Čestitka

cestitka2014.jpg

Upis korisnika(login)

 

Libero Hosting web VPS www.liberohosting.com

Hrvatski Pravoslavac Korice

Prodaja kuće u Murteru

www.udbina.com

 

Križ Hrvatske Pravoslavne Crkve

Brojač Posjeta

mod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_countermod_vvisit_counter
mod_vvisit_counterDanas295
mod_vvisit_counterJučer388
mod_vvisit_counterOvaj Tjedan295
mod_vvisit_counterProšli Tjedan2487
mod_vvisit_counterOvaj Mjesec9574
mod_vvisit_counterProšli Mjesec15925
mod_vvisit_counterUkupno2602611

Trenutno na stranici: 5
0 198.143.37.165
,
0

Pristupnica

Pristupnica

                             SvMihovil    Isus     Bogorodica
Povijest
Nikola Tesla - Hrvat i Amerikanac 2.dio PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 2
LošeOdlično 
HPZ - Povijest
Urednik Administrator   
Četvrtak, 03 Listopad 2013 20:36

Desetljećima se u jugoslavenskoj, a danas u srbijanskoj propagandi trubi o tome da je Nikola

Tesla navodno Srbin, što je nonsens, ali činjenica s kojom su Hrvati desetljećima preodgajani

da vjeruju u laž.

Nikola Tesla je cijeli svoj život pisao na hrvatskom jeziku, čak i kad je živio u Sjedinjenim

Američkim Državama nije zaboravio svoj voljeni hrvatski jezik, i na hrvatskom jeziku se u

telegramu tridesetih godina 20. st. obratio i hrvatskom političaru Vladku Mačeku, zahvalivši se

na njegovoj čestitci, i to se zahvalio pišući na morfološkom iliti korijenskom pravopisu hrvatskoga

jezika kojega je utemeljio hrvatski književnik Ljudevit Gaj polovicom 19. stoljeća, jer takav jezik

je Tesla naučio dok je živio u svojoj hrvatskoj Domovini prije nego li je iselio u Ameriku, i

namjerno je pisao s tim i takvim hrvatskim pravopisnim jezikom kojeg su u njegovoj Domovini

izdajnici ukinuli, da bi se dodvorili Srbima za vrijeme suludog stvaranja jugoslavenske države

koja je za Srbe uvijek bila velika Srbija, jedino za dio Hrvata zaluđenih Strossmayerovom

jugoslavenskom ideologijom je to bila Jugoslavija.

Povijesna istina jest, da je Nikola Tesla rođeni Vlah, u hrvatskom selu Smiljan, jer srpska sela u

Hrvatskoj ne postoje, pošto su sva sela i naselja u Hrvatskoj hrvatska, kao što su sva sela u

Bavarskoj bavarska, u Engleskoj engleska, a u škotskoj škotska, itd.

 

Po svom etničkom podrijetlu Nikola Tesla nije bio Srbin, nego Vlah, a po svojoj političkoj

pripadnosti narodu je bio politički Hrvat, što je logično, i normalno. Državljanstvo je Nikola Tesla

imao austrijsko, i hrvatsko, jer, unatoč tome što u to vrijeme nije postojala samostalna i

nezavisna hrvatska država, postojao je institut hrvatskog državljanstva.

Jedan od najboljih nogometnih golmana na svijetu, rođeni Mućanin, i hrvatski igrač nogometnog

kluba Hajduk iz Splita, koji je za vrijeme bivše Jugoslavije igrao i za nogometni klub Crvenu

zvezdu iz Beograda, g. Vladimir Beara, je u razgovoru za zagrebački Jutarnji list tvrdio, da je on

podrijetlom Vlah, i pravoslavac po vjeri, ali da je politički Hrvat. Nije Vladimir Beara rekao da je

Srbin nego da je Hrvat. Svaka mu čast!

Druga je stvar, što velikosrpska politika i propaganda misle u svojoj umišljenosti, da je svaki

pravoslavac iz Hrvatske ujedno i Srbin, jer je velikosrpska politika naučila krasti identitete, i

pripisivati tuđe srpskom narodnom korpusu kako bi se na umjetan način povećao broj Srba te

kako bi se onda, na takav jedna pokvareni način, tvrdilo da je Srbija tamo gdje žive Srbi, dakle, i

dijelovi Hrvatske su onda po toj logici, koju je bio u javnost plasirao velikosrpski ideolog Vuk

Stefanović Karadžić polovicom 19. st., dijelovi Srbije, odnosno 'Velike Srbije'. Takvo shvaćanje

je, naravno, krivo, i zlonamjerno.

Nikola Tesla bio je kršćanin, i kršten je po pravoslavnom obredu, ali ne u Srpskoj pravoslavnoj

crkvi, jer SPC u vrijeme rođenja Nikole Tesla uopće nije postojala na hrvatskom području Like u

ondašnjem Austrijskom Carstvu, nego u tadašnjem susjednom Osmanskom Carstvu, na

području Beogradskog pašaluka, koja se nalazila pod zaštitom muslimanskog sultana, dok je na

području Bosne djelovala bosansko-hercegovačka autonomna Crkva, također pod zaštitom

Visoke porte, i ovisna o ekumenskom patrijarhu u Carigradu odnosno Istanbulu. Godine 1956.,

kada je rođen Nikola Tesla u Smiljanu u hrvatskoj Liki na području Austrijskog Carstva postojala

je jedna pravoslavna Crkva, i to Pravoslavna crkva u Dalmaciji, koja je bila ekumenski ovisna od

patrijarha u Bukovini, a Bukovina nije u Srbiji. Dakle, nema Srpske pravoslavne crkve u

Smiljanu, Liki, i Austrijskom Carstvu u vrijeme kada je rođen hrvatski velikan Nikola Tesla.

Tek srbijanskom okupacijom Države S.H.S. 1918., tri pravoslavne Crkve na području

povijesne Hrvatske, metropolija u Srijemskim Karlovcima, grad koji se u vrijeme Teslinog

rođenja nalazio na području Austrijskog Carstva, a ne Osmanskog Carstva i Srbije, zadužena

za Zagreb i Slavoniju, odnosno za Hrvatsku u užem smislu, zatim, bosansko-hercegovačka

pravoslavna Crkva, i Pravoslavna crkva u Dalmaciji, dakle, navedene tri pravoslavne Crkve

prestaju postojati, jer ih je ukinula sila vojske Kraljevine Srbije, i pripojila ognjem i mačem

Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sa sjedištem u, tada novo osnovanog patrijarhata, u Beogradu, (i

titularnim sjedištima u Peći na Kosovu, i hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima), s tim da

nitko hrvatske pravoslavce, koji su apsolutnom većinom bili vlaškog podrijetla, nije pitao na

referendumu, da li žele postati pripadnicima Srpske pravoslavne crkve, već ih je SPC sama

počela automatski ubrajati u „Srbe“ kako bi se na umjetan načn povećo broj Srba u odnosu

prema Hrvatima, i tako ostvarivala srpska hegemonija.

Velikosrpska diktatura u Kraljevini SHS od 1918. i Jugoslaviji od 1929. nije dopušala niti jednu

drugu pravoslavnu Crkvu osim Srpske pravoslavne crkve koja je nasilno dobila monopol nad

dušma pravoslavaca, šo je teški grijeh! Zato je SPC i propala u duhovnom i svakom drugom

smislu. I za vrijeme komunističke Jugoslavije i zločinca 'Tita' nastavljena je velikosrpska politika

ugnjetavanja slobode hrvatskih pravoslavaca, jer je i dalje bilo dopušeno djelovanje samo

Srpske pravoslavne crkve, ali ne i drugih pravoslavnih Crkava kao institucija. Jedini puta kada

su hrvatski pravoslavci oslobođni velikosrpskog jarma bilo je u Drugom svjetskom ratu kada je

poglavnik Nezavisne Držve Hrvatske, Ante Pavelić osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu,

HPC, sa sjedišem patrijarhata u Zagrebu, međtim, nakon tzv. oslobođenja po partizanima su

Titovi partizani odnosno jugo-komunisti 30. lipnja 1945. u Zagrebu strijeljali do smrti patrijarha

Hrvatske pravoslavne crkve, časnog Germogena, (imovinu HPC otela je SPC), a uz njega su

nečastivi titoisti ubili i čelnika njemače evangeličke Crkve u Hrvatskoj, zatim, vojne

dušobrižike Hrvatskih oružnih snaga NDH, mnoge islamske hodže, i

zagrebačkog nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca, i još za vrijeme rata biskupa Carević, i

nakon rata stotine katoličkih svećnika, redovnica i redovnika.

Srpska pravoslavna crkva se na kraju opet pokazala neprijateljska prema hrvatskom političkom

narodu, tako i prema hrvatskim pravoslavcima, kada je uslijed Lopušinog „građnskog rata“

nastupila kao „duhovna JNA“, i bratimila se s četnicima i komunistima, i masovnim zločincima,

tipa Radovan Karadžć i Ratko Mladić s kojima se ljubio, tri puta, patrijarh SPC, kojega Srbi

zovu „patrijarhom srca“, vjerojatno zbog sućuti prema žtvama srpskog genocida u Srebrenici.

Zemun je hrvatski grad unatoč njegove današnje okupacije od strane Srbije, i višedesetljetne

jugoslavenske okupacije prije toga.

Komunističa partija Hrvatske (KPH) je hrvatski grad Zemun, i hrvatsku pokrajinu zapadni

Srijem na čijem se područu Zemun nalazi, odstupila Komunističkoj partiji Srbije, i socijalističkoj

republici Srbiji, tako da „anschluss“ zapadnog Srijema i grada Zemuna nema nikakvo pravno,

političko niti međudržvno značenje, jer KPH nije nikada u držvno-pravnom smislu

predstavljala hrvatsku Državu, niti hrvatski politički narod, jer nikada KPH nije na vlast došla na

višestranačim i demokratskim izborima, nego na sili partizanskih bajuneta, dok hrvatski državni

 Sabor u Zagrebu nikada nije, niti odstupio navedena hrvatska područja Srbiji, niti ratificirao

odcjepljenje Zemuna i ist. Srijema od Hrvatske, koje je počinila komunistička banda kriminalaca

i ratnih zločinaca. Istočni Srijem i Zemun su dijelovi povijestne Hrvatske, i jednoga dana će ova

hrvatska područja biti vraćena matici zemlji, bilo milom, ili silom, a bolje i za Srbe i Hrvate da to

bude na miran način, dogovorom između dvije buduće prijateljske susjedne zemlje Srbije, i

Hrvatske.

Zemun je bio hrvatski grad i u vrijeme okupacije pod Kraljevinom Jugoslavijom, i hrvatski

politički prvaci, poput Stjepana Radića, ili Ante Pavelića, su, i prije i nakon diktature

velikosrpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, svoje predizborne kampanje započinjali, ili

završavali, u Zemunu; da je bio srpski grad, zar bi se Stjepan Radić obraćao srpskim glasačima

kojih, usput rečeno, u Zemunu nije ni bilo.

Srbi misle da je Zemun srpski grad, čak da je Zemun predgrađe Beograda, međutim, krivo

misle, i u krivu su, jer područje Zemuna je hrvatska zemlja, i to sveta hrvatska zemlja, sveta

zbog mnogih posvećenih katoličkih crkava koje su na tome području postojale i srušene, i zbog

mnogih hrvatskih žrtava velikosrpskih četnika, i jugoslavenskih komunista i komunističkih

partizana, od kojih se nemali broj njihovih posmrtnih ostataka nalazi skriven u masovnim

grobnicama iznad kojih su u socijalizmu izgrađene betonske stambeno-poslovne višekatnice.

Posljednji progon su zemunski Hrvati doživjeli devedesetih godina pod Miloševićevim režimom,

i terorom njegovog saveznika, četničkog vojvode Vojislava Šešelja, i njegovog zamjena

Tomislava Nikolića koji je današnji predsjednik Republike Srbije s kojim se ljubi, i to tri puta,

predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, i srdačno druži predsjednik vlade RH, Zoran

Milanović.

Tomislav Nikolić, ne nosi bez veze nadimak „Grobar“, jer on je, s jedne strane grobar Velike

Srbije pošto se pomirio da Kosovo ostane nezavisna držva, ali je on i grobar kulture, jer je

njegova četnička stranka u Zemunu razarala hrvatsku kulturnu bašinu, ali i užvala u svom

antisemitizmu, otvorivši restaurant u jednoj židovskoj sinagogi u Zemunu kada je gradonačlnik

ovog okupiranoga grada bio četnički vojvoda Vojislav Šešelj, a poslije toga u taj grad uselila

srbijanska Mafija pod zloglasnim nazivom „Zemunski klan“, od koje pate Hrvati u Zemunu, i

Beograđni, a vjerujemo i općnito stanovnici Srbije, kao što talijansko stanovnišvo pati zbog

talijanske Mafije. Povijesne istine treba reći, da nisu srpski četnici prvi koji su prihvatili politiku

antisemitizma, već su to bili srpski komunisti koji su u Srbiji nakon Drugog svjetskog rata rušli

one sinagoge koji nisu porušli srpski kvislinzi za vrijeme njemačke okupacije.

Nekadašnja Beograđanka, gospođ Ljubica Šefan, koja je obavljala izcrpna znanstvena

istražvanja u srpskim i nekadašnjim jugoslavenskim arhivima u Beogradu, našla je tako u

srbijanskom časopisu Pogledi, u kojemu je, u istome broju u kojemu je objavljen razgovor s

izraelskim veleposlanikom u Beogradu, Sasonom, objavljen i razgovor s Tomislavom Nikolićem,

pravi pogled Tomislava Nikolića na vjerske slobode; u časopisu je Tomislav Nikolić najavljen

kao „direktor poslovnog prostora“ u Zemunu, i zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke,

Vojislava Šešelja, i zastupnik u Skupštini Srbije u Beogradu, i odbornik u obćini Kragujevac. Na

novinarski upit „Što je sa židovskim crkvama“, Tomislav Nikolić odgovara:

„Obtužvali su nas i da smo izdali ždovsku crkvu, da će u njoj biti restaurant, pa smo im

dokazali da to od '61. godine nije crkva, da je ta zgrada prodana obćni Zemun; socijalisti je do

sada nisu stavljali u pogon, nego su samo gledali kako propada, trune i ruinira se. A mi smo je

izdali ljudima koji su već tri, četiri koncerta duhovne, Evergreen i Jazz-glazbe organizirali…. Biti

će tu i jedan restaurant, pa što fali. Što ima kulturnije od mjesta na kojemu čovjek ruča!“

[Prevedeno sa srpskog jezika na hrvatski jezik; op. a. G.J.]

Auktor: Prof. Goran Jurišć

Tinolovka-news

 

 
NIKOLA TESLA BIO JE HRVAT I AMERIKANAC - A NE NIKAKAV SRBIN PDF Ispis E-mail
Ocjena: / 4
LošeOdlično 
HPZ - Povijest
Urednik Administrator   
Srijeda, 02 Listopad 2013 21:25

Autor Prof. Goran Jurišić   

 

Nikola Tesla bio je Hrvat, i

Amerikanac - A NE

NIKAKAV

SRBIN

 

Zemun je hrvatski grad. Beograd je srpski grad iako ne oduvijek. Ovaj tekst pod naslovom „Hrvat i Amerikanac“ pišem kao komentar teksta gospodina Marka Lopušine, novinara i pisca iz Beograda, koji svoje kolumne objavljuje na zagrebačkom portalu Dnevno.hr i to integralno na srpskom jeziku....

 dakle, na ekavici, i na zapadnoj latinici koja je srpsko pismo isto kao i srpska ćirilica, i po pravopisnim fonetskim pravilima velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića.

Ovaj tekst nije odgovor gospodinu Marku Lopušini, jer nas dvojica smo 10. srpnja 2013. sudjelovali u istoj emisiji, Slušaonica 6, beogradskog studentskog radija Studio B, dakle, na obljetnicu rođenja velikog hrvatskog znanstvenika Nikole Tesle, i to na temu Teslinog podrijetla, tako da smo si sve u svezi toga rekli, i to uljudno, a sama emisija je bila demokratskog karaktera u kojoj nitko nikoga nije vrijeđao, niti omalovažavao, nego saslušao što drugi gost u emisiji ima za reći na temu, i odgovoriti na izrečeno, što bi se reklo replicirati, tako da je voditelj emisije, g. Petar Paunović, pošteno i kulturno odradio emisiju u kojoj sam kao Hrvat sudjelovao radio-mostom preko Studentskog radija u Zagrebu koji ima sjedište na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, s tim da sam Studentski radio u Zagrebu nije bio sudionik navedene emisije, odnosno studentska populacija u Zagrebu nije smatrala nužnim obilježiti Teslin rođendan na svom radiju, što je žalosno, i neodgovorno.

Mogu samo napomenuti da u Beogradu postoji veći interes za Nikolu Teslu nego u Zagrebu, i da se u Srbiji ne bježi od razgovora o Teslinom podrijetlu kao što medijske kurve u Hrvatskoj u svezi toga bježe kao od kuge, iako za to nema razloga, posebno stoga što je Crnogorac, i povjesničar, Savić Marković Štedimlija, u prvoj polovici 20. st. znanstveno istražio povijest pravoslavlja u Hrvatskoj, a isto je učinio i dr. Ivo Pilar početkom 20. st., po čijem imenu je nazvan jedan institut u Zagrebu. Moram također napomenuti da u Beogradu postoji puno manji opseg cenzure nego u Zagrebu, jer mene u Zagrebu niti jedan medij nije nikada pozvao da razgovaram o Teslinom podrijetlu, dok su me Srbi već dva puta pozvali da sudjelujem u takvom tipu emisije, u kojoj sam nastupao kao povjesničar, i slobodno iznosio činjenice.

U svakom slučaju mogu samo ponoviti ono što sam rekao i u beogradskoj emisiji, Nikola Tesla nije rođen u Srbiji, što je povijesna činjenica, i niti jednu sekundu svog života nije nikada živio u Srbiji, što je također povijesna činjenica, i samo je jednom posjetio Beograd u svom životu, s tim da se s tog puta vratio s neugodnim osjećajem, razočaran, koliko mi je poznato, ali to čak nije ni važno kakvu je impresiju imao o Beogradu. U svakom slučaju, službeni Beograd, i Srbija, nemaju nikakvo pravo svojatati povijesni lik i djelo hrvatskog velikana Nikole Tesle, koji je bio hrvatsko-američki izumitelj.

Tesla je hrvatsko-američki znanstvenik, i pripada baštini čovječanstva kojemu je i namijenio svoje izume, a ne da ih ukradu zapadni tzv. multi-nacionalni koncerni i vojno-industrijski kompleks, jer on je energiju, tako i struju, namijenio čovječanstvu besplatno, ponavljam - besplatno!

Uredništvo navedenoga portala iz Zagreba objavljuje tekstove g. Marka Lopušine na stranom jeziku, što nije pošteno prema hrvatskom čitateljstvu, jer uvjeren sam da stajališta nekog francuskog autora sigurno ne bi integralno objavljivali na francuskom jeziku, niti njemačkog autora na njemačkom jeziku, tako da ostaje enigma, zašto se djela srbijanskog autora objavljuje na jednom hrvatskom portalu na srpskom jeziku, a ne na hrvatskom jeziku, ali to je stvar uredništva navedenog medija, s tim da neka to uredništvo ne bude umišljeno pomisliti da je demokratsko zbog toga što dio svojih ukupnih tekstova objavljuje na srpskom jeziku, jer, eto, objavljuje tekstove jednog Srbijanca na srpskom jeziku, jer to s demokracijom nema veze. Jedino ako na tom portalu postoji odjel škole stranih jezika, pa da se objavljuju tekstovi na srpskom jeziku, onda je to druga stvar, samo što mi to nije poznato.

Po logici uredništva Dnevno.hr bi na primjer Spiegel Online trebao objavljivati nekog gosta-komentatora iz Japana na japanskom jeziku i pismu.

Moje je osobno mišljenje, da se g. Marko Lopušina ponižava, jer trpi da mu njegovi tekstovi na hrvatskom govornom području budu objavljivani na srpskom jeziku. U čemu je smisao toga? Radi li se o potpunom besmislu? Osobno ne bih nikada sebi dozvolio da moj tekst, ako bi ga objavio neki srpski medij u Srbiji, bude u srpskom mediju objavljen na hrvatskom jeziku, i to ako ništa drugo, onda iz poštovanja prema Srbijancima, jer zašto bi oni morali trpjeti, da moj tekst čitaju na hrvatskom jeziku, ili npr. na engleskom jeziku, ili na turskom jeziku, itd.

Znam iz vlastitog iskustva kada su mi glavni urednici stranog tiska, npr. u Njemačkoj i Austriji, objavljivali priloge na temu politike i povijesti, to jest nisu me cenzurirali kao što to rade domaći mediji, među inim i Dnevno.hr, uvijek su moj tekst objavili na njemačkom jeziku, nikada na hrvatskom jeziku.

Zamislimo si situaciju da Nijemac u Njemačkoj mora čitati tekstove u nekom njemačkom mediju na turskom jeziku; kao prvo, ne bi ništa razumio, kao drugo, pomislio bi da mu se zemlja možda nalazi pod okupacijom Turaka. (Ja sam, inače, tekst od g. Marka Lopušine, da bih ga razumio kako treba, dao prevesti od ovlaštenog sudskog tumača za srpski jezik. 

S ovime završavam kritiku uredničke politike portala Dnevno.hr, i prelazim na komentiranje članka Marka Lopušine čiji tekstovi i stajališta me uvijek iznova uveseljavaju, jer čovjek je iskren, i inteligentan, te na jedan vrlo inteligentan način, možda čak i pozitivno, provocira hrvatsko čitateljstvo sa svojim, u najvećem broju slučajeva, neargumentiranim tvrdnjama.

Tako je po njemu Nikola Tesla zapravo Srbin, ili Teslino rodno mjesto i mjesto u kojemu je odrastao, Smiljan, je navodno srpsko selo, iako se nalazi usred hrvatske povijesne pokrajine Like.

Kuću hrvatske pjevačice Tereze Kesovije, u Konavlima kod Dubrovnika, koju gospodin zove „tetom“, iako je ona gospođa i uvažena umjetnica, su po Marku Lopušini srušili Crnogorci, a ne Srbi, što bi bilo smiješno, kad ne bi bilo tragično, jer za čije su se to interese borili Crnogorci u tzv. JNA koji su bili „veći“ Srbi od samih Srba, ako ne za srpske, i za tzv. Veliku Srbiju kada su napadali Dubrovnik gdje ih je, srećom, dočekao HOS i zaustavio, međutim, uvijek se slatko nasmijem kada pročitam srpske tvrdnje koje su već postale šlager, i klasika čovjekove gluposti, iako, istine radi, ne bi trebalo biti mjesta smijehu na gluposti, jer tvrdnje koje zastupa g. M. Lopušina koristila je velikosrpska propaganda uoči rata protiv Hrvatske 1991. godine, odnosno znamo što je beogradska propaganda sve tvrdila, od toga da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi od „ustaša“, (iako ustaša tada nije bilo, jer su 99,9 posto njih pobijeni u svibnju i lipnju 1945. godine u protutenkovskim rovovima u šumi Tezno, i na Kočevskom rogu i Maceljskoj gori kod Krapine, i to od strane Titovih partizana, komunista, i četnika, i iako su Srbi kadrovski držali gotovo pa većinsku vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u to vrijeme, posebno i tzv. Miliciji, i kao direktori socijalističkih poduzeća, i u SKH), pa do tvrdnje da „ustaše pokrštavaju Srbe“, i da su Srbi u Hrvatskoj općenito obespravljeni, da ih se sili da gledaju „šahovnicu“, to jest hrvatski nacionalni i povijesni grb, i slično.

Radi se o uhodanoj špranci koja se uvijek iznova ponavlja u beogradskim velikosrpskim krugovima, dokle god je na snazi velikosrpski Memorandum, odnosno plan o stvaranju velike Srbije, jer, podsjetimo se, u Srbiji nije došlo do denacifikacije nakon njihova ratnog poraza i kapitulacije 1995. i 1999. godine. (Sam srbijanski premijer Ivica Dačić je rekao, da je Slobodan Milošević izgubio sve ratove.

Sjećamo se kako smo se u Hrvatskoj svojedobno smijali na gluposti Save Štrbca, nekadašnjeg tajnika u samozvanoj vladi fašističke tvorevine „Republike Srpske Krajine“, da je Hrvatska vojska u Oluji navodno „etnički očistila“ srpske civile iz Knina i drugih oslobođenih područja. Toliko smo bili naivni, da nismo ni u snu pomislili, da će takve tvrdnje, koje je prve iznio član Bilderberga, švedski i europski diplomat Carl Bildt, a kao papiga ponavljao udbaš Savo Štrbac, biti jednog dana pretočene u optužnicu protiv časnoga hrvatskoga generala Ante Gotovine, i dr. Srećom, povijesne činjenice, i pravorijek međunarodnog suda su de facto, i de iuro dokazale, da nije bilo nikakvog etničkog čišćenja srpskih civila od strane hrvatske zaraćene strane u ratu koji nije bio „građanski rat“, kako lukavo provocira Marko Lopušina, nego velikosrpska agresija, i rat za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Oluja je za hrvatsko stanovništvo označilo kraj velikosrpskog terora.

Intimno mi je drago da Dnevno.hr objavljuje tvrdnje Srbina Marka Lopušine, (jedino ne shvaćam, i ne odobravam što se njegovi tekstovi u Hrvatskoj objavljuju na srpskom jeziku), kojega ja ne nazivam „četnikom“, niti „novim četnikom“, jer nisu svi Srbi, srećom, četnici, čak mislim da većina Srba nisu četnici, jer takve tvrdnje od Srba su hrvatskom društvu, i hrvatskom političkom narodu u cjelini potrebne radi katarze, i potpuno je krivo osuđivati gospodina Marka Lopušinu, jer on smije misliti, manifestirati, i objavljivati što god mu padne na pamet, ali je stvar do nas Hrvata hoćemo li njegovim glupostima i neistinama povjerovati, ili ne, i što je još važnije, kakav ćemo stav prema tom pitanju zauzeti, dakle, prema pitanju krivotvorenja povijesnih činjenica, i kakvo ćemo imati stajalište kao slobodni ljudi, kao ljudi koji znaju i trebaju i politički misliti, jer politika je sve u životu, ona je nazočna svakodnevno u našim životima, često nametnuta, te hoćemo li kao društvo tolerirati da politički čelnici Republike Hrvatske, pa i dobar dio hrvatskih povjesničara, publicista, medijskih djelatnika, da ne kažem medijske kurve, takve tvrdnje iz Srbije, koje se plasiraju u našoj zemlji i Domovini, prihvaćaju zlokobnom šutnjom. To je pitanje svih pitanja! Jer, ako, npr., g. M. Lopušina tvrdi, da je hrvatska Država za vrijeme posljednjeg rata srušili rodnu kuću Nikole Tesle u Smiljanu, te da su Hrvati licemjeri kada nakon toga zahtijevaju Teslinu baštinu, i svojataju njegovo ime za sebe, za svoj kulturni krug, ili kada Srbijanci znaju tvrditi da su Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u gradu Gospiću za vrijeme rata, onda hrvatska javnost treba znati prije svega prvu i osnovnu činjenicu, koja je poznata i g. Marku Lošpušini najkasnije od 10. srpnja 2013. godine kada sam je izgovorio u eteru navedenog srbijanskog radija:

Hrvatski grad Gospić je za vrijeme velikosrpske agresije 1991. divljački bombardiran, i granatiran od strane posrbljene tzv. JNA i njezinih pomoćnih četničkih „akindžijskih“ jedinica i srpskih pobunjenika, i jedna takva srpska vojna jedinica koja je granatirala Gospić, i ubijala hrvatske civile u njemu, nosila je ime po pokojnom znanstvenom velikanu Nikoli Tesli; povijesne činjenice dokazuju da su srpske jedinice 1991. sravnile Gospić sa zemljom, i pobile mnoštvo nedužnih ljudi samo zato što su bili Hrvati, i što nisu namjeravali svoj grad prepustiti srpskim osvajačima, da ne kažem barbarima i divljacima.

Je li g. Marku Lopušini poznata činjenica, da su srpski pobunjenici 1991. OPUSTOŠILI memorijalni muzej u Jasenovcu?

U obnovljenom memorijalnom muzeju u Jasenovcu postoji foto-dokumentacija o tome, i osobno me s tim upoznala zamjenica ravnateljice memorijalnog muzeja. K tome je antikomunistički i antifašistički HOS na području memorijalnog spomen-područja, gdje je za vrijeme rata prilazila crta razgraničenja odnosno prva linija fronta, sačuvao od uništenja spomenik žrtvama. Kao „zahvala“ se u Srbiji na HOS gledao kao na „fašiste“, ali isto takvo gledište o Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) imaju i domaći vlastodršci u Zagrebu. Međutim, fašistički četnici, koji su devastirali spomen-područje, za iste nisu fašisti. Pametnome dosta!

Jesu li Hrvati za vrijeme rata srušili Teslinu rodnu kuću u Smiljanu nije mi poznato, koliko znam, nisu, ali ako su u toj kući četnici imali svoj „štab“, onda je ona bila legitimni vojni cilj, i jedino je za žaliti što je kao kolateralna šteta stradao objekt koji ima povijesnu vrijednost. No, tko je obnovio Teslinu kuću ako ne Hrvati. Ne valjda Marsovci 

Jesu li Hrvati srušili spomenik Nikoli Tesli u Gospiću ili nisu, jesu li srušili njegovu rodnu kuću u Smiljanu ili nisu, jest u tom slučaju od drugorazredne važnosti; (nisam u svom životu čuo, niti vidio dokaze o tome, da su Hrvati ikada srušili Teslinu rodnu kuću); bitna je činjenica da su jugoslavenske komunističke/titoističke vlasti 45 godina trovale odnose između Hrvata i Srba, i Nikolu Teslu prikazivale kao srpskog znanstvenika čija je domovina Hrvatska, tako da Hrvati jednim dijelom zaista i ne znaju, i nisu svjesni da Nikola Tesla nije srpski, nego hrvatski znanstvenik, jer Nikola Tesla nije rođen kao Srbin, niti je ijednu sekundu svoga života živio u Srbiji, a u kombinaciji s nazivom jedne srpske vojne jedinice nazvane po Nikoli Tesli, koja granatira Gospić, i najtolerantniji građani svijeta srušili bi spomenik nazvan po osobi po kojoj se zove zločinačka jedinica koja napada njihov grad, i ako se za to nema razumijevanja, a za granatiranje Gospića postoji razumijevanje, onda ovaj svijet više nije normalan.

Kako nekome može biti važnije u ratu srušena Teslina obiteljska kuća u jednome selu kod Gospića, (ako je srušena), a sustavno prešućivati činjenicu, da su Srbi sravnili grad Gospić sa zemljom. Srbi imaju empatije prema svom Beogradu čiji su centar 1941. srušili Nijemci u zračnom napadu, ali nemaju empatije prema nekom gradu kada ga sami sruše, kao, npr. prema Vukovaru, ili Gospiću. Čudno. Drugim riječima, neka g. Marko Lopušina prestane govoriti o „srušenoj Teslinoj kući“, i počne u svom Beogradu i šire pričati o tome kako su njegovi Srbi srušili grad Gospić kojeg bi Nikola Tesla zasigurno branio zajedno sa svojim hrvatskim sugrađanima i hrvatskim braniteljima, da je tada živio i boravio u njemu kao što je tamo boravio i završio osnovnu školu, naučio hrvatski jezik, i s hrvatskim jezikom se služio cijeli život.

Partizani su u Drugom svjetskom ratu voljeli svojim borbenim „proleterskim“ boljševičkim jedinicama dodjeljivati imena poput „Stjepan Radić“, ili „Gavrilo Princip“, a i četnici su imali jednu vojnu jedinicu imenom „Gavrilo Princip“, s tim da su partizani mučili majku pokojnog Gavrila Principa, atentatora na austrougarskog prijestolonasljednika i glavnog zapovjednika austrougarske vojske, Franju Ferdinanda, u Sarajevu, 1914. godine. Jugoslavenski komunisti su pak u španjolskom građanskom ratu nazvali jednu svoju brigadu po američkom predsjedniku Lincolnu, a znamo da komunisti nemaju veze s demokracijom, i oslobođenjem. Dakle, imena vojnim jedinicama daje se iz razloga propagande, tako su četnici u Domovinskom ratu zvali svoju jedinicu po Nikoli Tesli, ali ne zato što je on bio srpski znanstvenik, a i kakve veze je Tesla ikada imao s nasiljem osvajanjem i ratovima. Drugim riječima, četnici su izvršili grubu zlouporabu Teslinog imena i njegovoga časnog lika i djela.

Prof.Goran Jurišić/Tinolovka-news

< «

 

» >

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 » > Kraj >>

JPAGE_CURRENT_OF_TOTAL
RocketTheme Joomla Templates
generic xenical 60 mg