područje.

Skupina od 16.647 pravoslavnih Hrvata koja se tako očitovala u brojdbi pučanstva te činjenica da je od 186.633 stanovnika, koji su se očitovali Srbima, njih tek 52.879 izjavilo da im je srpski materinski jezik govori o još uvijek snažnom pritisku Srpske pravoslavne crkve, kojoj pravoslavni Hrvati moraju pripadati zbog nepostojanja vlastite crkvene organizacije. U Hrvatskoj naravno postoji srpska manjina jer se njezini pripadnici nacionalno osjećaju Srbima, a za svoje vjerske potrebe mogu imati i već imaju vlastitu Srpsku pravoslavnu crkvu. No, činjenica je i kako unatoč silnim pritiscima, Turska i Bosna i Hercegovinauništavanju, progonu pa i ubojstvima hrvatskoga pravoslavnog klera još uvijek živa nacionalna svijest i pravoslavnih Hrvata, koji su u ranijim povijesnim razdobljima imali znatnoga udjela u obrani hrvatske državnosti i stvaranju hrvatske kulture. Pravoslavlje je počelo prodirati na hrvatska povijesna područja nemanjićkom invazijom na Duklju i istočnu Hercegovinu, odnosno područja nekadašnje Crvene Hrvatske. Tako se Duklja, odnosno današnja Crna Gora razdijelila na pravoslavni sjever i katolički jug uz jadransku obalu. Do pojave Osmanlija 1463., u drugim hrvatskim zemljama, zapadno od rijeke Drine nema pravoslavlja, a oni koji dolaze s Turcima različita su etničkog podrijetla, koje uglavnom poznajemo pod vlaškim imenom. Dvjestogodišnji sukob Hrvata s Turcima u središnjoj Hrvatskoj, području t. zv. Turske Hrvatske, odnosno današnje zapadne Bosne ispraznio je to područje, a preostalo stanovništvo je prešlo na islam. Na opustjela područja Turci su iz unutrašnjosti Balkana naselili vlaške stočare i seljake, koji su im služili kao martolozi, odnosno pomoćne postrojbe u ratu protiv zapadnih kršćana, a u ovom slučaju Hrvata. Kasnije su na područja zapadno od Une te na ona u Slavoniji i Dalmaciji austrijske i mletačke vlasti za slične vojničke potrebe Vlahe naseljavali s druge strane granice. Na područjima pod osmanskom vlašću jedan dio Hrvata je zbog nedostatka katoličkih svećenika, a da bi se odupro islamizaciji prelazio i na pravoslavlje. S vremenom se vlaški dio pučanstva uklopio u hrvatski prostor, a postupno se i pohrvaćivao sudjelujući u zajedničkoj obrani hrvatskih zemalja od Turaka.

Hrvati su viševjerska nacija

Srpske pak seobe u XVIII. st. usmjerene su od juga Srbije prema sjeveru, odnosno južnoj Ugarskoj, a zahvaćaju i hrvatski prostor u Srijemu, gdje se naselila jedna kompaktna skupina Srba ekavaca. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Karlovačka mitropolija (Srijemski Karlovci) tijekom sljedeća dva stoljeća najprije zadobiva crkvenu kontrolu nad pravoslavnim Vlasima i Hrvatima, a od druge polovice 19. stoljeća snažnom političkom akcijom posrbljuje Povijest HPC-aNeuspjeh Eugena Kvaternika da s banom Šokčevićem ustroji Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako bi očuvao jedinstvo hrvatskoga naroda te njegova pogibija u Rakovičkoj buni (1871.) otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, a što je odgovaralo tadašnjim politikama Beča i Pešte, posebno u razdoblju bana Khuena Hedervaryja. Do pojave velikosrpskog lista u Zagrebu - „Srbobrana" - većina se pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala hrvatskim građanima i političkim HrvatimaVlahe i pravoslavne Hrvate po jednostavnoj formuli kako je vjerski pravoslavac istovjetan s nacionalnim Srbinom. Smušena politika narodnjačke stranke ne uspijeva odgovoriti na ove izazove, na koje odgovora tek moderni hrvatski nacionalizam Ante Stračevića, koji proklamira Hrvate kao viševjersku naciju – Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane. Do sukoba srpske vjerskopolitičke ideje i hrvatskoga nacionalizma posebno dolazi u mješovitim

područjima. Taj

 

                          khuen

 

 

 

 

sukob posebno raspiruje monarhistička Jugolsavija, koja ukida grčko-iztočnu crkvu u Hrvatskoj i 1920. ju uklapa u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Neuspjeh Eugena Kvaternika da s banom Šokčevićem ustroji Hrvatsku pravoslavnu crkvu, kako bi očuvao jedinstvo hrvatskoga naroda te njegova pogibija u Rakovičkoj buni (1871.) otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, a što je odgovaralo tadašnjim politikama Beča i Pešte, posebno u razdoblju bana Khuena Hedervaryja. Do pojave velikosrpskog lista u Zagrebu - „Srbobrana" - većina se pravoslavaca u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji smatrala hrvatskim građanima i političkim Hrvatima. U Dalmaciji su pak ruski emisari organizirali velikosrpska propagandu, a u sjevernoj Hrvatskoj srbijanski znanstveni, kulturni i politički djelatnici, poput Jovana Cvijića, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih emisara obilaze pravoslavno stanovništvo i potiču ga na svetosavlje. Predložak ovih emisara istovjetan je onom potkraj osamdesetih godina, kad su Milošević, Srbija i JNA pripremali agresiju na Republiku Hrvatsku. Povjesničar Mato Artukovića zabilježio je u svojoj studiji „Ideologija srpsko-hrvatskih sporova" (Srbobran 1884-1902) na stranici 34. citate iz novina „Srbobran", iz 1894. godine, na destogodišnjicu, i stanje zatečeno među pravoslavnim Hrvatima u vrijeme izlaska njihova prvog broja. U tom listu je najbolje ocrtan proces posrbljivanja i nametanja svetosavlja hrvatskim pravoslavcima. „U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice", stoji, kako Artuković navodi u Srbobranu, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.

Kadijević - 'Rvat 'rišćanin

Nacionalnu vitalnost hrvatskih pravoslavaca, čak i u ono bezumno jugokomunističko doba potvrđuje priča iz Dalmatinske zagore, koja se sedamdesetih godina prepričavala po Zagrebu, a na koju je reagirao brat generala JNA Veljka

 

Kadijevića,

                     kadijevic

zatraživši od „narodnoga heroja" Pavla Loze da spriječi širenje tih priča, jer bi svojedobno hrvatstvo Kadijevićevih predaka moglo škoditi Veljkovu usponu po hijerarhiji tadašnje JNA. Naime, riječ o zgodi s bivšim hajdukom Andrijicom Šimićem, kojeg su nakon izlaska s višegodišnje robije znatiželjni Zagorani u jednoj Krčmi između Ciste i Lovreća pitali kakav mu je pouzdanik u družini bio Srbin Jovo Kadijević. Šimić im je na to odgovorio kako Jovo nije bio nikakav Srbin nego Rvat rišćanske vire. Istraživači hrvatskoga pravoslavlja s pravom smatraju kako komunističke vlasti, zbog vlastite ideologije nisu imale nikakva razloga poslije rata potpuno uništiti Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Naime, oni drži kako su toj odluci kumovali velikosrpski elementi, koji su uostalom i bili dominantni u komunističkoj Jugoslaviji, čime su ponovno stvorili prostor strahovitom utjecaju Srpske pravoslavne crkve, a hrvatskim pravoslavcima onemogućili ispovijedanje svoje vjere u vlastitoj crkvi.


Prinosi hrvatskoj politici i kulturi

Kako se ne bi zatro spomen na ugledne hrvatske muževe pravoslavne vjere evo bar djelomična popisa onih koji su svoja djela ugradili u povijest hrvatske države i kulture. Valja istaknuti kako je majka oca hrvatskoga modernog nacionalizma Ante Starčevića bila pravoslavna Hrvatica. Tu su onda hrvatski književnik August Harambašić, Stjepan Miletić, prvi intendant HNK-a, Nikola Kokotović, novinar i borac protiv velikosrpstva i izjednačavanja pravoslavlja sa srpstvom, Petar Preradović, hrvatski pjesnik, Anastas Popović (1786.-1872.) osnivač prve novčarske ustanove u Hrvatskoj (1846.)- Prva hrvatska štedionica te predsjednik zagrebačke Pravoslavne općine, Mosije Baltić (1804.-1878.) važan unaprijeđivač poljoprivrede, Dimitrija Demeter (1811.-1872.) pjesnik i prvi moderni hrvatski dramaturg, Josip Runjanin, skladatelj hrvatske himne, Makso Prica (1823.-1873.) pravnik i političar te tajnik bana Jelačića, Gedeon Zastavniković (1824.-1869.) austrijski general i upravitelj Vojne krajine; Nikola Krestić (1824.-1887.) političar i predsjednik Sabora (1873.-84.); Vladimir Nikolić (1829.-1866.) književnik; Spiro

 

Dimitrović 

                                     Preradovic Petar

Kotoranin (1813.-1868.) književnik; Bude Budisavljević (1843.-1919.) književnik; Danilo Medić (1844.-1879.) pjesnik; Ivo pl. Malin Ksaverski (1853.-1907.) sveučilišni profesor, tajnik i savjetnik autonomne hrvatske vlade; Gavro Manojlović (1856.-1926.) povjesničar i predsjednik JAZU; Mojo Medić (1855.-1939.) zoolog; Milan Ogrizović (1877.-1923.) književnik; Petar Petrović Pecija (1877.-1955.) književnik; Dušan Plavšić književnik i tajnik Hrvatskog kluba u Sarajevu; Dušan Kotur i Dane Stanisavljević; Novak Simić (1906.-1981.) književnik; Ivo JosipovićObnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro, reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i SrbimaMarko Mileusnić bio je sesvetski načelnik i dugoselski narodni zastupnik, a napisao i Poslanicu onim pravoslavnim Hrvatom koji kažu da su Srbi, Gabriel barun von Rodić (1812.-1890.) bio je habsburški časnik koji je od lipnja 1848. u stožeru bana Jelačića kao satnik, a u rujnu iste godine postaje pomoćnik Jelačićevom pobočnom generalu; zastupnik Savo Besarović, hrvatski generali Svetozar Borojević, Fedor Dragojlov, Đuro Grujić, Lavoslav Milić, Mihajlo Lukić, Georg Dragičević, Milan Emil Uzelac, križarski gerilac Delko Bogdanić, pukovnik Jovo Stajić, bojnik Vladimir Graovac, sabornik Uroš Doder te istaknuti svećenici Hrvatske pravoslavne crkve kao što su Vaso Šurlan, Spiridon Mifka, Miron Federer, Sevastijan Perić, Dositej Teodorović, Amvrosije Veselinović, Rafail Stanivuković i t.d.

Miloš Obrknežević u svojim tekstu „Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i HPC" navodi kako osim deklariranih Hrvata, koje smo već naveli, postoji i cijeli niz pravoslavnih koji se zbog snažnoga pritiska SPC-a nisu javno deklarirali Hrvatima, nu Hrvatsku su ipak priznavali svojom domovinom kao što je bio Nikola Tesla, Pavao Vuk Pavlović, Stevan Galogaža, Vladan Desnica, Milan Nožinić, Mišo Dimitrijević, Mila Jovanović Dimitrijević, Gavro Savić i t.d.

Obnovi i ustrojstvu crkvene zajednice za hrvatske pravoslavce u razdoblju nakon osamostaljenja Republike Hrvatske usprotivio se sadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović, a posebno oštro, reagirala je Srpska pravoslavna crkva, koja i dalje, kao tijelo strane države u Hrvatskoj vodi politiku svoje matične države, a među vjernicima stvara ozračje straha te im prijeti različitim crkvenim kaznama ako se kao pravoslavci nacionalno ne očituju i Srbima. Odatle potječe i znatan strah pravoslavnih vjernika pa se mnogi, premda Hrvatsku osjećaju svojom domovinom ne usude očitovati Hrvatima, a hrvatska država uporno šuti na kršenje njihovih osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Naravno, nitko ne traži ukidanje i zabranu rada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no u interesu je slobode i pravde omogućiti i skupini vjernika koji nisu Srbi da svoje pravoslavlje prakticiraju u vlastitoj crkvi. Uostalom, ako je to pošlo za rukom Crnogorcima i Makedoncima, zašto ne bi i pravoslavnim Hrvatima, koji su toliko dobra doprinijeli svojoj domovini Hrvatskoj.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

 
Komentari (0)
Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg