Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas142
mod_vvisit_counterJučer705
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan847
mod_vvisit_counterProšli Tjedan5139
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec7455
mod_vvisit_counterProšli Mjesec25714
mod_vvisit_counterUkupno2462965

Trenutno na stranici: 11
0 198.143.37.6
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
POSTOJANOST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE - OD XVI. STOLJEĆA DO DANAŠNJIH DANA PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 2
LošeOdlično 
HPZ - Povijest
Urednik Administrator   
Nedjelja, 28 Srpanj 2013 20:55
 Str: 1 ... 8 9 [10] 11
Ispis
Autor Tema: HPC i SPC  (Posjeta: 7809 )
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
max 2

Postova: 129
« Odgovor #135 : Veljača 18, 2013, 17:41:06 »


Hrvati nisu međutim ostali samo kod riječi. Predstavnik hrvatskoga Sabora Kobašić (Kovačić) prvi je uz velike osobne žrtve naselio Vlahe u današnjem Žumberku i dao im sva selišta svoga imanja. Zagrebački biskup Petar Domitrović (1611–1628) dao je Simi Vratanji, prvom vlaškom vladici u emigraciji, ne samo svoje imanje Marča kod Ivanić-kloštra nego i samu crkvu Sviju Svetih, uz koju je vladika Vratanja sagradio prvi manastir Računa se da je tada oko 60.000 duša dobilo posjede iz ruku Katoličke crkve i hrvatskih plemića. sa svim onim privilegijama, koje je hrvatski Sabor predvidio u svom zakonskom prijedlogu, a koje su hrvatski seljaci dobili tek 1848 sa banom Jelačićem.

Hrvatska tolerancija je jedinstvena za ono doba. Uspostavljaju se vrlo srdačni odnosi između predstavnika hrvatske države i vlaških vladika. Nije samo prvi vlaški vladika u Hrvatskoj Sima Vratanja promicao suradnju i razumijevanje između starosjedioca i doseljenika, već su u tom pravcu nastavili i njegovi nasljednici. Marčanski vladika Gabre Mijakić (1663–1670) zaslužuje štovanje sviju Hrvata zbog svoje ljubavi prema novoj domovini Hrvatskoj, za koju je položio život zajedno sa svojim velikim prijateljem i hrvatskim banom-mučenikom, pogubljenim u Bečkom Novom Mjestu, Petrom Zrinskim.

Mir u Vašvaru (10 kolovoza 1664) pokazao je jasno i Hrvatima i Madžarima da car Leopold I i austrijski dvor ne idu za oslobađanjem hrvatskih i madžarskih zemalja od turske vlasti. Čitava je oslobođena područja bečki dvor prepustio Turcima bez ikakva razloga. Oslobođene dijelove Hrvatske dvor ne će da ujedini s hrvatskom državom i da stavi pod nadležnost bana i Sabora. Na brojne i ogorčene proteste hrvatskih banova i Sabora radi ovakvoga nepoštenog, protu-ustavnog i protu-ugovornog držanja, bečki dvor odgovara davanjem pune slobode djelatnosti svojim generalima.

Ovi dapače prelaze i na područje banovoga hrvatskog kraljevstva. Njemačka vojska organizira čitave hajke na hrvatske djevojke i žene nad kojima izvršavaju grozna silovanja. Još danas će vrlo često Austrijanci govoriti o kulturnoj misiji Austrije na Balkanu. Misija Austrije bila je čisto germanizatorska u svim vremenima jednako, te je se ne može ničim razlikovati od pruskoga “Drang nach Osten”.

Nakon tajanstvenog ubojstva bana Nikole Zrinskog, koje je očito organizirao bečki dvor metkom u leđa inscenirajući nesretan slučaj prilikom lova, bečki dvor je prisiljen imenovati njegova brata Petra Zrinskoga hrvatskim banom, ali tri godine odlaže saziv Hrvatskoga Sabora, koji bi imao ustoličiti novoga bana. Kidanje i gaženje ustavnih sloboda i ponašanje divljačke njemačke soldateske po Hrvatskoj predigra su germanizaciji i kolonizaciji austrijskih seljaka u bogatu hrvatsku zemlju. To bi imao biti početak konačne likvidacije hrvatskoga naroda, iscrpljenoga turskim ratovima na obranu kršćanstva, u prvom redu Austrije i Italije.

Cvijet hrvatskoga plemstva pod vodstvom hrvatskih književnika Petra Zrinskoga, hrvatskoga bana te pjesnika Krste Frankopana ustaje na obranu slobode svoje pogažene domovine. Zapad je već toliko izigrao svoga saveznika, da prevarenom savezniku ne preostaje ništa drugo nego spasiti svoju egzistenciju suradnjom s Turcima, kako su to ranije učinila ostala hrvatska braća iz središnjega hrvatskog prostora. Turci su još uvijek živo zainteresirani prijateljstvom Hrvata i nude Hrvatskoj položaj nezavisnoga kraljevstva pod zaštitom sultana. Koliko su napredovali razgovori Zrinskoga sa Turcima teško je reći. Nema mnogo podataka.

Vlaškivladika Gabre Mijakić pristaje bez svakog oklijevanja uz ove hrvatske vođe. Tako se vlaška migracija pod njegovim vodstvom u krvavom ustanku postavila na stranu Hrvata i ustala protiv zajedničkoga neprijatelja, koji je do sada Vlahe huškao protiv Hrvata. Vladika Mijakić se tako sprijateljio s banom Petrom Zrinskim, da ga je proglasio svojim dragim sinom, dok je ban Petar vladiku Gabru nazivao svojim ljubljenim ocem. U Beču su počeli bjesniti radi toga saveza. Za kratko vrijeme bio je Mijakić ulovljen i bačen u tamnicu, u kojoj je umro nakon tamnovanja od 16 godina, na 25 listopada 1686. Tako je do smrti ostao vjeran svojoj ideologiji. Kroz 16 godina tamnice nisu od njega mogli izmamiti niti jednu riječ protiv Petra Zrinskoga, jer je on uvijek ostao samo njegov otac”

Na prevaru i na časnu carsku riječ, da im se ne će ništa dogoditi, dozvaše Petra Zrinskog i Krstu Frankopana, tobože na izglađenje sviju nesporazuma u Beč. Tu je Beč, već po nebrojeni put, opet zloupotrebio katoličku Crkvu, prevarivši i zagrebačkoga biskupa, koji je onda u najboljoj namjeri nagovorio Zrinskoga da pođe u Beč, jer se radi o ozbiljnom
pomirenju i udovoljenju hrvatskim zahtjevima.

Kada su plemeniti Hrvati, vjerujući u zadanu carsku riječ i u zajedničku potrebu kršćanstva da se uredi nepravedno stanje, došli da sklope mir, budu bačeni u tamnicu i pogubljeni, a njihove obitelji istrijebljene do poslijednjega nedužnog djeteta.

Tako je katolička “apostolska” dinastija štitila katolicizam, jer su svi ovi vladike bile živo zanimani unijom s Rimom, a njihova suradnja s Hrvatima samo je podupirala ovaj razvoj. Dokumenti o tome vrlo su brojni. Na taj je način Austrija “pravila” Hrvate, kako to jednoglasno tvrde ugledni srpski učenjaci!

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #136 : Veljača 18, 2013, 17:53:02 »


Nasljednik Gabre Mijakića na vladičanskoj stolici Pavao Zoričić (1671–1685), usprkos strašne tragedije Gabrine još oduševljenije radi na što tješnjoj zajednici doseljenika sa starosjediocima poput Vratanje i Mijakića. Jednako ostaje vjeran ideji Unije s Rimom, te osniva sjemenište na Griču u Zagrebu 1675. Od svoga osnutka ovo je sjemenište bilo žarište hrvatske misli među doseljenicima. U njemu se odgojio i veliki hrvatski povijesnik Tadija Smičiklas, te čitav niz hrvatskih javnih radnika.

Austrijski povijesnici priznaju da je Zrinskom uspjelo okupiti i Morlake (katoličke Vlahe) i Vlahe (pravoslavne Vlahe) u frontu protiv Austrije. I svojim neuspjelim ustankom Zrinski je uspio barem odgoditi planove o centralizaciji i germanizaciji Hrvatske. Ali je zato Austrija sada imala slobodne ruke u huškanju Vlaha protiv njihove nove domovine Hrvatske.

Svi hrvatski napori bili su uzalud. “Austrija je s Krajinom i s migracijama imala svoje posebne političke račune. Ona je naime držala, da će preko migracija dobiti protektorat nad svim slavenskim narodima i nad drugim kršćanima na Balkanu i da će na taj način istisnuti utjecaj Rusije na Balkanskom poluotoku i u susjednim zemljama. To je bio ton austrijske dvorske politike i osobito gradačkoga ratnoga vijeća od cara Ferdinanda do Leopolda (1527–1705). I kasnije pa i u našem stoljeću austrijski se dvor rado navraćao na ovu utopističku ideju.

Orijentacijom Vlaha prema Hrvatima Zoričić nastavlja sa linijom suradnje, koju su zacrtali Vratanja i Mijakić i nakon tragedije Mijakić- Zrinski-Frankopan. Austrija je bila prisiljena ogledati se za novim saveznikom u borbi proti hrvatske i madžarske države. Našla ga je u patrijarhu Crnojeviću.

Kompromitiran svojom suradnjom sa Austrijom patrijarh Arsenije, lažno nazvani Crnojević, napušta svoje sjedište u siromašnim crnogorskim brdima te sa 36.000 raških obitelji – kako se oni sami nazivaju u suvremenim spomenicima: Razien, Rasciani, Raczok – 1689 prelazi na sjevero- istočni rub hrvatskih i južni dio madžarskih zemalja. U sukobu Rašana i Madžara, jer dolaze na madžarsku i hrvatsku zemlju dopuštenjem austrijskoga dvora, dvor će ih svim silama pomagati i raspirivati njihove ambicije na štetu Madžara isto onako, kao što je pokušao iskoristiti Vlahe protiv hrvatske države.

Austrija je i inače išla pravoslavlju moćno na ruku: “Poslije oslobođenja Like od Turaka 1689 pravoslavni su otimali katoličke crkve i posjede, uskraćivali su građansku poslušnost, a vojnički zapovjednici nisu dopuštali biskupu (katoličkom) vizitacije.” Očito je da je Austrija nastavila tjeranjem iste politike, kakvu su usvojili Turci, iskorišćavajući podređenost pravoslavlja državnim svrhama.

U zgodan čas pojavio se patrijarha Arsenija u području monarhije. Zrinski je ležao već dugo u zemlji, a njegov ljubljeni otac vladika Gabre Mijakić već tri godine. Obojica usmrćeni prevarom “apostolskih” vladara.

U Austriji je bjesnio kurs protu-hrvatske i protu-ugarske politike. Stoga je patrijarha mogao očekivati pomoć dvora, a nije trebao strahovati da će njegova drskost na štetu katoličke Crkve biti kažnjena. Arsenije je uništio dvije od tri unijatske episkopije i to metodama, koje do tada nisu bile poznate našem svijetu – najprije prijetnjama ubojstva i paleža, te stvarnim izvršenjem tih prijetnja.

Izvršioci su po starom nomadskom običaju bili noć i zasjeda iz busije. U svim ovim slučajevima vlast ih doista nije pozvala na odgovornost, iako je po sadržaju prijetnja bilo jasno, u čije ime dolaze ovi zločini. “Kad je Arsenije boravio u manastiru Lepavini u blizini Koprivnice, poručio je 5 lipnja 1693 preko Đure Kusića tadanjem marčanskom vladici Isaiji Popoviću, da će Popović i marčanski kaluđeri jedno jutro osvanuti mrtvi u Marči’, ako se ne odreku katoličke Crkve.”

Prijetnje su bile ostvarene. “U manastiru u Marči radilo je od 1611– 1734 ravno 12 episkopa, koji su polazili stazama jedinstva. U zagrebačkom arhivu zabilježen je pod datumom od 19 studenog 1735 izvještaj o provali u manastir Marču. Po uputi Sime Filipovića – kako se kaže u tom izvještaju – navalilo je na manastir više konjanika s dva kaluđera iz manastira Lepavine i s dvojicom ‘popova’. Sjedinjene monahe, koje su zatekli u manastiru, vezali su na rukama i nogama i u donje tamnice bacili mučeći ih na zvjerski način.”

Drugi dokumenat pronađen po Radoslavu Lopašiću potvrđuje u cijelosti ovo arhivsko vrelo i ilustrira “uselenje” pravoslavaca u grko-katolički samostan putem sile. Tri godine kasnije je ipak manastir vraćen vlasnicima. Međutim bizantska osveta imala je tek doći. Filipović je nagovorio harambašu Tomaševića, koji je u ponoći 1739 na 28 lipnja – valjda vidovdanska mistika, jer baš na sam Vidovdan – “sašao s gora i pretvorio marčanski samostan u prah i
pepeo”.

Pomoću austrijskih vlasti na granicama Arseniju je pošlo za rukom, da protjera sjedinjenoga biskupa u Pakracu Ljubibratića preko granice. Kažu, da je Ljubibratić odveden u Rusiju, gdje su mu ‘sudili’. O tomu izvješćuje zagrebačkoga biskupa Brajkovića rektor isusovačkog kolegija u Požegi Andrija Horvat pod datumom od 17 lipnja 1704. Zanimljivo je da su iste metode zabilježene i u 19 stoljeću…

Baš ovom doseljenju Srba u južnu Ugarsku i na sjevero-istočni rub Hrvatske pod Arsenijem povodom su oni mirovni ugovori kršćanskoga svijeta s Turskom, koji postavljaju granice između kršćanskoga i islamskoga posjeda upravo u srce hrvatskim zemalja, na Uni i Savi. Te će sudbonosne granice ostati stoljećima, 1699–1878–1918, izrezujući tako sredinu Hrvatske od one Hrvatske na sjeveru, čije slobode Beč sve više gazi, i od one Hrvatske na Jadranu, u kojoj se ugnijezdila Venecija.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #137 : Ožujak 09, 2013, 15:37:44 »


Citat:
Kažu da je povijest učiteljica života, a ne mora ni biti, za neke vjerovatno i nije. Povijest je postojala i ona se ne može modificirati, može, i to u svrhu ideologije, ali to je opasno, to je igra s vatrom koja stvara samo sukobe. Zbog toga se najbolje pozvati na konkretne i realne povijesne izvore.

Hrvati su se za ljubav Jugoslavije i jugoslavenstva bili spremni mnogo toga odreći, dok se Srbi nisu htjeli odreći ničega, štoviše Srbi su se htjeli samo okoristiti tj. postati veći.

Može se reći da je Srpska pravoslavna crkva bila i ostala jedan od glavnih zapreka stvaranja jugoslavenske ideje. Srpska pravoslavna crkva je tvorac vjerskog fundamentalizma. Srpska pravoslavna crkva je tvorac vjerskog etnocentrizma na području ex Jugoslavije.

Srpska pravoslavna crkva i “srpsko pravoslavlje“ su glavni i jedini čimbenik pripadnosti modernoj srpskoj narodnosti stvaranje moderne srpske nacije na vjerskoj osnovi, upravo je stvorilo i bošnjačku i hrvatsku monoreligijsku naciju, i bez obzira koliko je SPC u početku bila glavni nosioc i voditeljica oko koje su se okupljali Srbi posebice u tuđim krajevima, konkretno doseljavanjem u današnju Vojvodinu, jer sasvim je normalno da se novodoseljeni nastoje sačuvati i odrzati na okupu, sve kasnije propovjedanje i ideje SPC i srpske inteligencije pretvorilo se i postalo agresivno i napadačko .

ULAZI LI VJERA POSRIJEDI?

Dosta smo puta razmišljali opstoji li danas kakva bitna razlika između Srba i Hrvata, pak iskreno ispovijedamo da nijesmo došli do zaključka što bi nas zadovoljio. Tu nema nikakva velikog pitanja u pravom smislu te riječi, a plemensko spada u historiju. Mi mislimo da su u ovoj borbi posrijedi više osjećaji nego razum te smo uvjereni da jedan od odlučujućih elemenata u toj znamenitoj raspri jest sama razlika vjere iz koje se, opet, rađaju dva politička pravca. Ovo Hrvati uopće prepoznavaju, dok Srbi odrijeišito niječu.

Kad ih slušaš njima nije ni najmanje do vjere, za njih biva svejedno katolik, pravoslavni, protestant, vjernik i bezvjernik, jer su oni pravi slobodnjaci. Tako u riječima, u činu stvar stoji drugačije jer su Srbin i pravoslavni istovjetna stvar. U saborima u Zagrebu i Zadru svi pravoslavni zastupnici pripadaju srpskoj stranci, a uopće teško je naći  pravoslavnog koji joj ne pripada. Rijetke iznimke, ukoliko se katolika tiču, kako srpski omladinci u Dubrovniku, umjetno odgojeni i pojedine osobe po Dalmaciji, npr. dr. Bakotić i dr. Pavlović, nekadašnji gorljivi Hrvati, ne mijenjaju stvar nego potvrđuju pravilo.

Ideja srpska živi samo gdje se pravoslavni živalj nalazi, a gdje ga nema, nema ni srpstvu traga, a u našem Dubrovniku tobožnje srpstvo temelji se na pravoslavlju. Tu ima priličan broj Herccgovaca koji su tijekom vremena nadošli. Nekad su bili tvrdi oslon narodne stranke i odlučni zagovaratelji sjedinjenja, a danas su slijepi saveznici onih autonomaša koji su radi njih blijedili naše ljude kako hoće da povlaše Dubrovnik te u ime vjere pozivali gradanstvo na otpor. Do toga su došli ne iz kakvog srpskogo osvjedočenja, nego jer su ih tako izvana potpuhali, inače bi i danas s nama, koji smo s njima sveđ plemenito postupali. Prišaptavali su im kako će domalo gospodovati u Dubrovniku.

A to nije čudo, ako zbog žalosnih pojava na našemu obzorju oni povjerovaše da je tako, vidjevši gdje većina Dubrovčana svaki je ponos i ugled izgubila, a neki mladi upravo poludjeli, nije, dakle, čudo da pravoslavn Srbi kod nas podižu sve veće glavu.

I snošljivost vjerska, toliko od Srba rastrubljena, nije nego himba.Zgodi se da pravoslavni zaljubi se u katoličku djevojku. Ali, bila ljubav kakva mu drago, ako se ona ne odreče svoje vjere i ne prijeđe na pravoslavlje, tu uopće o ženidbi nema govora. Iskustvo uči nas da je tako, a iznimke nijesu nego bijele muhe.

Nego, idimo naprijed te vidimo kako je sa školom. Tu slijedi ista igra. Srbi hoće svoju učionicu u vjerskom obliku, gdje i učitelj treba da bude njihove vjere. Njihovo ponašanje  u ovom poslu baš  je smiješno. Dok u svakoj prigodi ističu pravo na konfesionalnu obuku, kad katolici to traže, ne priznaju im po onoj staroj njihovoj što je moje, to je moje, a  što je  tvoje i moje je.

Tad dođe na srijedu njihov poznati bizantski liberalizam, gdje tužni, za ljubav slobodnjačkih načela, protrnu kad čuju da se samo govori o kakvom Liechtensteinovu prijedlogu.

Nikad nijesu tako smiješni bili kako onda kad su austrijski Nijemci zapoečeli agitaciju protiv prijedloga kneza Liechtensteina obrativši se na općine da prosvjeduju. Vidjeli smo onda kod nas da oni, što su nas najviše mamili, bili su srpski pristaše.

Je li moguće pomisliti što glupljega i istodobno bezočnijega? Dok za se hoće svi i svuda vjersku školu, kad je drugi ištu, opiru se!

To je njihov liberalizam u komu se zrcali lijepi pojam što imaju o pravu i pravici. Kad drugi zahtjevaju konfesionalnu obuku, ne za se, nego za svakoga jednako, tad su natražnjaci, ultramontanci, jezuite, dok njihova konfesionalna škola jest postulat vjerske slobode! Pak da poštena čovjeka ne ozlovolje ta bizantska šaranja!

Vjerski ekskluzivizam na kojem se temelji srpstvo morao je po prirodi da urodi političko-vjerskim pojmom, iz koga se izlegla politička srpska stranka, što kreće pravcem sasvim protivnim pravcu hrvatskomu,  uzalud mi imademo jedan jezik i narod jedan. Isključiva narav srpstva, sveđ teži za tim da nađe prikladno tlo u kojemu se može razvijati u svome, više vjerskom nego političkom pravcu. Narav same stvari hoće da ideja srpska ište zemljište gdje pravoslavlje gospoduje ili  bar gdje se nametnuti može.

Političko srpstvo i pravoslavjlje potrebiti su jedan drugomu tako da jedan bez drugoga ne daju se ni pojmiti, te sačinjavaju, kao rekosmo jednu, te istu stvar, gdje se vjera od politike ne može razlučiti,k ao ni politika od vjere.

Proslijedmo. Ivan Đaja, sad Jovan, Dubrovčanin, uspeo se nekako u Srbiji do ministarske stolice. Udes je htio da se tu nađe kad je skupština odlučila da kraljicu gone, što je ministarstvo formalno bilo obvezano da provede ili da se odreče i tako ne okalja sebe ni zemlju onim sramotnim činom. Kad se velika graja podigla na Đaju nakon izgona, što mu je srpsko novinstvo predbacilo? Da je Šokac jezuitski pitomac itd. Nije se pitalo je li on s političkog vida dobro ili zlo radio; velika mana njegova bila je što je katolik. Pak, premda u tom poslu vjera nije utjecati mogla dotjeraše šovinizam dotle da su ga obružili smiješnom optužbom što je dao proliti nevinu srpsku krv da vidi da li je iste boje kao šokačka. Imamo i drugih primjera.

Na 17. maja o. g. prigodom arnautskih napadaja sastala se đačka skupština u Beogradu, te sastavila rezoluciju u kojoj se kaže: da se ima zamoliti ruski car da i on svojom mogućom rukom čuva pravoslavlje i srpstvo od nasilja što Arnauti i Bugari izvršuju  na srpskom pučanstvu u staroj Srbiji i Makedoniji. Tako je bilo rečeno. Kako će pak ruski car čuvati srpsko pravoslavlje od pravoslavlja bugarskog, to nek znadu one svjesne glave.

Lako se uviđa da u takvim prilikama hrvatstvo i srpstvo ne mogu da zajedno opstoje te da srpska ideja isključuje hrvatsku, i protivno, odatle se rađa ona neprestana borba što je svagdano imamo pred očima. Tako stvari obično svrše pobjedom jednog, a propasću drugog ali kadikad dogodi se nešto gore, te dođe neko treć što sve umiri na šteti obiju, a na svoju korist! To bi bilo žalosno, te svak bi morao misliti kako bi otklonio tu opću nesreću. Ali to se ne postiže nijekajući fakta, nego pripoznavajući ih i razmišljajući je li moguće da se slična katastrofa zapriječi. Mi velimo da jest, ali pod jednim samim uvjetom, biva, da se rasplamsana mašta nekih krugova zauzda te, uvažujući današnje okolnosti, pusti providnost, koja drži u svemogućoj ruci udes naroda, da se stara za ono sto će u bližem ili daljem vremenu nastati iz događaja, koji će slijediti bez nas i protiv nas. Trebalo bi ukrotiti čuvstvo da razum vlada, jer, dok pravoslavlje sa svoje strane istovjetuje se sa srpstvom, nije čudo, ako s druge strane, hrvatstvo, prisiljeno na obranu, prisvaja sve to više vjersko obilježje.

Nužno je da mi svi koji se nalazimo na jugu Monarhije pripoznamo činjenice što se ne daju vikom izbrisati. Naši pravoslavni, na temelju strogo narodnog načela bez vjerskih miješanija, neka zauzm tu svoj stari položaj priznajući nanovo ono što su nekad svi skupa bez iznimke priznavali, naime, da Dalmacija, ako hoće da sebe pomogne i spasi od tuđinskog talijanskog i njemačkog  upliva, treba da ponovi s užom Hrvatskom svoju staru svezu.

Pokle su, pak, Bosna i Hercegovina faktično spojene s Monarhijom, trebalo  bi da pravoslavni, nazvani Srbi, sa svojima sljedbenicima priznaju  kako i mi, da i one moraju uljestiu u zajednicu na temelju narodnog načela koji je  Italiju i Njemačku ujedinio.

Nek promisle da čovjek mora da se zadovolji sa onim što se postignuti može, a ne da iz prkosa i ovo propusti, jer ne može da ima sve što žudi. I gore pomenute zemlje imaju svojih suplemenika što ne žive s njima u političkoj zajednici, kao što i moćna Francuska ima ih u Belgiji i Švajcarskoj da ne govorimo o pokrajinama ocijepljenim god. 1870. nakon velikih čuvenih nesreća.

Uzaludna prepiranja čija je Bosna i Hercegovina. Neka prestanu.

S etnografskog i historijskog gledišta mi držimo da su ipak bliže nama nego ikomu drugomu. Ali pustimo i to na stranu. Kad su danas prikladnije prilike da se ove zemlje združe s Trojednicom, ne pojmimo kako u tom Srbi uviđaju tako strahovitu nepravdu da svagdano jadikuju pred svijetom i bogom načinom takvim što ne bi bio opravdan ni onda kad bi im te zemlje tu skoro silom otete bile kao Elzas i Lotaringija bijahu od Francuske.

Da su negdašnje turske pokrajine napučene samim pravoslavnima stvar sa strogo srpskog državnog gledišta bila bi nekako razumljiva. Ali, ondje veći dio muhamedanci su i katolici, koje, mislimo, da bi novo malo kraljevstvo na Dunavu mučno probavilo, bez da mu pogibeljni prevrati i sukobi želudac ne pokvare. Mi zato zagovaramo cjelokupnost trojedne kraljevine, sjedinjene Dalmacije i spojenje zaposjednutih zemalja u jednu cjelinu. Da je sporazuma i sloge, možda bi se dalo izvesti u zgodnom času, ali ovako mučnije će se postići. Još mučnije ono drugo za čim teže pravoslavni Srbi, jer Hrvati, bez sumnje mnogo učeniji i izobraženiji i svakom pogledu, neće se nikad pokoriti sanjarijama srpske hegemonije.

Frano Supilo: Crvena Hrvatska, I, br. 22, 4. VII. 1891.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #138 : Ožujak 09, 2013, 16:41:05 »


Vjerska mržnja

Došao nedavno kotarski predstojnik M. Serviro od pete do glave, na naša krasna Plitvička jezera. Kako je vučijeg zalogaja a kokošije pohlepe našao se brzo u hotelu "Svrbina". Opazivši hrvatski nadpis na gostionicu izdreči se na gostioničarku veleć: "Zašto na srbskoj gostionici nije srbski nadpis?"
Na to pristupi k njemu prosjak moleć milosrdnju. Moj ti Poglaviti rukom u džep, izvadi 4 novč. u tvrdo, pak reče :"Ako si 'Srbin'dati ću ti ih, ako si 'Šokac' neću.“ Prosjak bio ne bio u tom slučaju morao je biti Srbin, a moj ti mrki Srbo nadoda: "Prokleto ti bilo ako si me prevario."

Hrvat, Gospić, 5. studenog 1895

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #139 : Ožujak 10, 2013, 12:31:03 »


Tabu tema i dogma u hrvatskoj histriografiji; pravoslavni Hrvati. Njihovo postojanje je dokumentirano, zbog ideoloških okvira oni su maknuti sa povijesne scene.
Ideja Hrvatske pravoslavne crkve nije Pavelićeva i ustaška, to je podmetanje u političkoj i ideološkoj borbi, protuhrvatskoj, ideja i problem Pravoslavne crkve postojali su davno prije Pavelića i ustaša.

I pojedini hrvatski pravoslavci bili su svijesni pitanja Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, nastranog poistovjećivanja vjere i narodnosti, rabljenja vjere u političke svrhe i samim time devijacijom vjere i pogrešnim shvaćanjem iste. Ovdje se može govoriti o poslanici dijelu hrvatskih pravoslavaca jer je proces srbizacije već bio uznapredovao, bez obzira na to u Hrvatskoj je postojao jedan dio pravoslavaca koji se smatrao Hrvatima do zadnjeg trenutka.

Poslanica  Marka Mileusnića, pravoslavnog pravaša. On je bio saborski zastupnik Dugog Sela 1913.-1918. i načelnik Sesveta.

Poslanica onim pravoslavnim Hrvatom, koji kažu da su Srbi.

Braćo moja

Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu.

Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: "Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni"? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere.

A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu i o sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi.

Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi.

Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili.

Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.

U Maksimiru 18. listopada 1895 Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
Marica
Administrator
*
Postova: 6330

« Odgovor #140 : Ožujak 10, 2013, 14:01:38 »



[. . .] Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni“? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. [. . .]

[. . .] Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. [. . .]

U Maksimiru 18. listopada 1895 Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat

Bravo

Da je u Hrvatskoj bilo više "Marka Mileusnića" bili bi najjači i najnapredmiji u Europi, Srbija bi se odavno iz svog velikog i dugog sna probudila. Kao budna možda bi od male Kneževine Srbije i nepismenog kneza Miloša postigla neki mali napredak. Možda smo i mi Hrvati nešto od "Mileusnića" naučili, kao i Srbi koji neka "njeguju" svoje srpstvo ali samo unutar njihovih granica.
Evidentirano

Jedna ruka drugu pere
max 2

Postova: 129
« Odgovor #141 : Ožujak 10, 2013, 14:31:26 »


Prošli tjedan čitao sam u dičnoj “Hrvatskoj“ izjavu štovanog bilježnika g. Marka Mileusnića, u kojoj stvalja na srdce zabludjenim Hrvatom pravoslavne vjere, da si izbiju jednom iz glave, mogu punim pravom reći fiksnu ideju, da su Srbi. I ja sam, gospodine uredniče, član svete pravoslavne crkve, ali ne znam kako bih mogao kao takav nazvati se Srbinim.

Rodjen sam u Čemernici kraj Gline u Hrvatskoj te se još danas dobro sjećam, da kao dijete, a poslije kao mladić, nisam nikada čuo, da je moj otac,moj djed ili tko drugi iz mog sela, ako je tamo rodjen, ma bio kojemu drago vjere, nazivao se Srbinom, nego uvijek Hrvatom.Imade tomu par godina da se počelo, dakako lažnimi izjavami, po našemu puku pravoslavne vjere širiti takozvano srbstvo:mnogo ih je žalibože povjerovalo širiteljima srbstva, te danas veliki dio pravoslavnih živućih u Hrvatskoj, nazivlju se Srbi.

Ali što je najveća sramota i Bogu plakati, da ti ljudi rodjeni na hrvatskom tlu, mrze sve što je hrvatsko. S toga i ja, kao obrtninik očitujem ovdje javno, upravo stoga, što sam član svete pravoslavne vjere, da sam Hrvat, te da ću kao takav uvijek živiti i umrieti, a moliti ću se dragomu Bogu, da ostale zabludjene ovce dodju jednom k pameti, pak da se povrate svom stadu, milom hrvatskom narodu. U to ime kličem: Živila velika i slobodna Hrvatska! Ostajem sa štovanjem Mile Vujanović, pravoslavni Hrvat, bravarski i kovački obrtnik u Sisku.

Hrvat, Gospić, 5. studenog 1895

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #142 : Ožujak 18, 2013, 21:43:55 »


Saborska rasprava o nazivu Pravoslavne crkve u Hrvatskoj koja se sve do 1918 nazivala grko-istočna.

Na predstavku arhijerejskog sinoda pravoslavne srbske mitropolije karlovačke zaklju čio je kombinovani bogoštovni i pravosudni odbor od 10 i 12 prosinca 1902 godine podastrieti saboru na odluku prijedlog,da se pitanje naziva grko-istočne crkve riješi sporazumno između kraljevske zemaljske vlade i arhijerejskog sinoda. Predlog kombinovanog odbora iznio je dr Svetislav Šumanović na 49. saborskoj sjednici 13.12.1902 godine.
Ban Dragutin grof Hedervary usvojio je taj predlog.

Na to je uzeo riječ dr August Harambašić :Gospodo vi ste uvijek nervozni ,kad mi s ove strane kažemo da  sav naš ustavni život i parlamentarizam nije nego fikcija,da je iluzoran. A ipak vi sami dan na dan potvrđujete naše riječi. Tako i s 53 saborskog poslovnika,koji ste također stvorili samo zato,da ga ne održavate, kaže jasno i glasno (čita):“Prije nego se koji predlog stavi na dnevni red,mora biti tiskan i barem prije tri dana prije zametnute saborske razprave među članove podjeljen.“

A drugi dio toga kaže: “Samo u prešnim slučajevima,ako to kuća sa dvije trećine glasova zaključi, moci će se predlog prvi dojdući dan,iza kako bude tiskan i među članove podieljen, uzeti u saborsku raspravu.“

Međutim što smo danas doživili? Prije četvrt sata dobili smo taj predlog i odmah se o njemu otvara debata. Ne samo da nije ležao pred članovima sabora tri dana nego ni pol sata. Evidentno je  da je 53 povrieđen, (na ljevici :Aliquando valet, aliquando non valet). Vaš poslovnik vriedi samo onda kad hoćete da terorizirate opoziciju i izključujete njezine članove na 30 i 90 sjednica.

Gospodo,da se je postupalo po 53 članu saborskog poslovnika,bilo bi se sa ove strane visoke kuće o tom pitanju, koji je na dnevnom redu,prozboriti temeljitije, nego ovako.Ali ja ipak smatram svojom dužnošću, da i u ovom momentu kažem, što mislim, da je nuždno, da kažem kao zastupnik hrvatskog naroda.

Gospodin izvjestitelj obrazlažući predlog koji je na dnevnom redu izvolio je kazati samo ono, što je u tom predlogu štampano: Uvažujući razlaganje arhijerejskog sinoda, da se po nauci njegove crkve, njegovom naučanju i brizi povjerena vjeroizpoviest ima dogmatički pravilno nazivati pravoslavna i dosljedno tome crkva “srbsko-pravoslavna“, ali nije za to naveo apsolutno nikakovih dokaza. Ja bih bio zahvalan gospodinu izvjestitelju, kao i njegovom svetom srhijerejskom sinodu, da navede te dogmatičke dokaze, da se grko-iztočna vjeroizpovjest i grko-iztočna crkva ima nazivati “srbsko-pravoslavna“ u Kraljevini Hrvatskoj.

Ja ću dozvoliti gospodinu izvjestitelju, da se ta crkva i vjeroizpovjest zove pravoslavna jer to ne znači ništa drugo nego prijevod za riječ  “ortodox“, ali da iza toga logički sliedi, da se ta crkva i vjeroizpovjest mora zvati srbsko-pravoslavna, to je samo logika i dogmatika svetog arhijerejskog sinoda karlovačkog.

Da sam ja imao vremena, i to ne tri dana nego samo jedan dan bio bih gospodinu izvjestitelju i svetom sinodu karlovačkom dokazao na temelju dogmatike vladike Milasa, da je sasvim pravilno i opravdano i da su oni zakonodavci, koji su nekoć taj naziv grčko-iztočnoj crkvi i vjeroizpovjesti u Kraljevini Hrvatskoj i Ugarskoj, imali posve pravo, kad su tu crkvu i vjeroispovjezt nazvali imenom, koje joj patri koje joj ide, a to je ime grčko-iztočna,isto tako, kao što i našoj katoličkoj pripada rimokatolička jer smo podvrženi Rimu, jer u Rimu imamo svog vrhovnog crkvenog poglavara. Isto tako neće ni gospodin izvjestitelj, ni ijedan član pravoslavne vjeroizpovjesti, kao ni sam sveti sinod u Karlovcima moći uztvrditi, a kamoli dokazati  da ta vjeroizpovjest i njezini sljedbenici nisu bili podređeni grčkom (carigradskom, naziv grčki se rabio iz drugih razloga i to je zasebna tema) patriarki, te su uslied toga i dobili naziv grko-iztočnjaci.

Ali gospodo, pošto mi znamo, da se pripadnici te vjeroizpovjesti u najmocnijem slavenskom carstvu, u silnoj Rusiji, nazivlju pravoslavni: pošto to ime u slavenskim jezicima uobće, kao i u hrvatskom napose mnogo ljepše zvuči pošto je to ime nekako slavno, to ja, gospodo, koji želim iskrenu slogu i bratsku ljubav s onim članovima našeg naroda, koji hoće na svu silu da se nazivlju Srbi, ja također nemam ništa proti tomu, da se njihova crkva u božije ime i s božijim blagoslovom, zove crkva pravoslavna. Ali da se uz to doda ime srbsko, to je nonsens! Zastupnik dr.Frank: To je agitacija proti Hrvatskoj-Zastupnik Šumanović: Nije.

Ja u tom ne vidim ništa drugo, nego to, da vi na početku 20-og vijeka ostajete uvijek i neprestance u onoj vašoj staroj i zlosretnoj pogriješki da na temelju vjere stvarate narodnost.

Jer, što bi vi rekli, da mi kažemo: hrvatska katolička crkva, hrvatska židovska crkva? Zastupnik Šumanović. Kalvinska može ali katolička ne.

Ja opet ponavljam da to nije ništa drugo, nego nositi mržnju i sijati razdor u jednojezičnom i jednokrvnom narodu u ime vjere i na temelju vjere. I ja, kako rekoh, još jednom pozivljem gospodina izvjestitelja, neka nam navede te dogmatičke razloge ,koji govore za “srbsko-pravoslavnu crkvu. Zastupnik Šumanović: Nisu dogmatički razlozi.

Ali ovdje je tako rečeno, ja bih te razloge rado čuo, a da sam imao vremena, ponavljam, bio bih na temelju dogmatike vladike Milasa dokazao da je naslov grčko-iztočna vjera i grčko-iztočna crkva sasvim opravdan. Zato ne mogu pristati na taj predlog i glasovat ću protiv njemu, a u ostalom imam samo još i čast izjaviti to, da su sigurno gospodin izvjestitelj i gospoda članovi te “srbsko-pravoslavne“ crkve uvjereni ob onom, što nije rekao gospodin ban, ali ću kao iskren čovjek reći ja, naime, da iz ovoga predloga neće biti posve ništa: da taj predlog možete već danas smatrati kao odklonjen, jer se u njemu na koncu kaže da se to ima uraditi u sporazumku sa svim nadležnim zakonodavnim faktorima gdje ta crkva ili vjeroizpovjest sačinjavaju jednu cjelinu, dakle s privolom ugarskog sabora, a ja sam podpuno uvjeren, ako vi na početku 20-og stoljeća i počinite takvu donquixoteriju, da jednu vjeroizpovjest nazovete narodnim imenom ja sam uvjeren da takova što neće učiniti ugarski sabor. (Zastupnik Šumanović: Već je zaključeno kasno ste se javili!) niti će na takova što pristati ugarska vlada.

Uslied toga se ja ni najmanje ne bojim, da ćete vi taj predlog provesti, a ako ga budete proveli, provest ćete ga samo na proklestvo i naše i vaše, kod kojega ja neću da sudjelujem i zato taj predlog otklanjam.

Trba znati da su poslije ove saborskk e sjednice u Hrvatskoj uslijedile burne političke promjene, 16.prosinca 1902 odogođeno je zasjedanje Sabora na neograničeno vrijeme. Naziv grčko-iztočna za pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj ostao je do 1922.tj. do proglašenja srpske patrijaršije u novostvorenoj državi Kraljevini SHS.

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #143 : Ožujak 18, 2013, 21:57:14 »

Primjer širenja vjerske i antihrvatske  netrpeljivosti ,koju su upravo raznosli pravoslavni,"srpski"popovi i "vjeroučitelji",i primjer srbizacije Hrvata ,a ne kako su nas bombardirali evo zadnjih 100 godina o navodnoj "kroatizaciji" Srba.

U senjskoj gimnaziji uvjek se liepo slugahu u bratskoj ljubavi đaci Rišćani i katolici. Med tim đacima, koji u istinu jesu sinovi samo jednoga hrvatskog naroda., vladaše podpuna ljubav, podpuni mir, podpuna sloga.

To je sasma u redu. Tako mora biti. Mir, ljubav i sloga mora vladati med pravoslavnima i med katolicima. Ta, slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari!

Mira, ljubavi i sloge bilo je u senjskoj gimnaziji sve do onoga nesretnoga crnog dana, kad nam je na gimnaziju senjsku došao za vjeroučitelja nekiparoh g. Vladimir Duić. Čim je taj gospodin vjeroučitelj Duić prekoračio preko školskoga praga, odmah je pred njime zadrhtao božji mir, zadrhtala je ljubav sveta, zadrhtala je sloga mila - mir se je pretvorio u inat, pravda u smutnje i zadjevice, ljubav sveta prometnu se u paklensku mržnju, a sladka sloga raztali se u neslogi ljutoj. Bože moj, do česa je Duićeva ruka dovela mladež našu! Krotki janjci postadoše vuci razdiravci.

Te smutnje na gimnaziji senjskoj najjače se razmahaše pred dve godine danah, tj. godine1892. Cieli grad Senj bijaše poradi toga u velikoj skrbi, jer je građanima senjskim najviše stalo do toga, da se mladež uzgaja ćudoredno i u strahu božjem. Proti tim smutnjuma na senjskoj gimnaziji osvanuo je u studenome god. 1892., dopis u "Hrvatskoj". U tom dopisu bijahu ona gospoda, na koju ta stvar spada, liepo i uljudno zamoljena, da odstrane iz gimnazije to kužno zlo. Nu, dotična gospoda nisu a ma baš ništa marila za taj istiniti dopis, pa nisu pravednu molbu uslišali. A jer gospoda nisu uslišila te pravedne molbe, smutnje se na gimnaziji nastaviše kroz cielu godinu 1892., pa pređoše u godinu devetdeset i treću i trajahu kroz cielu tu godinu devetdeset i treću. I tako se je mladež svađala i inatila mjesto da se uči i da se dobromu Bogu moli.

U srpnju godine 1893 izišao je proti tim smutnjama na senjskoj gimnaziji drugi dopis, a u njem je bio napadnut taj gospodin vjeroučitelj Duić. G. Duić je sbog toga dopisa sudu tužio g. Josipa Pasarića. Poradi toga ćemo taj dopis ovdje pretiskat. Taj dopis glasi ovako:

Senj 28. lipnja 1893

Strahote na našoj gimnaziji!
Kad za sada druge nije, nama je najviše do ilustracije odnošaja; tu bo je rogova i ter kakovih! A mi se nadamo: da će se pred njima možda preplašiti koji pospanac, ako nije za uviek vragu dušinu zapisao. U tu svrhu ovdje ćemo pokazati, što s druge strane odgovara zadnjim suspenzijama, nekih vjeroučitelja, naših političkih jednomišljenika.

Mi u studenom prošle godine javismo, kako su na ovomjestnoj gimnaziji djeca grčko-iztočne vjere na školskoj ploči pisala: "Krepao ravnatelj gimnazije!" "Živili Srbi!" "Krepali Hrvati!" Nadalje javismo, da su ta djecu. grčko-istnčne vjere gazila po hrvatskom grbu, psujući i projlinjući sve što je hrvatsko. Tom sgodom, kao prijatelji napredka u dobrome i plemenitome, iztaknusmo, da je moralni odgoj senjske gimnazijske mladeži u velikoj pogiblji.; da škola nije za politiku; da ne dopuštamo, da se tim grubim načinom vrieđa hrvatsko narodno ćuvstvopreko stotinu đaka od 6 srbskih; da će mladež, ako krivci ne budu kažnjeni, dobiti posve krive i pogubno pojmove o pravednosti, ter od njih nikada valjanih građana; da nije u redu u školi podržavati takovu mržnju, jer bi se moglo dogoditi isto što i med onim karlovačkim đacima, od kojih je jedan svoju vrtoglavost platio smrću.

U istoj sgodi nuglasismo slutnju: da su djeca valjda od svojih starijih nahuškana. Mi se nadasmo: da će tim sabluznim stati na rep ravnatelj gimnazije g. Josip Mesek. Jesmo li se prevarili? Radi tih sablaznih, koja se na ovomjesnoj gimnaziji događaju od početka školske god. 1892.|93. a dandanas su u najliepšem cvietu. Gosp. je Mesek, doduše, vodio iztragu, pa je i krivce pronašao, ali niti jednoga njih kaznio.

Poslje toga djaci pravoslavne vjere javno se hvastahu, da oni mogu raditi štogođ je njih volja, jer da se ravnatelj (kojemu su oni na školskoj ploči napisali: "Krepao Mesek!") boji njih kezniti. U povodu toga mladi Srbijanci sasma podivljaše.

Bilo je tuj kojekakvih napadaja od strane pravoslavnih tečajem ove godine. A jučer na dan 27. lipnja nanesao je gimnazijalac Trbojević težku tjelesnu ozljedu svojemu suučeniku Markovčiću; on, koji reče: da bi volio biti pas nego li Hrvat, udario ga je tik pokraj sljepočnice kamenom tako jako, da se je Markovčić krvlju obliven na zemlju srušio ter sada leži u bolnici.

Nećemo ovdje obširno spominjati, kako se je nedavno u stanovitoj zgodi kod mladih Serbijanaca našlo oružja, kojim kaniše naše napadati i kako oni kane to poslje "Te Deuma" izvesti; kako su naše sveto evanđelje u stanovitu luknju bacili.

Tim nečuvenim nakanama pravoslavnih đaka kriv je u prvom redu njihov vjeroučitelj pravoslavni pop g. Duić.

U iztragi, koju je jošter jesenas vodio g. Mesek, dva đaka pravoslavne vjere, koji se Hrvatima smatraju, uztvrdiše, da ih njihov  vjeroučitelj Duić tečajem sata, što je određen za podučavanje u vjeri, huška proti hrvatskoj narodnosti; da ih mjesto u vjeronauku podučava u srbstvu, da ih uči pjevati srbske pjesme, da im ubuvljuje u glavu, da je sv. Otac papa prosti razbojnik it.d.

Dakle, onaj čin onoga gimnazijalca, što Mrakovčiću ranu nanese, to je posljedica odgoja jednoga pravoslavnog vjeroučitelja!!!

Brat toga glasovitoga vjeroučitelja priznao je, da je narisao hrvatski grb, da je u prisutnosti svojih suučenika pljuvao po hrvatskom grbu, pa da ga je zajedno s njima po hrvatskom grbu gazio. I ta je gnjusoba plod odgoju jednoga svećenika.

Kako je to, da ravnatelj nije niti proti njemu niti proti ikojem drugom krivcu ništa učinio?

Čujemo, da za sve te strahote na ovomjestnoj gimnaziji točno znade g. Kršnjavi, glavar prosvjete - pa on ni makac!"

Eto, to je dopis, u kom se crtaju strašne smutuje na senjskoj gimnaziji. Vjeroučitelj Duić se je tobož uvriedio, pa je sudu tužio g. Josipa Pasarića* poradi toga, što je taj dopis uvrstio usvoj list (novine). Nu, sl. kr. sudbeni stol u Zagrebu odbio je odlukom od 3. veljače 1894. Duićevu tužbu, jer se iz izkazah svjedokah uvjerio, "Da je tužitelj Duić u istinu đake pravoslavne vjere putio na mržnju i prezir proti đaka katoličkih Hrvata i da je privatni tužitelj kriv vladanju pravoslavnih đaka jer je iste kod poučavanja u religiji huškao proti hrvatske narodnosti i katoličke vjere."

Nu, g. vjeroučitelj Duić nije se zadovoljio s tom odsudom, pa se je pritužio banskom stolu. Banski stol je naredio, da se ta stvar imade razpraviti. Stvar se je razpravila u polovici mjeseca prosinca pred porotnim sudom n Zagrebu. Porotni je sud tu stvar razpravljao jedan dan i pol.Tečajem razprave došlo je na vidjelo jošter težjih stvarih. Napokon je porotni sud izrekao odsudu, kojom je riešio od obtužbe g. Pasarića. Iz te odsude sliedi:

Da tužitelj Duić u istinu jest putio pravoslavne đake na mržnju i prezir proti đaka katoličkih Hrvata i da pravoslavni paroh Duić u istinu jest kriv vladanju pravoslavnih đaka jer je te đake za podučavanje u vjeri huškao proti hrvatske narodnosti i proti katoličke vjere.

Eto takovim načinom nekoji ljudi zavađaju neuku mladost još u ranoj dobi.

Mi našoj jednokrvnoj braći Rišćanom ozbiljno savjetujemo, da se od nikoga neda za nos voditi. Neka med cielim našim narodom, bio on vjere koje mu drago, vlada ljubav. mir i sloga. Ta mi smo svi sinovi jednoga naroda, mi smo svi sinovi jedne domovine! Hrvatska je domovina naša. Dok smo mi nesložni, naša domovina propada, a naši se neprijatelji (u Srbiji) dižu i vesele se. Dok smo mi nesložni, mi smo proti naših neprijateljem slabiji, pa moramo propadeti.

Ta, slogom rastu male stvari, a neslogom sve pokvari!

Budimo dakle složni i ljubimo se, pa ćemo biti i jači i sretniji, jer će naša hrvatska zemlja biti jača. U to ime: Živila Hrvatska!

Hrvat, 5. siječnja 1895

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #144 : Ožujak 19, 2013, 23:10:03 »


Naša vis. vlada. u svom radu, u glavnom sliedi drugarice bečku i peštansku, izvršujuć lozinku: "divide et impera" / podijeli pa vladaj/. To se najbolje opaža iz postupka s tako zvanim "srbskim pitanjem".

Njeg. preuzvišenost g. ban za interpelacije gosp. dr. Ružiča o zastavah izvoljela je izjaviti, da se naredbe vladine izdane god. 1876. o zastavama i danas vrše, te je izrično dodala: "da Njeg. preuzvišenosti nije poznato, da se u zemlji našoj vije zastava tuđ kraljevine, toga nije bilo i po mnienju Njegove preuzvišenosti i nikada neće biti".

Nas je s ove strane vis. kuće izjava Njeg. preuzvišenosti zaista iznenadila; jer znamo, da su se građani otočki, njih preko pedeset, u svibnju ove godine i gospićko obćinsko zastupstvo jednodušno u studenom ove godine obratili na Njeg. preuzvišenost te poslali predstavke, kojim mole, da se u krnljevini Hrvatskoj nevije zastava tuđe kraljevine i da se one naredbe od g. 1876. osnovane na zakonu točno vrše. Nu osim toga ja sam n stanju da pročitan jednu odluku kot. oblasti u Otočcu (čita):

Broj 4677.
Obćinskomu uredu u Otočcu.

Usljed brzojavne dozvole Njegove preuzvišenosti gospodina bana od danas broj l676]Pr., na pritužbu gosp. Ilije Mašića može se uz zemaljski i narodno-crkveni srbski barjak na crkvi izvjesiti.

U čom se občinski ured i parohijalno zvanje u Otočcu znanja i ravnanja radi obavješčuje.

Kr. kotarska oblast
U Otočcu 5. svibnja 1894.

Vučetić, v. r.

A odlukom iste oblasti od 4. svibnja nalaže se obć. poglavnrstvu, da mora postaviti stražu i da sve treba učiniti, kako da ta zastava bude mogla slobodno i mirno visjeti.

Isto tako je već obće poznata stvar, da je kot. predstojnik u Gospiću, g. Ostoja Vučković, kad je Njeg. prosvietlost biskup Gruić u Gospić dolazila, narod grčko-iztočne vjere vodio pod srbskom zastavom.

Isto tako protuzakonito izvješuju so nesamo na javnih zgradali, nego i na privatnih mađarske zastave. U tom se osobito iztiče nađarski konzorcij u Crikvenici, koji je ove godine dvaput izvjošivao mađarske zastave.

Iz ovoga se vidi, da ne samo da se naredbe vis. vlade ne drže, nego da se isto po somih činovnika krše, dapače, da so oni, koji nastoje, da se postojeći zakoni vrše kazne i skidaju sa službe, košto se je to dogodilo, otočkom načelniku g. Martinu Hećimoviću, čovjeku, koji se nikad nije bavio politikom, nu kao načelnik na zahtjev obćinarah išao je upozoriti predstojnika Vučetića na protuzakonit postupak njegov.

Širenje srbstva po službenih organih pobudilo je naročito u Lici i Sriemu medđ žitelji rimo-katolici i grčko-iztočnjaci antagonizam, (oprieke) koji će, ako se shodna sredstva za vremena ne upotrebljuje, bez dvojbe roditi žalostnimi posljedicami. Kakove posljedice možemo očekivali od ovog antagonizma, držim, da najbolje doka zuju sablažnjive razprave u Mitrovici i ona nedavno u Zagrebu.

Neuki narod i katoličke i grčko-iztočne vjere do nedavno se je u Lici pazio i podupirao kano pravu braća, a nijo se pitalo, jesi li ove ili ono vjere. Nu na žalost odkda je veliki župan g. Budisavljević u Gospiću okrenula jo na gore. Tako su M. Oreškoviću, trgovcu u Lapcu, uoči Miholjica grčko-iztočnjaci skinuli napis s dućana, upalili štagalj i porazbijali prozore.

Dana 26. listopada ove godine navalili su žitelji grčko-iztočne vjere na stan uduve katolikinje u Medku, te joj porazbijali sve, što je bilo u stanu. Sirota udovu polužila je krivce sudu, nu uredujući sudac, kako kažu "Srbin", odriešio je zlikovce od obtužbe, a tužitljici kazao: "to sto mogli i kod kuću obaviti".

Nedavne bune proti glagoljici u senjskoj biskupiji također su pod antagonizma, koji postoji između žitelji katoličkih i grko-iztočnih. Žitelji grčko-iztočne vjere govorili su katolikom, da je glagoljica vlaške i da će se katolici "povlašiti". To se je činilo katolicima tim vjerojatnije, što presv. g. veliki. župan Budišavljević tako iatimno obći sa katoličkim svećenstvom, te jer se zna, odkada je Budisavljević vel. župan u Gospiću, da nije ni jedan kat. svećenik promaknut, niti je od vlade dobio kakvu podporu koja nije u milosti i pod okriljem velikog župana.

Zagreb, 17. prosinca 1894

Ovaj govor Mile Starčevića si ti postavila, još jedan primjer koju je ulogu imala “srpska crkva”, od pojave srpskog pokreta polovinom 19 st. i njegovim propagiranjem u Hrvatskoj, novine u Hrvatskoj i saborske sjednice pune su žalbi na ponašanje grčko-iztočnog svećenstva i na njihovo širenje vjerske mržnje i netrpeljivosti.

Mile Starčević je nećak Ante Starčevića,koje je jugo  i srpska historiografija te  jedan dio hrvatske prikazivala kao mrzitelje Srba i tvorce ustaštva, što naravno ne odgovara  povijesnoj istini. Ante Starčević je s pravom i znanstveno utvrdio podrietlo pravoslavaca u Hrvatskoj, kao i mnogi tadašnji znanstvenici, a znanost je to i danas potvrdila.

Fenomen srbizacije hrvatskih pravoslavaca je povijesna istina i činjenica, bolje rečeno fenomen srbizacije pravoslavnih Hrvata, njihovo je postojanje dokumentirano.

Sve ostalo ima  ideološku postavku u koju spada i jugoslavenstvo s kraja 19.st. od kojeg je  velik dio hrvatske inteligencije očekivao mnogo.Jugoslavenstvo je samo prikriveno velikosrpstvo kojeg je glavni propagator bila  “srpska crkva”.

Uz jugoslavenstvo Hrvati(jedan dio) su od Srbije, posebice nakon balkanskih ratova očekivali mnogo, spas. Srbima Jugoslavija nije bila potrebna, oni su bili dovoljni sami sebi Srbi su dobili državnst prije nego Hrvati i svi ostali faktori bili su Srbiji naklonjeniji, pojavom nacionalnih pokreta Hrvati su u tom razvoju bili ometani, a Srbija je imala sve mogućnosti suverene države da se širi. Srpski pokret u Hrvatskoj uz istovremeno hrvatsko jugoslavenstvo bio je čisto srpski i velikosrpski, glavno oružje u tom bila je “srpska crkva”.

“…jer Srblji imena svoga, koje ima svoju istoriju u svijetu i u slavenstvu, ni za čije ime promjeniti neće, ni za ljubav ilirstva, ni jugoslavenstva ni hrvatstva…”Patrijarh Rajačić.

U ometanju Hrvata u njihovom razvoju, ispleli su se interesi srpskog pokreta i mađarske politike u Hrvatskoj, koja je u svrhu ometanja hrvatskog nacionalnog pokreta rabila pravoslavnu populaciju otvarajući vrata srpskoj agitaciji, i tako stvarajući opoziciju hrvatskom pokretu.

Khuen-Hedervary i mađaroni u koaliciji sa Srbima vladali su Hrvatskom, a srpsko je koaliranje s mađaronima bilo jedan od glavnih razloga općega pogoršanja odnosa između Srba i Hrvata.

Pravoslavna populacija je rabljena u protuhrvatske svrhe, vjerskim fanatizmom, kojeg je osim “srpske crkve” i njezinog poimanja stvari, dakle vjerskim prozelitizmom i revnijim,dakle i radikalnijim baštinjenjem crkvenog  raskola kojeg je “srpska crkva” naslijedila od Bizanta, raspirivali su i stranci, vlastodršci, Austrija i Madari, zavadi pa vladaj.

Ali Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti da ne mogu živjeti u zemlji kao izražaj tuđinske  ugnjetavačke vlasti. Mađari su u doba Khuena Hedervaryja u banskoj Hrvatskoj, a ministra Benjamina Kallaya u Bosni, iskorištavali srpsko pučanstvo da bi pomoću njega,s tvaranjem straha i odvajanjem od većine spriječili normalno ujedinjavanje hrvatskih zemalja koje bi dovelo do oslobođenja Hrvatske. Ova je protuhrvatska politika bila posebno očevidna u Dalmaciji, gdje su Austrijanci pomoću Srba stvarali talijansku izbornu većinu, takozvani  Italoserbi,koja je u svojoj konačnici skrivila da je nakon prvog svjetskog rata Zadar potpao pod Italiju, a koja je u drugom svjetskom ratu imala za posljedicu talijansko–srpski savez protiv novostvorene hrvatske države.

Najtragičniji neuspjeh hrvatske politike, koji se ne spominje. Hrvatsko pravoslavno pučanstvo, koje je bilo velikim dijelom nacionalno nesvjesno, posrbilo se pod utjecajem propagande iz Srbije, koju je Mađarska pomagala svim silama da bi slomila otpor Hrvata. Još je početkom 19.st mitropolita Stratimirović slao svoje kaluđere u Dalmaciu,da među tamošnjim kaluđerima organiziraju molbe za cara da se Dalmacija pripoji banskoj Hrvatskoj. Još je početkom šezdesetih godina 19 st. narodni zastupnik za kotar Knin, Božidar Petranović, pravoslavac, jasno isticao svoje hrvatstvo, te je bio jedan od rijetkih koji je zahtjevao da se hrvatski jezik i službeno nazove hrvatskim. Još je početkom pedesetih godina Petar Preradović, sin pravoslavnih roditelja smatrao normalnim da je Hrvat[/b]

Pod utjecajem beogradske vlade, koja je preko mitropolije a kasnije patrijaršije u Karlovcima vodila velikosrpsku politiku, te pod zaštitom bana Khuena Hedervaryija, velikog prijatelja Srba, popovi i trgovci, dakle dva glavna staleža među pravoslavnim pucanstvom, postaje nacionalno Srbim te su tijekom idućih desetljeća poveli za sobom seljačke mase koje su se tome najdulje odupirale. Tako je u doba kada se hrvatstvo trebalo afirmirati kao suvremeni političko-nacionalni pojam, te raditi na svom ostvarenju u obliku države, nastala u Hrvatskoj jaka struja koja prije nije postojala.

U Hrvatskoj je u doba liberalizma i vjerskog indiferentizma stvorena na temelju vjere narodna manjina, koja je hrvatsku politiku toliko zakočila da je Hrvatska još i danas bez svoje narodne države.

Zahvaljujući  posestrimi kraljevini Ugarskoj te katoličkom veličanstvu u Beču u Hrvatskoj je stvoren problem koji će kasnije dovesti do teških prolijevanja krvi, a da se nitko neće sjetiti upreti prstom na prave krivce koji su zbog svojih trenutnih interesa nametnuli jednom narodu najteži teret koji se može zamisliti, neprijateljsko uporište stvoreno na temelju vjerskih razlika.

Ivo Korsky, Hrvatski nacionalizam, Buenos Aires, 1983

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #145 : Ožujak 24, 2013, 12:08:19 »


Promoviranje velikosrpstva bilo je najintenzivnije poslije i u vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka 1875 god. posebice Glini, Kostajnici, Dubici i nešto manje u Petrinji.

Na a tom području tada boravi pretendent na srpsko prijestolje Petar Karađorđević-Mrkonjić i socijalisti Vasa Pelagić i Manojlo Hrvačanin, zbog okupljanja srpskih dobrovoljaca i njihova prebacivanja u Bosnu i Hercegovinu s krajnjim ciljem njezina ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom.

Zapovjedni general i glavar uprave Hrvatskoslavonske vojne krajine u Zagrebu Antun Mollinary pismeno upozorava gradonačelnike Kostajnice i Petrinje na velikosrpsku promidžbu koja se u zadnje vrijeme širi među krajiškim stanovništvom i izbjeglicama. Petrinjski gradonačelnik smatra da je u Petrinji tek nekoliko stanovnika pravoslavne vjere “nadahnuto velikosrpstvom” među kojima su samo dvojica članovi tamošnje čitaonice. Prema izvješću kotarskog pristava u Glini Jovana Vojnovića, član tamošnje čitaonice Đoko Urica pristaša je i najpovjerljivija je osoba Petra Karađorđevića. Osim toga, taj bivši krajiški časnik, sada trgovac i gostioničar, u vlastitoj je kući u Poštarskoj ulici u Glini nekoliko puta davao utočište i skrivao Petra Karađorđevića, Pavla Jovanovića i dr.

Učitelj Mile Babić učitelj petrinjskog učiteljišta od listopada 1878. svoja politička stajališta ponajviše javno iznosi izvan čitaonice i to pred učenicima učiteljišta pravoslavne vjere s kojima zajedno pjeva pjesme Prag je ovo milog Srbina, Čuj Dušane, Srbin Srbstvo slavi... i nazdravlja “knjazu Milanu i Velikoj Srbiji”.

Uprkos porastu velikosprskih nastojanja u Glini početkom 1878 svi pravoslavci  nemaju o tome uvijek jedinstvena stajališta. Učitelj Milan Rašković, član glinske čitaonice i predsjednik tamošnjega pjevačkog društva smatra da je glavna zadaća Društva “kročiti put hrvatske pjesme”. Pod njegovim ravnanjem početkom 1878. U prostorijama čitaonice glinskim građanima pjevane su Zajčeve pjesme U boj! i Živila Hrvatska! Tam gdje stoji od Vatroslava Lisinskog.

Narodne novine, 1878

Dopisnik Slobode iz Gline piše :….. koja “odiše samo onim idejami, koje moraju resiti svakog svjesnog i poštenog Hrvata, u kojoj čovjek čita samo plemenite i uzvišene stvari, što naime Hrvat po svetom pravu i historiji tražiti mora, dapače mora da ju čita i tzv. Srbin... da se popravi, da ne identificira vjeru i narodnosti, pa da postane tako dobrim Hrvatom, kao i svaki drugi...”. Ovakvo razmišljanje glinski pravaši i članovi čitaonice potkrepljuju, prema njima, “svima” poznatom činjenicom, da prije desetak godina stanovnici Gline i okolice pravoslavne vjere uopće nisu znali za “srbstvo i srpsku vjeru već su svi bili Hrvati”.

Sloboda, 1879

U rujnu 1878 godine dopisnik Obzora piše da u Lici do “pred godinu dana nije nitko doli sgoljnih Hrvata koga drugog poznavao dok se nekoliko nezdravih elemenata ovamo doseli, te nekakvo srbstvo u ovom čistom hrvatskom kraju propovjedati počeše”.

Obzor, 1878

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #146 : Ožujak 27, 2013, 18:47:05 »


U jednom svom pismu Savi Tekeliji, 1841.god. grof Janko Drašković zamjera pravoslavnom svećenstvu što izjednačavaje pravoslavlje i srpsku narodost, te Srbima proglašavaju i pravoslavne u Hrvatskoj, “.... i naše rišćane sve u srbski savez meće, kako da zakon naroda čini”.
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #147 : Ožujak 27, 2013, 19:09:34 »


Vidi se da je njima svaki našinac istočne crkve pravim Srbinom, da oni dakle, slijedeći u tome bizantske državnike narodnost i vjeru istovjetuju.

Franji Rački, Srpski zahtjevi u trojedinoj kraljevini, Pozor 23. ožujka 1866 godine

Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #148 : Ožujak 30, 2013, 19:48:03 »


Intervju mitropolita Crnogorske Pravoslavne Crkve Mihaila za face.tv
Evidentirano

Quidquid in occulto est,in apricum proferet aetas!
Što god je bilo skriveno,vrijeme  će iznijeti na vidjelo!
max 2

Postova: 129
« Odgovor #149 : Ožujak 31, 2013, 17:27:34 »


Da je u Hrvatskoj bilo više "Marka Mileusnića" bili bi najjači i najnapredmiji u Europi, Srbija bi se odavno iz svog velikog i dugog sna probudila. Kao budna možda bi od male Kneževine Srbije i nepismenog kneza Miloša postigla neki mali napredak. Možda smo i mi Hrvati nešto od "Mileusnića" naučili, kao i Srbi koji neka "njeguju" svoje srpstvo ali samo unutar njihovih granica.

Marko Mileusnić bi trebao biti iz okoline Otočca, iz Tokljaca, ali podaci o tome su još škrti, tako da taj podatak treba potvrditi.

Još je bio jedan Ličanin, pravoslavac i Hrvat te uvjereni pravaš i starčevićanac.

Nikola KOKOTOVIĆ, rođen  1859. u Gornjem Kosinju,  umro 06.01.1917 u Zagrebu.Uz Martina Lovrenčevića i Josipa Zočeka najvažnija je osoba novinstva Čiste stranke prava. Za vrijeme studiranja u Zagrebu pristupio je Stranci prava, te pisao mnogobrojne članke za Slobodu, Hrvatsku Vilu (od 1886. Balkan) i Smilje. Zajedno s Augustom Harambašićem uređivao je pravaški književni list Balkan. Kokotović je jedan od najčešće optuživanih pravaških novinskih urednika za veleizdaju. Iako je plaćao Srpskoj pravoslavnoj općini prinose za vjerske i školske potrebe žestoko je kritizirao srpstvo i srbizaciju hrvatskih pravoslavaca i aktivno se člancima u Hrvatskom Pravu borio protiv toga.

Uz njih ide i Milan Ogrizović iz Senja, takoder pravoslavac.

Komentari (2)
  • bartol
    Bože dragi, pa ovo je pisano pred više od sto godina, a čini se da se ništa promijenilo nije.
    Nama je izgleda ostalo da se nadamo da će se naći novi Mileusnići i drugi,koji će uzeti sudbinu HPC u svoje ruke, te da opet svi skupa živimo i miru, slozi i ljubavi, kao nekada naši stari i na to su bili ponosni kroz cijelo ovo vrijeme.Unesimo ove želje u naše molitve da se to što prije ostvari.Bog sa svima vama...
  • nobile
    Iz ovih povijesnih priloga što ste ih stavili u tekstu vidi se da je glavni krivac posrbljavanja Hrvata pravoslavaca bila Srpska pravoslavna crkva . To me niti malo ne ćudi s obzirom da živim u selu kojem su Hrvati rimokatolici 100 postotna većina , ipak je za vladavine kralj Krađorđevića većinski dio pripadao Orijuni i bili vjerni svomu kralju . To se i danas vidi po imenima koja pojedinci imaju naprimjer :Uroš ,Miloš,Aleksandar , Vasilije i mnoga druga imena. S bzirom da Karađorđevićima nije ni malo bija problem da večini stanovnika moga sela dajući im privilegije to jest zapošljavanjem u državnim službama uspije ih nagovoriti da se imaju smatrati Srbima rimokatolicima .Tako im je još i manji problem bija Hrvate pravoslavce pritvoriti u Srbe , s obzirom da su pravoslavni . Zaključak je da se mora zabraniti djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj tek onda ćemo mi Hrvati imati mira u svojoj domovini . Srpska P.C je leglo četništva , mržnje i sotonizma . Uz pozdrav ZA DOM SPREMNI



Komentiraj
Vaši kontakt detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:D:angry::angry-red::evil::idea::love::x:no-comments::ooo::pirate::?::(:sleep::););)):0
Security
Molim unesite anti-spam kod sa slike.
 
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg